UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DOSMRTNO I DOŽIVOTNO UZDRŽAVANJE

Kad izgubiš imovinu preko noći

! Za ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju čulo je 70 posto starijih osoba, ali samo ih sedam posto zna u čemu je glavna razlika iz­među ugovora o dosmrtnom i ugovora o doživotnom uzdržavanju

 

     Jeste li znali da ugovor o dosmrt­nom uzdržavanju znači da će starija osoba koja ga potpisuje isti tren ostati bez imovine, dok ugo­vorom o doživotnom uzdržavanju prijenos ide tek nakon smrti uzdr­žavanog? Za ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju čulo je 70 posto starijih osoba, ali samo ih se­dam posto zna u čemu je glavna ra­zlika između ugovora o dosmrtnom i ugovora o doživotnom uzdržavanju. Većina ih, 59 posto, tu razliku ne zna, a ostali koji su izjavili da znaju razliku - ili je ne znaju objasniti ili je tumače pogrešno.

     To su podaci dobiveni u istraživa­nju „Znate li što potpisujete? - Starije osobe i rizici dosmrtnog uzdržava­nja", koje je proveo Ured pučke pra- vobraniteljice na 500 osoba starijih od 65 godina, te koje je prezentirao na Okruglom stolu održanom 4. lip­nja 2019. u Zagrebu. U radu Okruglog stola sudjelovali su i predstavnici Sin­dikata umirovljenika     Hrvatske, a prav­ni savjetnik Davor Šmuljić je uzeo riječ i u raspravi, informirajući o aktivnosti­ma i inicijativama koje je SUH do sada poduzimao.

     Ako uzmemo u obzir podatak da od 800 tisuća hrvatskih građana u starijoj dobnoj skupini 92 posto ima­ju u vlasništvu stan u kojem stanuju, kao i to da je u Hrvatskoj 28,6 posto starijih od 65 u riziku od siromaštva, dok ih je u zemljama EU u tom rizi­ku skoro upola manje, očito je kako je potrebno podići razinu svijesti o ovom pitanju, ocijenila je pučka pra- vobraniteljica Lora Vidović.

     Procjena ravnateljice Centra za socijalnu skrb Zagreb Tatjane Brozić Perić je da su predatori uglavnom iz kruga obitelji, a tek onda na red do­laze prijatelji, susjedi i znanci. Ugovor mora biti puno precizniji od „ja tebi ručak, ti meni peterosobni stan", a masovno ima i takvih ugovora, ili se zaboravi precizirati obveze ako uzdr­žavana osoba završi u domu, naglasi­la je.

     Međutim, iz rada Pravnog savjeto­vališta SUH-a poznato je da su dobar dio otimača imovine privatni domo­vi za umirovljenike, udomitelji, te zaposlenici iz pravnog, bilježničkog, zdravstvenog i socijalnog sektora, s kojima uzdržavana osoba dođe u kontakt. Neki to čak obavljaju „profe­sionalno", sa više desetaka ugovora.

     Lani je u Hrvatskoj u uredima jav­nih bilježnika zaključeno približno 6.283 ugovora tog tipa, od kojih 1.300 ili 21 posto o dosmrtnom, a 4.928 ili 79 posto o doživotnom uzdržavanju. Od toga su bile 3.372 privatne isprave koje su bilježnici solemnizirali nakon što su ih stranke sastavljale prethod­no, s odvjetnikom ili sami, ponekad i preko „šprance" s interneta.

     Kad stranka donese na solemnizaciju ugovor sačinjen s odvjetnikom, to znači da je dobila stručni savjet, no javni bilježnik mora biti nepri­stran prema objema stranama, ista­knula je predsjednica Povjerenstva za međunarodnu suradnju Hrvatske jav- nobilježničke komore Rankica Benc. Najgora je varijanta kad stranke sa­stave ugovor po „špranci" s interneta.

    U 2.911 slučajeva ugovor je pak sastavljen kao javnobilježnički akt, što znači da čitav postupak vodi bi­lježnik: utvrđuje volju stranaka i uvje­rava se u njihovu sposobnost podu­zimanja pravnog posla, savjetuje ih o pravnim posljedicama raznih moguć­nosti prijenosa imovine te posebno o razlici između doživotnog i dosmrt- nog uzdržavanja, sastavlja ugovor i tumači njegove odredbe. Ugovorne obveze valja opisati precizno i realno.

     Pučka pravobraniteljica Lora Vido­vić od 2013. inzistira na dodatnim za­štitnim mehanizmima za primatelje dosmrtnog uzdržavanja. Zato je u Za­kon o socijalnoj skrbi, a na inicijativu Sindikata umirovljenika, ušla zabrana sklapanja ugovora o uzdržavanju s pružateljima socijalnih usluga, jer se godinama govorkalo kako oni tako stječu bogatstvo bez prave kontrole skrbi koju pružaju.

     Sindikat umirovljenika je u više navrata tražio donormiranja Zakona o obveznim odnosima za ugovore o doživotnom uzdržavanju (registar ugovora, ograničenje broja ugovo­ra...) te ukidanje instituta dosmrtnog uzdržavanja.   Voditeljica Službe za opće propise građanskog materijal­nog prava i sustava besplatne pravne pomoći Ministarstva pravosuđa Edita Brkić je naglasila kako su takve pri­jedloge odbili jer bi se ugovori sve­jedno mogli sklapati kao neimenova­ni, a u tom slučaju ne bi bilo obveze njihovog sastavljanja pred sudom ili javnim bilježnikom, što bi pogoršalo mogućnosti zlouporabe - objasnila je. SUH je svejedno uvjerenja kako trag novca vodi do autora zakonskih propisa i uvođenja dosmrtnog uzdr­žavanja 2006. godine, pa je u ovom slučaju jasno da postoji i velik interes pravne struke da se ostavi prostor za lešinarenje nad imovinom neupuće­nih staraca.