UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

DOSMRTNO I DOŽIVOTNO UZDRŽAVANJE

Kad izgubiš imovinu preko noći

! Za ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju čulo je 70 posto starijih osoba, ali samo ih sedam posto zna u čemu je glavna razlika iz­među ugovora o dosmrtnom i ugovora o doživotnom uzdržavanju

 

     Jeste li znali da ugovor o dosmrt­nom uzdržavanju znači da će starija osoba koja ga potpisuje isti tren ostati bez imovine, dok ugo­vorom o doživotnom uzdržavanju prijenos ide tek nakon smrti uzdr­žavanog? Za ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju čulo je 70 posto starijih osoba, ali samo ih se­dam posto zna u čemu je glavna ra­zlika između ugovora o dosmrtnom i ugovora o doživotnom uzdržavanju. Većina ih, 59 posto, tu razliku ne zna, a ostali koji su izjavili da znaju razliku - ili je ne znaju objasniti ili je tumače pogrešno.

     To su podaci dobiveni u istraživa­nju „Znate li što potpisujete? - Starije osobe i rizici dosmrtnog uzdržava­nja", koje je proveo Ured pučke pra- vobraniteljice na 500 osoba starijih od 65 godina, te koje je prezentirao na Okruglom stolu održanom 4. lip­nja 2019. u Zagrebu. U radu Okruglog stola sudjelovali su i predstavnici Sin­dikata umirovljenika     Hrvatske, a prav­ni savjetnik Davor Šmuljić je uzeo riječ i u raspravi, informirajući o aktivnosti­ma i inicijativama koje je SUH do sada poduzimao.

     Ako uzmemo u obzir podatak da od 800 tisuća hrvatskih građana u starijoj dobnoj skupini 92 posto ima­ju u vlasništvu stan u kojem stanuju, kao i to da je u Hrvatskoj 28,6 posto starijih od 65 u riziku od siromaštva, dok ih je u zemljama EU u tom rizi­ku skoro upola manje, očito je kako je potrebno podići razinu svijesti o ovom pitanju, ocijenila je pučka pra- vobraniteljica Lora Vidović.

     Procjena ravnateljice Centra za socijalnu skrb Zagreb Tatjane Brozić Perić je da su predatori uglavnom iz kruga obitelji, a tek onda na red do­laze prijatelji, susjedi i znanci. Ugovor mora biti puno precizniji od „ja tebi ručak, ti meni peterosobni stan", a masovno ima i takvih ugovora, ili se zaboravi precizirati obveze ako uzdr­žavana osoba završi u domu, naglasi­la je.

     Međutim, iz rada Pravnog savjeto­vališta SUH-a poznato je da su dobar dio otimača imovine privatni domo­vi za umirovljenike, udomitelji, te zaposlenici iz pravnog, bilježničkog, zdravstvenog i socijalnog sektora, s kojima uzdržavana osoba dođe u kontakt. Neki to čak obavljaju „profe­sionalno", sa više desetaka ugovora.

     Lani je u Hrvatskoj u uredima jav­nih bilježnika zaključeno približno 6.283 ugovora tog tipa, od kojih 1.300 ili 21 posto o dosmrtnom, a 4.928 ili 79 posto o doživotnom uzdržavanju. Od toga su bile 3.372 privatne isprave koje su bilježnici solemnizirali nakon što su ih stranke sastavljale prethod­no, s odvjetnikom ili sami, ponekad i preko „šprance" s interneta.

     Kad stranka donese na solemnizaciju ugovor sačinjen s odvjetnikom, to znači da je dobila stručni savjet, no javni bilježnik mora biti nepri­stran prema objema stranama, ista­knula je predsjednica Povjerenstva za međunarodnu suradnju Hrvatske jav- nobilježničke komore Rankica Benc. Najgora je varijanta kad stranke sa­stave ugovor po „špranci" s interneta.

    U 2.911 slučajeva ugovor je pak sastavljen kao javnobilježnički akt, što znači da čitav postupak vodi bi­lježnik: utvrđuje volju stranaka i uvje­rava se u njihovu sposobnost podu­zimanja pravnog posla, savjetuje ih o pravnim posljedicama raznih moguć­nosti prijenosa imovine te posebno o razlici između doživotnog i dosmrt- nog uzdržavanja, sastavlja ugovor i tumači njegove odredbe. Ugovorne obveze valja opisati precizno i realno.

     Pučka pravobraniteljica Lora Vido­vić od 2013. inzistira na dodatnim za­štitnim mehanizmima za primatelje dosmrtnog uzdržavanja. Zato je u Za­kon o socijalnoj skrbi, a na inicijativu Sindikata umirovljenika, ušla zabrana sklapanja ugovora o uzdržavanju s pružateljima socijalnih usluga, jer se godinama govorkalo kako oni tako stječu bogatstvo bez prave kontrole skrbi koju pružaju.

     Sindikat umirovljenika je u više navrata tražio donormiranja Zakona o obveznim odnosima za ugovore o doživotnom uzdržavanju (registar ugovora, ograničenje broja ugovo­ra...) te ukidanje instituta dosmrtnog uzdržavanja.   Voditeljica Službe za opće propise građanskog materijal­nog prava i sustava besplatne pravne pomoći Ministarstva pravosuđa Edita Brkić je naglasila kako su takve pri­jedloge odbili jer bi se ugovori sve­jedno mogli sklapati kao neimenova­ni, a u tom slučaju ne bi bilo obveze njihovog sastavljanja pred sudom ili javnim bilježnikom, što bi pogoršalo mogućnosti zlouporabe - objasnila je. SUH je svejedno uvjerenja kako trag novca vodi do autora zakonskih propisa i uvođenja dosmrtnog uzdr­žavanja 2006. godine, pa je u ovom slučaju jasno da postoji i velik interes pravne struke da se ostavi prostor za lešinarenje nad imovinom neupuće­nih staraca.