UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

DOSMRTNO I DOŽIVOTNO UZDRŽAVANJE

Kad izgubiš imovinu preko noći

! Za ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju čulo je 70 posto starijih osoba, ali samo ih sedam posto zna u čemu je glavna razlika iz­među ugovora o dosmrtnom i ugovora o doživotnom uzdržavanju

 

     Jeste li znali da ugovor o dosmrt­nom uzdržavanju znači da će starija osoba koja ga potpisuje isti tren ostati bez imovine, dok ugo­vorom o doživotnom uzdržavanju prijenos ide tek nakon smrti uzdr­žavanog? Za ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju čulo je 70 posto starijih osoba, ali samo ih se­dam posto zna u čemu je glavna ra­zlika između ugovora o dosmrtnom i ugovora o doživotnom uzdržavanju. Većina ih, 59 posto, tu razliku ne zna, a ostali koji su izjavili da znaju razliku - ili je ne znaju objasniti ili je tumače pogrešno.

     To su podaci dobiveni u istraživa­nju „Znate li što potpisujete? - Starije osobe i rizici dosmrtnog uzdržava­nja", koje je proveo Ured pučke pra- vobraniteljice na 500 osoba starijih od 65 godina, te koje je prezentirao na Okruglom stolu održanom 4. lip­nja 2019. u Zagrebu. U radu Okruglog stola sudjelovali su i predstavnici Sin­dikata umirovljenika     Hrvatske, a prav­ni savjetnik Davor Šmuljić je uzeo riječ i u raspravi, informirajući o aktivnosti­ma i inicijativama koje je SUH do sada poduzimao.

     Ako uzmemo u obzir podatak da od 800 tisuća hrvatskih građana u starijoj dobnoj skupini 92 posto ima­ju u vlasništvu stan u kojem stanuju, kao i to da je u Hrvatskoj 28,6 posto starijih od 65 u riziku od siromaštva, dok ih je u zemljama EU u tom rizi­ku skoro upola manje, očito je kako je potrebno podići razinu svijesti o ovom pitanju, ocijenila je pučka pra- vobraniteljica Lora Vidović.

     Procjena ravnateljice Centra za socijalnu skrb Zagreb Tatjane Brozić Perić je da su predatori uglavnom iz kruga obitelji, a tek onda na red do­laze prijatelji, susjedi i znanci. Ugovor mora biti puno precizniji od „ja tebi ručak, ti meni peterosobni stan", a masovno ima i takvih ugovora, ili se zaboravi precizirati obveze ako uzdr­žavana osoba završi u domu, naglasi­la je.

     Međutim, iz rada Pravnog savjeto­vališta SUH-a poznato je da su dobar dio otimača imovine privatni domo­vi za umirovljenike, udomitelji, te zaposlenici iz pravnog, bilježničkog, zdravstvenog i socijalnog sektora, s kojima uzdržavana osoba dođe u kontakt. Neki to čak obavljaju „profe­sionalno", sa više desetaka ugovora.

     Lani je u Hrvatskoj u uredima jav­nih bilježnika zaključeno približno 6.283 ugovora tog tipa, od kojih 1.300 ili 21 posto o dosmrtnom, a 4.928 ili 79 posto o doživotnom uzdržavanju. Od toga su bile 3.372 privatne isprave koje su bilježnici solemnizirali nakon što su ih stranke sastavljale prethod­no, s odvjetnikom ili sami, ponekad i preko „šprance" s interneta.

     Kad stranka donese na solemnizaciju ugovor sačinjen s odvjetnikom, to znači da je dobila stručni savjet, no javni bilježnik mora biti nepri­stran prema objema stranama, ista­knula je predsjednica Povjerenstva za međunarodnu suradnju Hrvatske jav- nobilježničke komore Rankica Benc. Najgora je varijanta kad stranke sa­stave ugovor po „špranci" s interneta.

    U 2.911 slučajeva ugovor je pak sastavljen kao javnobilježnički akt, što znači da čitav postupak vodi bi­lježnik: utvrđuje volju stranaka i uvje­rava se u njihovu sposobnost podu­zimanja pravnog posla, savjetuje ih o pravnim posljedicama raznih moguć­nosti prijenosa imovine te posebno o razlici između doživotnog i dosmrt- nog uzdržavanja, sastavlja ugovor i tumači njegove odredbe. Ugovorne obveze valja opisati precizno i realno.

     Pučka pravobraniteljica Lora Vido­vić od 2013. inzistira na dodatnim za­štitnim mehanizmima za primatelje dosmrtnog uzdržavanja. Zato je u Za­kon o socijalnoj skrbi, a na inicijativu Sindikata umirovljenika, ušla zabrana sklapanja ugovora o uzdržavanju s pružateljima socijalnih usluga, jer se godinama govorkalo kako oni tako stječu bogatstvo bez prave kontrole skrbi koju pružaju.

     Sindikat umirovljenika je u više navrata tražio donormiranja Zakona o obveznim odnosima za ugovore o doživotnom uzdržavanju (registar ugovora, ograničenje broja ugovo­ra...) te ukidanje instituta dosmrtnog uzdržavanja.   Voditeljica Službe za opće propise građanskog materijal­nog prava i sustava besplatne pravne pomoći Ministarstva pravosuđa Edita Brkić je naglasila kako su takve pri­jedloge odbili jer bi se ugovori sve­jedno mogli sklapati kao neimenova­ni, a u tom slučaju ne bi bilo obveze njihovog sastavljanja pred sudom ili javnim bilježnikom, što bi pogoršalo mogućnosti zlouporabe - objasnila je. SUH je svejedno uvjerenja kako trag novca vodi do autora zakonskih propisa i uvođenja dosmrtnog uzdr­žavanja 2006. godine, pa je u ovom slučaju jasno da postoji i velik interes pravne struke da se ostavi prostor za lešinarenje nad imovinom neupuće­nih staraca.