UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

RAZGOVORI U MINISTARSTVU SOCIJALNE POLITIKE I MLADIH

Gdje je strategija za borbu protiv siromaštva?

  • Hoće li poskupiti smještaj u domovima umirovljenika?

Rukovodeća ekipa Sindikata umirovljenika Hrvatske (predsjednica Jasna A. Petrović, zamjenik Milan Tomičić, te potpredsjednice Milica Čavkić i Biserka Budigam) 6. veljače je nazočila jednoipolsatnom  sastanku s čelnicama Ministarstva socijalne politike i mladih (pomoćnica ministrice  Iva Prpić, načelnica Službe za skrb o starijim i nemoćnim osobama i beskućnicima Ivančica Mamek-Jagić te voditeljica Službe za odrasle Marija Penava-Šimac).

SUH-ovci su se prvi put našli s ekipom novog Ministarstva (koje je preuzelo i međugeneracijsku solidarnost)  25. travnja 2012., kad su zajedno s predstavnicima Matice umirovljenika Hrvatske pozvani na razgovor s novom ekipom na čelu s Darkom Ledinskim, zamjenikom ministrice Milanke Opačić. Taj je razgovor bio donekle obećavajući, postignut je čvrst dogovor oko nastavka projekata dvaju umirovljeničkih udruga (volonteri i pravno savjetovalište), međutim nakon toga nije bilo nikakvih daljnjih informacija niti je, nakon više pokušaja, na razgovor primljena voditeljica SUH-ovog projekta za volontere. Iz internetskih izvora u lipnju smo uspjeli saznati kako je zamjenik ministrice na posve trećem javnom skupu izjavio kako će se SUH i MUH (Matica) „morati negdje drugdje snaći za financiranje svojih organizacija“. Šok je bio potpun, utoliko više, što je, barem u slučaju SUH-a, riječ o projektu koji traje 12 godina i pokriva 24 grada u Hrvatskoj, bilježi na desetke tisuća „intervencija“ za starije. Na posljetku, nije otvoren niti jedan natječaj za programe posvećene volonterstvu za starije osobe do danas, a i to je u rukama ovog Ministarstva. 

Marginalne „odrasle osobe“

K tome, Ministarstvo u sada već više od godine dana nije pokazalo osobit interes za probleme umirovljenika i starijih osoba, niti se dotaklo pitanja međugeneracijske solidarnosti. U fokusu njihova interesa su djeca i udomljavanje, te invalidne osobe, dok se pitanjima ostalih kategorija bave rutinski. Osobito nema interesa za starije, već ih se suzilo u grupu „starijih, nemoćnih i beskućnika“ kao društveno marginalnu i minornu skupinu, što je vrlo zastarjeli pristup, a k tome i ponešto uvredljiv. Najposlije, sa svim dosadašnjima ministarstvima koja su „udomljavala“ međugeneracijsku solidarnost, Sindikat umirovljenika Hrvatske imao je relativno dobar socijalni dijalog. Na žalost, s ekipom novog Ministarstva nije se do sada uspjela ostvariti suradnja čak niti po pitanju upućivanja usklađenih socijalnih pokazatelja u EU institucije i organizacije, kojom prigodom je SUH-u savjetovano da sami ispunjavaju svoje upitnike (dok je do tada bila praksa da se usklađuju podaci s Ministarstvom jer bi se u protivnom u EU koristili podaci različitih metodologija i brojaka).

Zahvaljujući početku rada Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, SUH je dobio priliku za razgovor u Ministarstvu i može samo izraziti zadovoljstvo što je u sat i pol razgovora imao prigodu barem obrazložiti pitanja na kojima se pretpostavlja suradnja i dijalog.  Kad je riječ o projektu volontera za starije osobe, zamolili smo da se preporuči Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva  da otvori natječaj namijenjen za umirovljeničke udruge (volonterstvo, psihosocijalna i pravna pomoć, cjeloživotno učenje itd.).

Siromašnima nema tko da piše

SUH je nedavno uputio javnu inicijativu Ministarstvu da pokrene „pisanje“ zakona o tzv. socijalnim mirovinama (državnim naknadama za starost), te izradi nacionalnu strategiju borbe protiv siromaštva, u okviru koje smo se ponudili dati eksperte za dio koji bi se odnosio na starije osobe. Ministrica je na upite novinara odgovorila kako nisu protiv ideje, da se o tome razgovara godinama, ali da sada nema za to novaca. U razgovoru u Ministarstvu SUH je obrazložio i svoju inicijativu za hitnu izradu nacionalne strategije za borbu protiv siromaštva (zadnji je pokušaj bio 2001. godine!), što je načelno podržano, kao i naša ponuda da pružimo aktivni doprinos. Prenijet će se ministrici, pa… Hrvatska, pri vrhu svih tablica po siromaštvu starijih osoba, negdje na drugom do četvrtom mjestu, ovisno o spolu, dobi i drugim karakteristikama skupine starijih osoba, izgleda da nije dovoljan argument za hitno posvećivanje problemu siromaštva svih kategorija stanovništva, osobito onih najugroženijih – samohranih roditelja, samačkih domaćinstava starijih osoba te djece i nezaposlenih. Saznali smo tek da ko 10.000 starijih osoba prima stalnu socijalnu pomoć za uzdržavanje (600 za samca, 400 za partnera), iako je poznato da prema popisu stanovništva više od 120.000 hrvatskih stanovnika starijih od 65 godina nemaju mirovinu niti druge prihode. Objašnjeno je kako to ne znači da nemaju imovinu, te da, uostalom, prema Ustavu djeca moraju uzdržavati roditelje.

Domovi će poskupiti?!

Razgovor je nastavljen temom o zanemarenom poticanju volonterskog rada u socijalnoj politici, te o institucionalnom i vaninstitucionalnom smještaju umirovljenika i starijih osoba.  Na žalost, SUH-ovi eksperti nisu niti jednom bili pozvani niti imali priliku raspravljati o strategiji Ministarstva po tom pitanju, osim što je već pri prvom sastanku u travnju prošle godine zamjenik ministrice rekao kako se ne planira gradnja novih domova na račun lokalne samouprave, već isključivo u privatno-javnom partnerstvu. Navodi se kako je 54.000 osoba na listama čekanja, no da je vjerojatno riječ o dupliciranju, te da je broj onih koji traže smještaj puno manji (iako je u institucionalnom smještaju samo 2,31 posto starijih osoba!). Cijene smještaja u „društvene“ domove, obično u vlasništvu županija, prosječno su u dvokrevetnoj sobi samo 2000 kuna,a ekonomska cijena se penje u nekim slučajevima i do 7000 kuna, te takvu razliku, kažu u Ministarstvu, Hrvatska ne može više snositi. Kažu kako je učinjena je detaljna analiza domova (hvalevrijedan i nužan posao), održan je stručni skup ravnatelja (ali nisu pitani sami korisnici, niti udruge koje zastupaju umirovljenike i starije osobe). Imaju podatke da „samo“ 40% umirovljenika ima mirovine niže od 2.000 kuna, pa u tome vide prostor za povećanje cijena smještaja. Sada se u Ministarstvu razrađuje nova metodologija izračuna cijene smještaja, te će se još veći dio cijene preusmjeriti na potomke (djecu, unučad, nasljednike korisnika). S postojećim niskim mirovinama, kao i visokom stopom nezaposlenosti potomaka, to bi moglo gurnuti još veći udjel hrvatskog stanovništva u siromaštvo.

SUH-ovi su čelnici postavili i pitanje uvođenja istih naknada za smještaj u društvene i privatne domove, no na to pitanje nismo dobili odgovora, iako bi se time smanjili „redovi“ i čekanje u domove. Predložili smo i da se, zbog vrlo insuficijentne socijalne inspekcije (samo sedam ljudi za cijelu Hrvatsku) izgradi sustav u kojem bi volonteri umirovljeničkih i srodnih udruga, posebno za to educirani, obavljali nadzor u domovima, osobito u privatnima i u udomiteljskim obiteljima. Niti na ovo nije bilo konkretnog odgovora, iako takva praksa izvršno funkcionira u brojnim europskim zemljama. Možda promisle.

Pitali smo ih i o poticanju gradnje centara palijativne skrbi u svim županijama, ne samo kao zdravstvenog programa, već i programa socijalne uključenosti; pitali smo o dnevnim specijaliziranim centrima za dnevnu skrb o starijim osobama za vrijeme dok njihova djeca ili drugi ukućani rade (npr. s dijagnozama cerebralne paralize, Parkinsona, Alzheimera itd.), no ta pitana iz kuta gledišta potpore radnicima s obiteljskim odgovornostima nisu promišljano (Hrvatsku obvezuje i konvencija 156 Međunarodne organizacije rada).

 Ukinuti dosmrtno uzdržavanje!

Predložili smo da Ministarstvo, s obzirom na naše ankete i podatke kako glavnina starijih osoba nije upoznata sa svojim pravima, izrade i tiskaju letke s pravima starijih osoba na različite oblike pomoći. Takva ideja, kažu, mogla bi se realizirati. Na temelju iskustva SUH-ovog pravnog savjetovališta za članove i druge starije osobe, predložili smo da Ministarstvo napravi i besplatni call-centar o pravima, no nije bilo daljnje razrade.

Jedino što je podržano bez zadrške – to je zakonska inicijativa za ukidanje instituta dosmrtnog uzdržavanja, jer je nemali broj starijih ljudi prevaren, zlostavljan ili čak  bačen na ulicu zbog izostanka društvenog nadzora nad primjernom takvog instituta legalizirane krađe pokretnina i nekretnine od starijih i nemoćnih. Tu će inicijativu SUH uputiti Ministarstvu pravosuđa ovih dana, uz kopiju Ministarstvu socijalne politike i mladih, koje će ju vjerojatno podržati.

Toliko o razgovorima u Ministarstvu. Zadovoljni smo što je učinjen korak dalje, iako tek drugi razgovor u više od godine dana je nedovoljan. Očekujemo da će se razgovori nastaviti, ali – još više – nadamo se da će se naše inicijative ozbiljno razmotriti.