UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

ŽENE I NAJNIŽA/MINIMALNA MIROVINA

Svaka šesta umirovljenica prima najnižu mirovinu

 

     Treba li Hrvatskoj minimalna zajam­čena mirovina? Sindikat umirovlje­nika Hrvatske već cijelo desetljeće zagovara uvođenje takve minimalne mirovine, koja ne bi bila direktno ovisna o broju godina radnog staža, već je za­jamčena u konkretnom iznosu svakome tko ostvari pravo na mirovinu.

     Zapravo, do 31. prosinca 1998. go­dine postojala je i kategorija minimalne mirovine koja je donekle jamčila preživ­ljavanje pri hrvatskoj liniji siromaštva. Međutim, mirovinskom reformom je od 1. siječnja 1999. godine uveden institut najniže mirovine koji je blisko povezan s godinama radnog staža. Prva aktu­alna vrijednost mirovine, uvedena od početka 1999. godine, iznosila je oko 47 posto niže od ranije vrijednosti, a k tome je i jedinična aktualna vrijednost mirovine za najnižu mirovinu snižena za 3,13 posto.

     Prosječna vrijednost mirovine za jednu godinu mirovinskog staža od 1. siječnja 2019. iznosi 66,35 kuna, no za izračun najniže mirovine ona iznosi samo - 64,34 kune. Međutim, to se od­nosi samo na one koji su ostvarili staro­snu mirovinu, dok se prijevremeno umi­rovljenima oduzima odbitak, odnosno računa im se penalizacija za prijevreme­no umirovljenje. Od manjeg dobivaju, znači - još manje.

Tri promjene na gore

     Dakle, uvedene su tri promjene na gore! Prvo, pogrešno je izračunata prva aktualna vrijednost mirovine koja nije uključila povrat duga umirovljenicima i druge dodatke koji se odnose na pret­hodno razdoblje koje je poslužilo kao osnovica; drugo, ukinut je zajamčeni minimalni benefit, neovisno o broju godina radnog staža, kojim se ipak jam­čila razina preživljavanja, odnosno za­jamčena donja granica mirovine; treće, smanjivanje i tako smanjenog iznosa uračunavanjem odbitka za prijevreme­no umirovljenje od 18 posto. Zbog toga je prosječna mirovina umirovljenih prije 1.1.1999. za devet posto viša od umirov­ljenih nakon reforme. Tko je platio ceh? Žene, jer one čine većinu onih koji su korisnici/ce najniže mirovine.

     Za umirovljene osobe prije 31.12.1998. godine, minimalnu mirovi­nu prima 12.834 umirovljenika/ca, od čega su 11.188 odnosno 89,03 posto žene, a za umirovljene nakon 1.1.1999. godine najnižu mirovinu prima čak 216.924 umirovljenika/ca, od čega su 68,32 posto žene.

     Kad zbrojimo minimalnu i najnižu mirovinu riječ je o 229.758 umirovlje­nika/ca koji bi imali puno niže mirovine da ne postoji takav socijalni instrument, kojim im se barem jamči priznavanje 64,34 kune po godini radnog staža. Kako je riječ o skupini u koju nisu ura­čunate mirovine prema posebnim pro­pisima, već samo stečene temeljem rada, tako proizlazi da čak 23,67 posto svih umirovljenika/ca (bez povlaštenih) prima samo najniže mirovine te da su većina njih žene. Zaključno, svaka šesta umirovljenica te svaki četrnaesti muška­rac prima najnižu/minimalnu mirovinu.

     U području najnižih mirovina postoji privid rodne ravnopravnosti, jer su mi­rovine sabijene oko niskih vrijednosti i u vrlo uskom rasponu, pa tako pro­sječna muška najniža mirovina iznosi 1.766,97 kuna, a najniža ženska mirovi­na 1.670,48 kuna. Rodni jaz u najnižim mirovinama je vrlo malen. On iznosi samo 5,4 posto i to na štetu žena, iako imaju gotovo iste prosječne godine rad­noga staža od 26 godina.

Kakvu zajamčenu minimalnu mirovinu predlažemo?

     Sindikat umirovljenika i Matica umirovljenika Hrvatske još su ti­jekom posljednje reforme pred­ložili da se umjesto najniže mirovine vrati minimalna zajamčena mirovi­na uz minimalni uvjet od 15 godina radnog staža za umirovljenje u visini od 45 posto bruto minimalne plaće (3.750 kuna). Prema tome, niti jedan umirovljenik/ca koja ostvari bilo ka­kvu mirovinu ne bi u ovom trenutku imao/la mirovinu nižu od 1.687,30 kuna. Na taj bi se iznos dodalo po jed­nu aktualnu vrijednost mirovine (od 1.7.2019. - 66,35 kuna) po svakoj godini radnog staža povrh početnih 15 godina.

     Tako bi umirovljenik/ca sa 30 go­dina radnog staža imao/la zajamčene 2.682,55 kune; sa 35 godina radnog staža 3.014,30 kuna; sa 40 godina rad­nog staža 3.346.05 kuna. Svaki novčić uložen u minimalnu mirovinu značio bi smanjivanje siromaštva, rodnog jaza u mirovinama, snaženje solidarnosti i smanjivanje nejednakosti. K tome, usli­jedila bi i povećana potrošnja, te pove­ćanje BDP-a. Šteta što se solidarnost od strane vlada mjeri samo kao potrošnja, a ne i kao razvojni faktor!