UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

ŽENE I NAJNIŽA/MINIMALNA MIROVINA

Svaka šesta umirovljenica prima najnižu mirovinu

 

     Treba li Hrvatskoj minimalna zajam­čena mirovina? Sindikat umirovlje­nika Hrvatske već cijelo desetljeće zagovara uvođenje takve minimalne mirovine, koja ne bi bila direktno ovisna o broju godina radnog staža, već je za­jamčena u konkretnom iznosu svakome tko ostvari pravo na mirovinu.

     Zapravo, do 31. prosinca 1998. go­dine postojala je i kategorija minimalne mirovine koja je donekle jamčila preživ­ljavanje pri hrvatskoj liniji siromaštva. Međutim, mirovinskom reformom je od 1. siječnja 1999. godine uveden institut najniže mirovine koji je blisko povezan s godinama radnog staža. Prva aktu­alna vrijednost mirovine, uvedena od početka 1999. godine, iznosila je oko 47 posto niže od ranije vrijednosti, a k tome je i jedinična aktualna vrijednost mirovine za najnižu mirovinu snižena za 3,13 posto.

     Prosječna vrijednost mirovine za jednu godinu mirovinskog staža od 1. siječnja 2019. iznosi 66,35 kuna, no za izračun najniže mirovine ona iznosi samo - 64,34 kune. Međutim, to se od­nosi samo na one koji su ostvarili staro­snu mirovinu, dok se prijevremeno umi­rovljenima oduzima odbitak, odnosno računa im se penalizacija za prijevreme­no umirovljenje. Od manjeg dobivaju, znači - još manje.

Tri promjene na gore

     Dakle, uvedene su tri promjene na gore! Prvo, pogrešno je izračunata prva aktualna vrijednost mirovine koja nije uključila povrat duga umirovljenicima i druge dodatke koji se odnose na pret­hodno razdoblje koje je poslužilo kao osnovica; drugo, ukinut je zajamčeni minimalni benefit, neovisno o broju godina radnog staža, kojim se ipak jam­čila razina preživljavanja, odnosno za­jamčena donja granica mirovine; treće, smanjivanje i tako smanjenog iznosa uračunavanjem odbitka za prijevreme­no umirovljenje od 18 posto. Zbog toga je prosječna mirovina umirovljenih prije 1.1.1999. za devet posto viša od umirov­ljenih nakon reforme. Tko je platio ceh? Žene, jer one čine većinu onih koji su korisnici/ce najniže mirovine.

     Za umirovljene osobe prije 31.12.1998. godine, minimalnu mirovi­nu prima 12.834 umirovljenika/ca, od čega su 11.188 odnosno 89,03 posto žene, a za umirovljene nakon 1.1.1999. godine najnižu mirovinu prima čak 216.924 umirovljenika/ca, od čega su 68,32 posto žene.

     Kad zbrojimo minimalnu i najnižu mirovinu riječ je o 229.758 umirovlje­nika/ca koji bi imali puno niže mirovine da ne postoji takav socijalni instrument, kojim im se barem jamči priznavanje 64,34 kune po godini radnog staža. Kako je riječ o skupini u koju nisu ura­čunate mirovine prema posebnim pro­pisima, već samo stečene temeljem rada, tako proizlazi da čak 23,67 posto svih umirovljenika/ca (bez povlaštenih) prima samo najniže mirovine te da su većina njih žene. Zaključno, svaka šesta umirovljenica te svaki četrnaesti muška­rac prima najnižu/minimalnu mirovinu.

     U području najnižih mirovina postoji privid rodne ravnopravnosti, jer su mi­rovine sabijene oko niskih vrijednosti i u vrlo uskom rasponu, pa tako pro­sječna muška najniža mirovina iznosi 1.766,97 kuna, a najniža ženska mirovi­na 1.670,48 kuna. Rodni jaz u najnižim mirovinama je vrlo malen. On iznosi samo 5,4 posto i to na štetu žena, iako imaju gotovo iste prosječne godine rad­noga staža od 26 godina.

Kakvu zajamčenu minimalnu mirovinu predlažemo?

     Sindikat umirovljenika i Matica umirovljenika Hrvatske još su ti­jekom posljednje reforme pred­ložili da se umjesto najniže mirovine vrati minimalna zajamčena mirovi­na uz minimalni uvjet od 15 godina radnog staža za umirovljenje u visini od 45 posto bruto minimalne plaće (3.750 kuna). Prema tome, niti jedan umirovljenik/ca koja ostvari bilo ka­kvu mirovinu ne bi u ovom trenutku imao/la mirovinu nižu od 1.687,30 kuna. Na taj bi se iznos dodalo po jed­nu aktualnu vrijednost mirovine (od 1.7.2019. - 66,35 kuna) po svakoj godini radnog staža povrh početnih 15 godina.

     Tako bi umirovljenik/ca sa 30 go­dina radnog staža imao/la zajamčene 2.682,55 kune; sa 35 godina radnog staža 3.014,30 kuna; sa 40 godina rad­nog staža 3.346.05 kuna. Svaki novčić uložen u minimalnu mirovinu značio bi smanjivanje siromaštva, rodnog jaza u mirovinama, snaženje solidarnosti i smanjivanje nejednakosti. K tome, usli­jedila bi i povećana potrošnja, te pove­ćanje BDP-a. Šteta što se solidarnost od strane vlada mjeri samo kao potrošnja, a ne i kao razvojni faktor!