UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

RAD UMIROVLJENIKA: ZBRKE I PODUKE

Vlastica digla buru

 

     Umirovljenica Vlastica Barišić iz Zagreba samo je jedna od 10.300 hrvatskih umirovljenika, koliko ih je dosad, prema podacima HZMO-a, odlučilo iskoristiti moguć­nost zapošljavanja na pola radnog vremena, uz zadržavanje mirovine. No, ona je postala zvijezda kritike mi­rovinskog i poreznog sustava, pa čak i svojevrsnog otpora robovskom radu i zbrkanoj administraciji. Naime, kao i mnogi drugi umirovljenici, Vlastica je svoju malu mirovinu od 2.329 kuna, umanjenu mjesečno i za četvrtinu radi ovrhe, bila prisiljena 'podebljati' plaćom koju dobije za četiri sata rada dnevno, što je mogućnost koju, kao prijevremena umirovljenica ima tek od početka ove godine.

     I tu ništa nije strašno, iako su se radnički sindikati bunili protiv rada umirovljenika, naime zato što će to biti nelojalna konkurencija mlađim radni­cima, ovako osiromašeni umirovljenici barem imaju malu šansu za preživlja­vanje. U Europskoj uniji radi svaki šesti umirovljenik, dok u Hrvatskoj tek svaki dvanaesti. Nikome nisu konkurencija, jer rade u pravilu na slabo plaćenim mjestima sa skraćenim radnim vreme­nom na kojima odbijaju raditi nezapo­sleni, ali pod istim uvjetima kao i svi drugi zaposleni. Tako, uz pravo zadr­žavanja svoje mirovine, obično dobiju još polovicu bruto minimalne plaće.

Administrativna zbrka

     No, kod nas uvijek mora doći do zbrke. Tako je Vlastica pri prvoj isplati mirovine i plaće doživjela pravi šok! Shvatila je da je primila manju miro­vinu od dosadašnje i digla pravu po­bunu. Međutim, ubrzo su joj odgovo­rili iz HZMO-a kako je osobni odbitak svakog primatelja dohotka 3.800 kuna, a ako joj se na plaći oduzme veći dio osobnog odbitka, onda se iz mirovine osobni odbitak umanjuje za neiskori­šteni dio.

     „Nije mi jasno otkud im pravo da mi oporezuju mirovinu, koju sam za­radila za puni staž?! U HZMO-u su mi rekli da je normalno da plaćam porez i prirez za dohodak koji ostvarujem ra­dom, no nitko nije spominjao da će mi se to odraziti i na mirovinu. Da sam to znala, ne bih se zaposlila, iako volim ra­diti. Uostalom, i dosad sam godinama volontirala u jednom domu za starije i nemoćne osobe, njegovateljica sam po struci"- vrlo emotivno nam je ka­zala 69-godišnja Vlastica, žaleći se da joj je pozlilo kada je vidjela stanje na računu.

     Vlastica je iskritizirala tako osmišlje­ni model zapošljavanja umirovljenika i naglasila kako pod takvim uvjetima ne želi raditi. Posebno se žali na to da umirovljenicima nitko nije objasnio da povratkom na tržište rada riskiraju ma­nji iznos isplaćene mirovine. Je li to baš tako?

     U HZMO-u kažu da su nemoćni jer su takvi porezni propisi. Po njima, na mjesečni dohodak veći od 3.800 kuna mora se platiti porez na dohodak i pri­rez. Porez na dohodak veći od 3.800 kuna plaća se po stopama od 24 i 36 posto, ovisno o iznosu. U slučaju umi­rovljenika, mirovine iznad 3.800 kuna oporezuju se po upola manjim stopa­ma - 12 i 18 posto. Na sve to obračuna­va se i prirez, koji opet ovisi od jedne do druge lokalne zajednice. U slučaju Zagreba, on iznosi 18 posto.

     Kad se Vlastica zaposlila na četiri sata, dohodak joj je prešao neopo­rezivih 3.800 kuna i samim tim je sve iznad tog iznosa postalo oporezivo. K tome, iako joj piše u ugovoru kolika joj je bruto plaća za pola radnog vremena, iz toga se odbijaju i doprinosi.

Svatko na spoj s poreznom?

     Prosječna hrvatska, zbunjena umi­rovljenica Vlastica, ako odluči dalje radi­ti, ima nekoliko mogućnosti. Gle čuda, HZMO joj je javno detaljno odgovorio kako je jedna mogućnost da se cjelo­kupan iznos preko 3.800 kuna oporezu­je kao mirovina, što bi joj, s obzirom na umanjenu poreznu stopu od 12 posto na mirovinu , koja bi se u tom slučaju primjenjivala, vjerojatno najviše i odgo­varalo. Druga mogućnost je da se cje­lokupan iznos veći od 3.800 kuna opo­rezuje kao plaća, no to bi onda značilo i primjenu porezne stope od 24 posto. Treća mogućnost je, ističe HZMO, da se iznos koji se oporezuje podijeli, pa da se dio oporezuje kao mirovina, a dio kao plaća. No, o svemu tome, zaključuje, mora se dogovoriti s Poreznom upra­vom, koja će potom o dogovorenom rješenju obavijestiti HZMO.

     Tako je HZMO izbirokratiziranim rječnikom uputio svakog zaposlenog umirovljenika da prvo ode na stručne pregovore u Poreznu upravu, umjesto da ta ista uprava sama izračuna i au­tomatski provodi najpovoljnije rješe­nje za svakog pojedinca, i to bez da se umirovljenici upućuju da svoje pore­zne kartice povuku iz HZMO-a i prene­su poslodavcu. Gdje je tu normalno da svih 10.300 zaposlenih umirovljenika mora prvo otići na dogovore u Pore­znu upravu o nečemu što sami pojma nemaju, već je to dužnost službenika da sami provode propisano zakonom.   Zašto bi nešto bilo jednostavno, kad može biti komplicirano?!

     I tako je HZMO preporučio Vlastici: „Ukoliko gospođa ode u svoju isposta­vu Porezne uprave prema mjestu prebi­vališta (ili putem sustava e-građani) te zatraži preraspodjelu osobnog odbitka i to u sljedećem postotku: 62% u ko­rist HZMO-a (3.800,00*62%=2.356,00 kuna) i 38% u korist poslodavca (3.800,00*38%= 1.444,00 kuna) gospo­đa od sljedećeg mjeseca više neće biti u obvezi plaćanja poreza na dohodak"!

     Ludilo, zar ne? Boli glava.

J.A. Petrović