UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

POSMRTNA PRIPOMOĆ

Trebam umrijeti da mi vrate novac

 

     Zamislite sljedeću situaciju: deset godina plaćate posmrtnu pripo­moć i u jednome trenutku više nemate dovoljno novca za nastavak plaćanja, stoga posežete za raskidom ugovora kako biste vratili uloženi novac.

No, umjesto povrata novca dočekuje Vas jako neugod­no iznenađenje - novac ne možete dobiti jer je po­smrtna pripomoć naglo iz­mijenila Statut udruge koji to više ne dozvoljava! No­vac mogu dobiti isključivo Vaši nasljednici, ako ih ima­te i to tek nakon Vaše smrti.

     Vrlo sličnu situaciju doživjela je umirovljenica Milka L., koja nam se javila kako bi svojim primjerom upozorila ostale starije su­građane i otvorila neka pitanja o kojima se šuti. Može li i neka slična udruga, bez ikakve obavijesti svojim članovima, po­slovati na njihovu štetu? Zašto ispada kako odjednom morate prvo umrijeti da biste ostvarili pravo na povrat novca? I što ako više nemate nasljednika? Do­gađa li se tada uistinu kako se u naro­du kaže: „Pojeo vuk magare?". Krenimo redom.

Statut pojeo 12.000 kuna

     „Doživjela sam šok kad sam pokušala otkazati članstvo u udruzi Posmrt­na pripomoć na adresi Gajeva 29. Muž i ja smo do sada uplatili više od 12.000 kuna, svaki po pola", kazala nam je Milka, dodajući kako su zbog malih miro­vina ona i suprug htjeli odustati od dalj­njih uplata spomenutoj udruzi i otkazati članstvo.

     Međutim, Milka i njezin suprug ubr­zo su shvatili da su nemoćni u situaciji u kojoj su se zatekli jer su im u Posmrtnoj pripomoći objasnili da prekid mogu na­praviti samo s ovjerenom izjavom kod javnog bilježnika, s tim da su dužni vra­titi knjižicu u kojoj su ovjeravane upla­te. No, gle čuda, do novca ne mogu ni tada doći, jer je u međuvremenu promi­

 

jenjen Statut udruge, već bi taj novac, odnosno ostatak novca nakon ukopa, mogli podići samo njihovi nasljednici. A njihovi su nasljednici preminuli prije njih, pa je i to razlog što su htjeli povući uplaćeno.

     Milka nam je dala na uvid i svoju pristupnicu iz koje se jasno vidi kako već nakon četiri godine kao članica ima pravo na kom­pletne troškove pogreba u koje su uključeni oprema za pogreb, zemljište za novi obiteljski grob na Markovu polju, itd. Naša sugovornica nije oklijevala ni trena i za pomoć se obratila Društvu za zaštitu potrošača, ali su joj objasnili kako udruge nisu u djelokrugu njihova rada. Zatim se žalila višoj in­stanci - Uredu državne uprave.    No, tada je uslijedio novi šok - odgovorili su im kako je sve po zakonu jer je udruga Po­smrtna pripomoć prijavila promjenu Statuta. Koga briga što je ta promjena na štetu „štediša".

Što kažu pravnici

     Naša sugovornica nije jedina sugra­đanka kojoj se to dogodilo; tako je ne­davno u okviru HRT-ove emisije „Potro­šački kod" još jedan građanin ispričao kako je ostao bez novca na sličan način. Odvjetnik Nenad Škare iz Zagreba ko­mentirao je slučaj i objasnio kako prema Statutu Posmrtne pripomoći član ima pravo na povrat nominalno uplaćenih sredstava do visine standardnog ukopa. Takve udruge građana, smatra Škare, morale bi biti neprofitne i kao takve ne bi smjele ostvarivati dobit te baviti se gospodarskom djelatnošću.

     Naime, Škare je naglasio kako su ovakvi slučajevi nažalost siva zona, jer zakonodavac nije dovoljno razradio uv­jete pod kojima se udruge mogu baviti i gospodarskom djelatnošću u okviru svoje djelatnosti. Dodatno je istaknuo kako bi takve udruge po zakonu morale poslovati za opće dobro, no zakon nije definirao odnosi li se to na opće dobro članova ili cijelog društva. Pa tako ispa­da da udruga može biti štetna za „opće dobro" svojih članova, a fiktivno korisna društvu. Biznis poput ovog provode i brojne umirovljeničke udruge, neke ra­deći kao agenti u korist same Posmrt­ne pripomoći, a druge samostalno, na lokalnoj razini, gdje to isto nisu uvijek čista posla.

Marta Hržić Bijelić