UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

POSMRTNA PRIPOMOĆ

Trebam umrijeti da mi vrate novac

 

     Zamislite sljedeću situaciju: deset godina plaćate posmrtnu pripo­moć i u jednome trenutku više nemate dovoljno novca za nastavak plaćanja, stoga posežete za raskidom ugovora kako biste vratili uloženi novac.

No, umjesto povrata novca dočekuje Vas jako neugod­no iznenađenje - novac ne možete dobiti jer je po­smrtna pripomoć naglo iz­mijenila Statut udruge koji to više ne dozvoljava! No­vac mogu dobiti isključivo Vaši nasljednici, ako ih ima­te i to tek nakon Vaše smrti.

     Vrlo sličnu situaciju doživjela je umirovljenica Milka L., koja nam se javila kako bi svojim primjerom upozorila ostale starije su­građane i otvorila neka pitanja o kojima se šuti. Može li i neka slična udruga, bez ikakve obavijesti svojim članovima, po­slovati na njihovu štetu? Zašto ispada kako odjednom morate prvo umrijeti da biste ostvarili pravo na povrat novca? I što ako više nemate nasljednika? Do­gađa li se tada uistinu kako se u naro­du kaže: „Pojeo vuk magare?". Krenimo redom.

Statut pojeo 12.000 kuna

     „Doživjela sam šok kad sam pokušala otkazati članstvo u udruzi Posmrt­na pripomoć na adresi Gajeva 29. Muž i ja smo do sada uplatili više od 12.000 kuna, svaki po pola", kazala nam je Milka, dodajući kako su zbog malih miro­vina ona i suprug htjeli odustati od dalj­njih uplata spomenutoj udruzi i otkazati članstvo.

     Međutim, Milka i njezin suprug ubr­zo su shvatili da su nemoćni u situaciji u kojoj su se zatekli jer su im u Posmrtnoj pripomoći objasnili da prekid mogu na­praviti samo s ovjerenom izjavom kod javnog bilježnika, s tim da su dužni vra­titi knjižicu u kojoj su ovjeravane upla­te. No, gle čuda, do novca ne mogu ni tada doći, jer je u međuvremenu promi­

 

jenjen Statut udruge, već bi taj novac, odnosno ostatak novca nakon ukopa, mogli podići samo njihovi nasljednici. A njihovi su nasljednici preminuli prije njih, pa je i to razlog što su htjeli povući uplaćeno.

     Milka nam je dala na uvid i svoju pristupnicu iz koje se jasno vidi kako već nakon četiri godine kao članica ima pravo na kom­pletne troškove pogreba u koje su uključeni oprema za pogreb, zemljište za novi obiteljski grob na Markovu polju, itd. Naša sugovornica nije oklijevala ni trena i za pomoć se obratila Društvu za zaštitu potrošača, ali su joj objasnili kako udruge nisu u djelokrugu njihova rada. Zatim se žalila višoj in­stanci - Uredu državne uprave.    No, tada je uslijedio novi šok - odgovorili su im kako je sve po zakonu jer je udruga Po­smrtna pripomoć prijavila promjenu Statuta. Koga briga što je ta promjena na štetu „štediša".

Što kažu pravnici

     Naša sugovornica nije jedina sugra­đanka kojoj se to dogodilo; tako je ne­davno u okviru HRT-ove emisije „Potro­šački kod" još jedan građanin ispričao kako je ostao bez novca na sličan način. Odvjetnik Nenad Škare iz Zagreba ko­mentirao je slučaj i objasnio kako prema Statutu Posmrtne pripomoći član ima pravo na povrat nominalno uplaćenih sredstava do visine standardnog ukopa. Takve udruge građana, smatra Škare, morale bi biti neprofitne i kao takve ne bi smjele ostvarivati dobit te baviti se gospodarskom djelatnošću.

     Naime, Škare je naglasio kako su ovakvi slučajevi nažalost siva zona, jer zakonodavac nije dovoljno razradio uv­jete pod kojima se udruge mogu baviti i gospodarskom djelatnošću u okviru svoje djelatnosti. Dodatno je istaknuo kako bi takve udruge po zakonu morale poslovati za opće dobro, no zakon nije definirao odnosi li se to na opće dobro članova ili cijelog društva. Pa tako ispa­da da udruga može biti štetna za „opće dobro" svojih članova, a fiktivno korisna društvu. Biznis poput ovog provode i brojne umirovljeničke udruge, neke ra­deći kao agenti u korist same Posmrt­ne pripomoći, a druge samostalno, na lokalnoj razini, gdje to isto nisu uvijek čista posla.

Marta Hržić Bijelić