UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

POSMRTNA PRIPOMOĆ

Trebam umrijeti da mi vrate novac

 

     Zamislite sljedeću situaciju: deset godina plaćate posmrtnu pripo­moć i u jednome trenutku više nemate dovoljno novca za nastavak plaćanja, stoga posežete za raskidom ugovora kako biste vratili uloženi novac.

No, umjesto povrata novca dočekuje Vas jako neugod­no iznenađenje - novac ne možete dobiti jer je po­smrtna pripomoć naglo iz­mijenila Statut udruge koji to više ne dozvoljava! No­vac mogu dobiti isključivo Vaši nasljednici, ako ih ima­te i to tek nakon Vaše smrti.

     Vrlo sličnu situaciju doživjela je umirovljenica Milka L., koja nam se javila kako bi svojim primjerom upozorila ostale starije su­građane i otvorila neka pitanja o kojima se šuti. Može li i neka slična udruga, bez ikakve obavijesti svojim članovima, po­slovati na njihovu štetu? Zašto ispada kako odjednom morate prvo umrijeti da biste ostvarili pravo na povrat novca? I što ako više nemate nasljednika? Do­gađa li se tada uistinu kako se u naro­du kaže: „Pojeo vuk magare?". Krenimo redom.

Statut pojeo 12.000 kuna

     „Doživjela sam šok kad sam pokušala otkazati članstvo u udruzi Posmrt­na pripomoć na adresi Gajeva 29. Muž i ja smo do sada uplatili više od 12.000 kuna, svaki po pola", kazala nam je Milka, dodajući kako su zbog malih miro­vina ona i suprug htjeli odustati od dalj­njih uplata spomenutoj udruzi i otkazati članstvo.

     Međutim, Milka i njezin suprug ubr­zo su shvatili da su nemoćni u situaciji u kojoj su se zatekli jer su im u Posmrtnoj pripomoći objasnili da prekid mogu na­praviti samo s ovjerenom izjavom kod javnog bilježnika, s tim da su dužni vra­titi knjižicu u kojoj su ovjeravane upla­te. No, gle čuda, do novca ne mogu ni tada doći, jer je u međuvremenu promi­

 

jenjen Statut udruge, već bi taj novac, odnosno ostatak novca nakon ukopa, mogli podići samo njihovi nasljednici. A njihovi su nasljednici preminuli prije njih, pa je i to razlog što su htjeli povući uplaćeno.

     Milka nam je dala na uvid i svoju pristupnicu iz koje se jasno vidi kako već nakon četiri godine kao članica ima pravo na kom­pletne troškove pogreba u koje su uključeni oprema za pogreb, zemljište za novi obiteljski grob na Markovu polju, itd. Naša sugovornica nije oklijevala ni trena i za pomoć se obratila Društvu za zaštitu potrošača, ali su joj objasnili kako udruge nisu u djelokrugu njihova rada. Zatim se žalila višoj in­stanci - Uredu državne uprave.    No, tada je uslijedio novi šok - odgovorili su im kako je sve po zakonu jer je udruga Po­smrtna pripomoć prijavila promjenu Statuta. Koga briga što je ta promjena na štetu „štediša".

Što kažu pravnici

     Naša sugovornica nije jedina sugra­đanka kojoj se to dogodilo; tako je ne­davno u okviru HRT-ove emisije „Potro­šački kod" još jedan građanin ispričao kako je ostao bez novca na sličan način. Odvjetnik Nenad Škare iz Zagreba ko­mentirao je slučaj i objasnio kako prema Statutu Posmrtne pripomoći član ima pravo na povrat nominalno uplaćenih sredstava do visine standardnog ukopa. Takve udruge građana, smatra Škare, morale bi biti neprofitne i kao takve ne bi smjele ostvarivati dobit te baviti se gospodarskom djelatnošću.

     Naime, Škare je naglasio kako su ovakvi slučajevi nažalost siva zona, jer zakonodavac nije dovoljno razradio uv­jete pod kojima se udruge mogu baviti i gospodarskom djelatnošću u okviru svoje djelatnosti. Dodatno je istaknuo kako bi takve udruge po zakonu morale poslovati za opće dobro, no zakon nije definirao odnosi li se to na opće dobro članova ili cijelog društva. Pa tako ispa­da da udruga može biti štetna za „opće dobro" svojih članova, a fiktivno korisna društvu. Biznis poput ovog provode i brojne umirovljeničke udruge, neke ra­deći kao agenti u korist same Posmrt­ne pripomoći, a druge samostalno, na lokalnoj razini, gdje to isto nisu uvijek čista posla.

Marta Hržić Bijelić