UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


Priopćenje

SUH jasno i glasno podržao Inicijativu

     „Sindikat umirovljenika Hrvatske kao umirovljenička udruga koja se već 27 godina bori za poboljšanje prava umi­rovljenika podržava Inicijativu #67jepreviše za raspisivanje referenduma. Naime, Sindikat i Matica umirovljenika Hr­vatske su još 3. rujna 2018., kao dio Radne skupine za izradu nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama   Zakona o mirovinskom osiguranju, upozorili Ministarstvo rada i miro­vinskog sustava na nepovoljne učinke skraćivanja razdoblja za ubrzavanje odlaska u mirovinu sa 67 godina sa 2038. na 2033. godinu te na povećanje penalizacije linearno na 0,3 po­sto po svakom mjesecu prijevremenog umirovljenja (18 po­sto za pet godina)." SUH je tada ustvrdio kako takvo rješenje ni u kom slučaju neće spasiti mirovinski sustav.

     Zašto su umirovljeničke udruge protiv rada do 67. godi­ne? Kao prvo očekivano trajanje života u Hrvatskoj je kraće za 2,8 godina u odnosu na EU, a trajanje života nakon 65. godine starosti za 2,4 godine kraće u odnosu na EU. Rad i iza 65 godi­ne? Da, ali kao izbor, a ne prinuda.

     Činjenica je da je Matica umirovljenika potpisala takvo stajalište, no predsjednica Matice je u posljednji trenutak pred slanje priopćenja u javnost, povukla svoj potpis. Unatoč tome, mnogi su umirovljenici ne samo potpisivali neovisno kojoj udruzi pripadaju, već su u nekim mjestima, kao npr. u Fažani i zajednički dežurali na štandovima.

     SUH zahvaljuje svim umirovljenicima diljem Hrvatske koji su zbog svoje djece i unučadi, u ime solidarnosti, potpisali za referendumsku Inicijativu #67jepreviše! Od srca vam hvala!