UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

POBJEDA!

600.000+ potpisa

     Prikupljanje potpisa za Inicijativu #67jepreviše kako bi se ras­pisao referendum protiv rada do 67 i previsoke penalizacije prijevremenih mirovina, uoči završnice je zabrinuo organi­zatore, tri sindikalne središnjice.   Brzo su se stoga organizirala ad hoc mjesta za prikupljanje potpisa, a Sindikat umirovljenika je, uz redovna dežurstva volontera na štandovima, u nekim nepokrive­nim gradovima, poput Vrgorca, Omiša i drugih, samoinicijativno otvorio potpisivačka mjesta.

     Referendum su opet prema svemu sudeći spasili bake i dje­dovi, koji su upravo radi svoje djece i unučadi hrlili potpisati za referendum. Bez njihovog doprinosa, smisla za solidarnost i soci­jalne osjetljivosti, ne bi se dosegao potrebni broj potpisa.

     Od početka prikupljanja potpisa, referendumska inicijativa bila je tema razgovora u svim kafićima, klubovima, tramvajima, autobusima, i drugim javnim mjestima i institucijama. Tako se na svakome koraku moglo čuti svega, od gorljivih protivnika Paviće- ve reforme, bez obzira na dob, od sedam do 77, do onih koji ne žele potpisati jer kažu:„Tako i onako će se do 2033. kada bi trebali prvi budući „penzioneri" prestati raditi, promijeniti toliko Vlada, i toliko zakona, da se ne isplati potpisivati", na što su volonteri koji skupljaju potpise argumentirano objašnjavali zašto je bilo bitno potpisati upravo tada.

     U zadnjim danima prikupljanja potpisa za referendum oko štandova marljivih volontera, koji su i po lošem vremenu srčano prikupljali potpise, skupljali su se i mladi koji tek ulaze na tržište rada, ali ogroman broj potpisnika činili su upravo umirovljenici, koji itekako znaju kako je teško raditi u starijoj dobi.

     Tako je jedna gospođa na štandu pred Radničkim domom argumentirano objasnila kako je ministar Pavić u krivu da će mla­di ostvariti mirovinu prije 67. godine, jer mladi zbog Bolonjskog procesa duže studiraju, a poslije toga su prisiljeni ići na stručno osposobljavanja, i raditi na određeno, pa kako da dohvate 41 go­dinu staža?

     SUH je tijekom potpisivanja Inicijative na svojoj tematskoj Fa- cebook stranici Pokret protiv siromaštva starijih osoba objavio 32 posta kojima je pozivao svoje pratitelje da odu potpisati Inicijati­vu. Te je poruke pročitalo 138.157 osoba, a mnogi su dijelili dalje i pozivali svoje prijatelje i rodbinu.

     „Potpisala sam. Naravno. Iako sam u prijevremenoj mirovini, koja nije ni za režije. Da se mogu klonirati i još potpisati, opet bih potpisala. Ljudi koji rade fizičke poslove, jedva rade i do 60. godine. Samo mole Boga da izdrže.", napisala je Luce Kolauti iz Kaptola kraj Požege. A Olga Marijanović iz Novske je dodala: „Da, potpisala sam radi pravde za one koji možda neće vidjeti mirovi­nu na papiru. Potpisala sam za našu djecu."

     Upravo tako, u duhu međugeneracijske solidarnosti, što znači da mirovine svojim doprinosima iz plaća snose zaposleni, a za nji­hove će izdvajati budući radnici. A sada je na redu vlast!