UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Zakinute i kad su povlaštene

 

     Hrvatska ima mirovine prema op­ćim mirovinskim propisima, ali i sedamnaest skupina djelatnika po posebnim propisima, koje narodski zo­vemo - povlaštenima, jer u toj kategoriji su i saborski/e zastupnici/e s najvišom prosječnom mirovinom od 9.774 kune.

     Poznato je kako je posljednji pozna­ti pokazatelj rodnog jaza u mirovina­ma za Hrvatsku 22,7 posto (Eurostat), no za pretpostaviti je kako taj jaz nije izračunat na osnovu statističke osnove koja uključuje i takozvane povlaštene mirovine. U okviru europskog projekta „Jednaka prava - jednake plaće - Jed­nake mirovine - Širenje opsega imple­mentacije akcija i zakonskih standarda rodne ravnopravnosti s ciljem dostiza­nja rodne ravnopravnosti i sprječavanja siromaštva u Hrvatskoj", jedan od ciljeva istraživanja je utvrditi i u kojoj su mjeri umirovljene žene prema posebnim pro­pisima izjednačene s „povlaštenim" umi­rovljenim muškarcima.

     Zanimljivo je, prvo, izračunati u ko­joj su mjeri žene uopće korisnice takvih mirovina. Tako je među umirovljenim sa­borskim zastupnicima/ama, članovima/ cama Vlade te sucima/sutkinjama Ustav­nog suda koji su ostvarili starosnu miro­vinu ukupno 540 korisnika/ca s prosječ­nom mirovinom od 10.235 kuna. No, kad primijenimo rodni uvid, čak 87,8 posto njih su muškarci, a samo 12,2 posto žene. Diskriminacija je vidljiva na prvi pogled.

     Nema razlike niti kod kategorije re­dovitih članova HAZU, jer od njih 89 koji primaju starosnu mirovinu od prosječno 9.894 kune čak 87,6 posto je muškaraca, a samo 12,36 posto žena. Time je vidljivo da je„mjera" za povlaštene žene također sužena na nešto više od desetak posto.

     S druge strane, posebnim su propi­sima žene zaštićene od diskriminacije u visini mirovine unutar iste skupine, pa je tako prosječna „ženska" HAZU mirovina viša za 248 kuna od prosječne „muške" mirovine. Međutim, kad su u pitanju osobe na pozicijama političke moći, gdje spadaju i saborski zastupnici, muš­karci imaju 377 kuna veću prosječnu mi­rovinu od svojih kolegica. Pa je tako rod­ni jaz ovdje vrlo nizak - samo 3,7 posto.

     Ovdje su za primjer uzete skupine umirovljenika/ca po posebnim propi­sima za koje rodna određenost ne bi smjela biti kriterijem razlikovanja, tim više što je udjel žena u visokom obrazo­vanju premašio polovicu. Nisu uzete u račun mirovine branitelja ili vojnih i po­licijskih službenika, jer su to dominan­tno muška zanimanja. No, ipak i zbirni podaci govore o diskriminiranosti žena već po njihovom udjelu među umirov­ljenima prema posebnim propisima s prosječnom mirovinom od 3.950 kuna - ima ih samo 27,9 posto! Među onima koji su umirovljeni prema općim miro­vinskim propisima (ZOMO) i koji imaju prosječnu mirovinu od 2.407 kuna, udjel žena je 54,2 posto. Zaključak je jasan. (Izvor: Statističke informacije HZMO-a, ožujak 2019.)

 

Što starija, to diskriminiranija!

     Stope aktivnosti za muškarce više su od stope aktivnosti žena u svim dobnim skupinama od 15 do 64 godine. Najviše zabrinjava visoka razli­ka stope radne aktivnosti žena i muškaraca u dobnoj skupini od 50 do 64 godine koja iznosi čak 15,3 postotna poena. Moguće je da je razlog tome veća posvećenost žena navedene dobne skupine brizi o kućanstvu i člano­vima obitelji. Kako bi se utjecaj ovih faktora smanjio, potrebno je osigurati razvijenu i kvalitetnu te u geografski izdvojenijim područjima dostupnu, financijski prihvatljivu kao i cjenovno ujednačenu mrežu vrtića, jaslica, do­mova za starije i nemoćne.

     Stopa zaposlenosti žena u dobi od 15 do 64 godine u pravilu je niža od stope zaposlenosti muškaraca, međutim, u dobnoj skupini od 50 do 64 go­dina ova razlika se penje na čak 15,1 postotnih poena. (Iz Godišnjeg izvješća za 2018. Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova)