UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Zakinute i kad su povlaštene

 

     Hrvatska ima mirovine prema op­ćim mirovinskim propisima, ali i sedamnaest skupina djelatnika po posebnim propisima, koje narodski zo­vemo - povlaštenima, jer u toj kategoriji su i saborski/e zastupnici/e s najvišom prosječnom mirovinom od 9.774 kune.

     Poznato je kako je posljednji pozna­ti pokazatelj rodnog jaza u mirovina­ma za Hrvatsku 22,7 posto (Eurostat), no za pretpostaviti je kako taj jaz nije izračunat na osnovu statističke osnove koja uključuje i takozvane povlaštene mirovine. U okviru europskog projekta „Jednaka prava - jednake plaće - Jed­nake mirovine - Širenje opsega imple­mentacije akcija i zakonskih standarda rodne ravnopravnosti s ciljem dostiza­nja rodne ravnopravnosti i sprječavanja siromaštva u Hrvatskoj", jedan od ciljeva istraživanja je utvrditi i u kojoj su mjeri umirovljene žene prema posebnim pro­pisima izjednačene s „povlaštenim" umi­rovljenim muškarcima.

     Zanimljivo je, prvo, izračunati u ko­joj su mjeri žene uopće korisnice takvih mirovina. Tako je među umirovljenim sa­borskim zastupnicima/ama, članovima/ cama Vlade te sucima/sutkinjama Ustav­nog suda koji su ostvarili starosnu miro­vinu ukupno 540 korisnika/ca s prosječ­nom mirovinom od 10.235 kuna. No, kad primijenimo rodni uvid, čak 87,8 posto njih su muškarci, a samo 12,2 posto žene. Diskriminacija je vidljiva na prvi pogled.

     Nema razlike niti kod kategorije re­dovitih članova HAZU, jer od njih 89 koji primaju starosnu mirovinu od prosječno 9.894 kune čak 87,6 posto je muškaraca, a samo 12,36 posto žena. Time je vidljivo da je„mjera" za povlaštene žene također sužena na nešto više od desetak posto.

     S druge strane, posebnim su propi­sima žene zaštićene od diskriminacije u visini mirovine unutar iste skupine, pa je tako prosječna „ženska" HAZU mirovina viša za 248 kuna od prosječne „muške" mirovine. Međutim, kad su u pitanju osobe na pozicijama političke moći, gdje spadaju i saborski zastupnici, muš­karci imaju 377 kuna veću prosječnu mi­rovinu od svojih kolegica. Pa je tako rod­ni jaz ovdje vrlo nizak - samo 3,7 posto.

     Ovdje su za primjer uzete skupine umirovljenika/ca po posebnim propi­sima za koje rodna određenost ne bi smjela biti kriterijem razlikovanja, tim više što je udjel žena u visokom obrazo­vanju premašio polovicu. Nisu uzete u račun mirovine branitelja ili vojnih i po­licijskih službenika, jer su to dominan­tno muška zanimanja. No, ipak i zbirni podaci govore o diskriminiranosti žena već po njihovom udjelu među umirov­ljenima prema posebnim propisima s prosječnom mirovinom od 3.950 kuna - ima ih samo 27,9 posto! Među onima koji su umirovljeni prema općim miro­vinskim propisima (ZOMO) i koji imaju prosječnu mirovinu od 2.407 kuna, udjel žena je 54,2 posto. Zaključak je jasan. (Izvor: Statističke informacije HZMO-a, ožujak 2019.)

 

Što starija, to diskriminiranija!

     Stope aktivnosti za muškarce više su od stope aktivnosti žena u svim dobnim skupinama od 15 do 64 godine. Najviše zabrinjava visoka razli­ka stope radne aktivnosti žena i muškaraca u dobnoj skupini od 50 do 64 godine koja iznosi čak 15,3 postotna poena. Moguće je da je razlog tome veća posvećenost žena navedene dobne skupine brizi o kućanstvu i člano­vima obitelji. Kako bi se utjecaj ovih faktora smanjio, potrebno je osigurati razvijenu i kvalitetnu te u geografski izdvojenijim područjima dostupnu, financijski prihvatljivu kao i cjenovno ujednačenu mrežu vrtića, jaslica, do­mova za starije i nemoćne.

     Stopa zaposlenosti žena u dobi od 15 do 64 godine u pravilu je niža od stope zaposlenosti muškaraca, međutim, u dobnoj skupini od 50 do 64 go­dina ova razlika se penje na čak 15,1 postotnih poena. (Iz Godišnjeg izvješća za 2018. Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova)