UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

IZ IZVIJEŠĆA PUČKE PRAVOBRANITELJICE ZA 2018.

Ništa od nacionalne mirovine sljedeće godine  

 

      „Imajući vidu podatak Eurostata da samo 64 posto stanovnika RH starijih od 65 godina prima mirovinu, čime smo uz Španjolsku na dnu EU, uvođenje nacio­nalne mirovine predviđene Strategijom bio bi važan korak kojim bi se mnogim starim osobama koje žive u siromaštvu omogućio dostojanstven život, a to je bila i preporuka u našim ranijim izvješći­ma. Međutim, tijekom 2018. je Institut za javne financije izradio Analizu parameta­ra iz sustava socijalne skrbi, mirovinsko­ga sustava te stanja na tržištu rada i EU prakse, temeljem koje je MRMS zaključi­lo kako je 'projekt uvođenja nacionalne mirovine kompleksna materija jer se radi o uvođenju novog socijalno-zaštitnog instituta, posebno imajući u vidu pozi- cioniranje i utjecaj na postojeći sustav socijalne skrbi te mirovinski sustav po pitanju najniže mirovine. Budući da nam drugi podaci nisu dostupni, a prema najavama Vlade nacionalna se mirovina planira uvesti 2020., ovakav stav uvelike obeshrabruje i opravdano se postavlja pitanje hoće li se to doista i učiniti."

     „Iz Izvješća o provedbi Strategije vidljivo je da su provedene sve predvi­đene aktivnosti za 2017. koje su uglav­nom projektne, a odnose se na razvi­janje usluga usmjerenih zadržavanju starih osoba u svojim domovima. Ipak, većina sustavnih mjera, poput uvo­đenja statusa njegovatelja za starije osobe, nacionalne mirovine, ujednača­vanja modela financiranja domova za starije osobe i učinkovitiji inspekcijski sustav, ostavljena je za zadnju godinu primjene"

Pojma nemaju o dosmrtnom uzdržavanju

     „Niz godina zagovaramo uvođenje dodatnih zaštitnih mehanizama za pri­matelje dosmrtnog uzdržavanja, kako bi se suzbio ovaj način ekonomskog zlostavljanja starijih osoba, pa je tako uvažena preporuka iz Izvješća za 2016. o zabrani njihovog sklapanja za pruža- telje socijalnih usluga, njihove zaposle­nike i članove obitelji, što je Zakonom o socijalnoj zaštiti propisano od 2017.

     2018. smo proveli istraživanje o in- formiranosti starijih osoba s rizicima sklapanja ovih ugovora na uzorku od 500 osoba od 65 i više godina. 71 posto ispitanika čulo je za mogućnost sklapa­nja ugovora o dosmrtnom, a 76 posto o doživotnom uzdržavanju, ali čak 72 posto ne zna razliku između njih. Tako­đer, oko 25 posto ispitanika koji su za ugovore čuli, ne osjećaju se dovoljno informiranima o rizicima njihovog pot­pisivanja

     Ministarstvo pravosuđa ne raspo­laže podacima o broju i prosječnom trajanju sudskih postupaka za raskid ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju u 2018., kao ni o broju sudskih postupaka za njihov raskid koji su prekinuti zbog smrti primatelja uzdržavanja, sukladno čl. 212. ZPP-a. Ni Hrvatska javnobilježnička komo­ra nema podatke o broju sklopljenih ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u 2018., budući da ne postoji jedinstvena evidencija, ali podržava njeno ustro­javanje, jer bi tako ovaj pravni institut postao transparentniji i omogućila bi se kontrola broja sklopljenih ugovora po pojedinom davatelju uzdržavanja."

Ranjiva skupina bez socijalne potpore

     „Početkom godine stupio je na sna­gu novi Zakon o zaštiti od nasilja u obi­telji, u koji su na prijedlog Ureda Pučke pravobraniteljice starije osobe uvedene kao posebno ranjiva skupina. Prvi po­daci MUP-a o njegovoj primjeni pokazu­ju kako je tijekom 2018. prekršajima iz Zakona bilo oštećeno 1.200 osoba stari­je životne dobi, dok podaci o broju pra­vomoćno osuđenih osoba za počinjenje nasilja u obitelji nad starijom osobom za sada nisu dostupni. Nažalost, nije propisana i obveza nadležnih tijela soci­jalne skrbi da žurno, po saznanju o poči- njenju obiteljskog nasilja prema starijoj osobi, osiguraju mogućnost pružanja socijalnih usluga u vlastitom domu, kako bi se i tako spriječila instituciona­lizacija ove posebno ranjive skupine...

     Zaštita starijih osoba od obiteljskog nasilja ne smije biti utemeljena samo na sankcioniranju nezakonitog pona­šanja, već mora imati snažno uporište u politici sustavne potpore obitelji. Briga o starijim osobama često se temelji na obiteljskoj solidarnosti, pa tako u RH, prema podacima iz Izvješća EK za RH za 2015., za svoje nemoćne članove obite­lji brine oko 17 posto osoba u dobi od 35 do 49 godina. Dio je to neformalne skrbi za starije i nemoćne, koju pružaju bračni drugovi ili djeca svojim roditelji­ma, međutim, njihove potrebe propisi u pravilu ne prepoznaju, pa tako nemaju mogućnost korištenja bolovanja ili ne­plaćenog dopusta, kao ni prilagodbe radnog vremena ili ostvarivanja prava na status njegovatelja."

Domovi bez nadzora

     „Tijekom 2018. proveden je 121 in­spekcijski nadzor nad pružateljima uslu­ga smještaja za starije, što je povećanje za 16,5 posto u odnosu na 2017. To nije veći pomak, posebno jer je od tog broja provedeno samo 47 nadzora u obitelj­skim domovima i 14 u udomiteljskim obiteljima, pa je njime obuhvaćeno samo 13 posto obiteljskih domova i 0,7 posto udomiteljskih obitelji, što je posve nedostatno.

     U 75 posto obiteljskih domova utvrđene su nepravilnosti, a odnose se na nedo­statak medicinske sestre ili njegovateljice, neurednu evidenciju i dokumentaciju, smještaj većeg broja korisnika od utvrđe­nog kapaciteta ili obitelj ne živi u objek­tu u kojem pruža usluge. Vezano za pro­storne uvjete, utvrđeno je da su izvršene promjene bez pribavljanja novog rješenja, prostori su neuredni i neodržavani, a u so­bama je veći broj kreveta od propisanog. Nad korisnicima se primjenjuju mjere sputavanja, ne vodi se briga o njihovom zdravlju, ograničavaju im se posjete, a ko­risnik ne potpisuje ugovor o smještaju."