UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

KADA KONAČNO KREĆE REVIZIJA?

U povlaštenih mirovina velike oči

Je li vam pun kufer bujanja povlaštenih mirovina?

 

     Na dan 28. veljače 2019. popele su se na 175.167 korisnika, a u to nisu uključene ni razne dru­ge „mirovine" za sportaše, dodatak za Royalovce, mirovine za samostal­ne umjetnike... Konačna bi brojka bila još viša. Premda znamo da ove službeno priznate mirovine isisaju iz mirovinskog proračuna osam mi­lijardi kuna godišnje, od kojih je 5,5 milijardi plaćanje čistih povlastica, ni u zadnjoj mirovinskoj reformi nije došlo do obećane revizije. Ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić je prozvan, između ostalih i od strane Sindikata umirovljenika Hrvatske, zbog toga što reforma nije započela od dvije temeljne stavke: reforme mirovina po posebnim pro­pisima i obveznog drugog mirovin­skog stupa.

Teorija vječnih povlastica

     Dapače, tada je Pavić obećao re­formu, ali odmah obranaški nagla­sio kako se jednom dano pravo ne može nekom oduzeti?! Takva logika ne hoda na tržištu rada, jer se onda nekome s niskom produktivnošću ili prebačenom na jednostavnije radno mjesto ne bi smjelo mijenjati plaću!

„Jedina se logika krije u jedno­stavnoj činjenici da se baš oni koji bi mogli učiniti nešto i sami nadaju istom, povlaštenom statusu koji će ih i u danima mirovine čuvati od pukog preživljavanja i sudbine 'obič­nih' umirovljenika", poručuje osječki profesor Željko Požega.

     No, držimo da to nije baš tako jednostavno. Revizija je obećana, no tko se usudi ukinuti napuhane zastupničke, braniteljske, HVO i dru­ge mirovine po posebnim propisi­ma? Tko smatra da je posve u redu da prosječna zastupnička mirovina iznosi 9.774 kune, a prosječna rad­nička čak četiri puta manje - 2.407 kuna? Kome je to u redu da hrvatski branitelji umirovljeni prema općim propisima imaju prosječnu mirovinu od 2.588 kuna, dok oni umirovljeni prema specijalnom braniteljskom zakonu imaju više nego dvostruko, čak 5.747 prosječnih kuna? Gdje je to prihvatljivo da je čak i ustaška mi­rovina nešto viša od „obične" brani­teljske?

Udri po slabijima

     Možda je to nama u redu, jer smo naučili gutati svakakvo smeće, ali nije u redu Europskoj komisiji koja je uoči naše zadnje kvazi-reforme upo­zorila kako smo pretjerali s veteran­skim pravima, kakvih ima i u drugim zemljama, ali nigdje tako razmaha- no i bahato. Pavić je zaboravio pre­poruku Europske komisije, jer strah je ipak snažniji od razuma te je od­lučio udariti po slabijima. Najavio je reviziju za 13.000 pripadnika Narod- nooslobodilačkog rata koji je, reče on, bio prije 75 godina. Prvo, takvih je samo 11.000, te je uglavnom riječ o udovicama koje sukladno zakonu nasljeđuju prosječnih 2.829 kuna. Tako bi uvaženi ministar s revizijom mirovina partizanskih boraca, koje troše godišnje 376 milijuna, te ubr­zano umiru, spasio mirovinski su­stav, ali ne bi, primjerice niti taknuo rastućih 6.761 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane iz Bosne i Hercegovine koji su nam „useljeni" u mirovinski sustav iz susjedne zemlje ili predlo­žio reviziju invalidskih braniteljskih mirovina?

     Ono što je hitno i što već godina­ma zahtijeva SUH je kompletna revi­zija sustava mirovina po posebnim propisima i to ne po grupama i pa­ketima, već do razine svakog poje­dinca, kojemu bi u svakom odresku pisalo točno koliko je godina radio i koliki dio svoje mirovine je zaradio radom, a koliki povlasticama, nagra­dama i naknadama. Onda bi sve bilo jasno, a mirovinski fond bi pokrivao mirovine stečene radom, dok bi za dio po posebnim propisima država trebala ustanoviti poseban fond.

     Ovako u paketu kažu kako umirov­ljenici pojedu godišnje 40 milijardi kuna, a doprinosima se upriho- di samo 23 milijarde kuna. I onda udaraju po umirovljenicima prema općim propisima koji ionako imaju samo 2.407 kuna prosječne miro­vine i grcaju u siromaštvu, a peruš­kom maze one umirovljene prema posebnih propisima čija je prosječ­na mirovina gotovo dvostruka - čak 3.950 kuna.

Paviću, javi se! Kad krećemo u re­viziju?

Jasna A. Petrović