UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

MOŽE LI ELEKTRA ISKLJUČITI STRUJU?

Niste platili račune? Ne smiju vas isključiti

Zašto se ne primjenjuje Odluka Ustav­nog suda? Zovite policiju i tražite sudsko rješenje o isključenju

 

     Vrlo često nam stariji ljudi pišu kako im je zbog neplaća­nja, isključena struja. Pitaju imaju li trgovačka društva, koja vrše opskrbu vodom, strujom ili plinom, pravo obu­staviti isporuku, odnosno isključiti iz opskrbe potrošača ako neko vrijeme nije uredno plaćao račune. Događa se čak da nastupa zastara za plaćanje računa i potrošači se na nju pozo­vu, ali opskrbljivači ih unatoč tome isključe. Na žalost, svi oni to doživljavaju kao mučan čin nakon kojega obično prestaju i plaćati daljnje rate.

     Zakonom o zaštiti potrošača, distribucija električne i to­plinske energije te prirodnog plina, vodoopskrba i odvodnja definirane su kao - javne usluge. Račune za te usluge potroša­či plaćaju svakog mjeseca. A što ako ne platite cijelu godinu? Zakonom o zaštiti potrošača je definirano da je zastara napla­te za režijske troškove jedna godina, osim u slučaju pričuve i komunalne naknade. To znači da protekom jedne godine od dana dospijeća računa potrošač nije dužan platiti taj račun, ako ga do tada nije podmirio i u slučaju opomene, potro­šač treba uputiti pisani prigovor društvu koje vrši opskrbu i pozvati se na zastaru. Ako, unatoč tome, trgovac inzistira na naplati te prijeti ovrhom i isključenjem, potrošač treba tužiti društvo i opet se u tužbi pozvati na zastaru.

     Zakon o zaštiti potrošača definira takvu situaciju u član­ku 27. i kaže ako potrošač osporava javnu uslugu sudskim putem, a dalje podmiruje sve nesporne račune, trgovac mu ne smije osporiti isporuku usluge do okončanja sudskog spora. To znači da, ako je potrošač dobio opomenu za raču­ne koji su već u zastari i sudskim putem ospori račun i pozo­ve se na zastaru, trgovac mu ne smije iskopčati struju, plin ili vodu sve do okončanja sudskog postupka, pod uvjetom da potrošač uredno podmiruje sve daljnje nesporne račune.

     Sva trgovačka društva koja se bave opskrbom kao javnom uslugom imaju u svojim općim pravilima regulirane slučajeve kada mogu potrošača isključiti, odnosno obustaviti mu ispo­ruku. Ustavni sud je još 2007. svojom presudom odredio da ta­kva opća pravila nisu u skladu sa zakonima, ni sa Ustavom i da se ne mogu primjenjivati, odnosno da se potrošače ne smije isključivati iz opskrbe, već se neplaćeni računi moraju rješava­ti i naplatiti sudskim putem. Međutim ta se odluka Ustavnog suda u praksi ne primjenjuje, već se i dalje potrošači isključuju iz opskrbe sve do podmirenja računa i onda ponovno plaćaju priključak.

     Budući da je takvo postupanje jako neugodno i nepovolj­no za potrošače, pogotovo za one koji su platili račune, ali ih trgovac ponovo tereti i ignorira prigovor zastare, trebalo bi ra­ščistiti ovakvo postupanje društava koja vrše opskrbu i osigu­rati poštivanje odluke Ustavnog suda i zaštititi potrošače. To je posao Ministarstva gospodarstva u okviru kojeg je Sektor zaštite potrošača i regulatorne agencije HERA, u čiju nadlež­nost spadaju i opskrbljivači električnom energijom, plinom i toplinskom energijom.

     Neki odvjetnici upozoravaju da pored odluke Ustavnog suda postoji i odredba u Kaznenom zakonu koja određuje da „tko uništi, ošteti, izmijeni, učini neuporabljivim, ukloni, isklju­či ili ometa u radu napravu javne uporabe za vodu, toplinu, plin, električnu ili drugu energiju ili elektroničku opremu i time izazove poremećaj u redovitom životu stanovništva, ka­znit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina."

     Temeljem svega navedenoga proizlazi da se potrošača ne smije isključiti iz sustava opskrbe struje, plina, vode i grijanja zbog neplaćenih računa, već račune treba naplatiti sudskim putem, a u slučaju dolaska ekipe iz društva koje vrši opskrbu sa namjerom isključenja iz sustava, potrošač treba tražiti sud­ski nalog, a ako ga nemaju ili imaju samo nalog tvrtke, potro­šač treba pozvati policiju.

Ana Knežević, predsjednica HUZP-a