UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Žene ispod linije siromaštva

 

     Zašto se sve češće kaže kako je odla­zak u mirovinu za žene ravan kazni odnosno presudi na siromaštvo? Nisu problem samo općenito niske miro­vine, već i to što mirovina žena zrcali uku­pnu akumulaciju nejednakosti tijekom cijeloga radnog i životnog vijeka. Prije su se radovale penziji, sada je se boje. Miro­vina tako dolazi kao kazna, kao konačna presuda na siromaštvo. Na to ukazuju i najnoviji podaci Hrvatskog zavoda za mi­rovinsko osiguranje od 31. prosinca 2019.

     Iako prema metodologiji EU SILC-a (Eurostat) posljednji poznati podatak o razlikama muških i ženskih mirovina iznosi 22,7 posto, iz hrvatskih mirovin­skih ili statističkih izvora nije moguće do­biti takve podatke, jer se ne evidentiraju mirovine za osobe prema spolu i dobi od 65+ godina. Stoga smo samostalno po­kušali izračunati i dokumentirati žensku mirovinsku priču o siromaštvu na teme­lju dostupnih podataka HZMO-a o mi­rovinama prema     Zakonu o mirovinskog osiguranju, ali bez uključenih podataka koji se odnose na mirovine prema među­narodnim ugovorima.

Hrvatska linija siromaštva se izračunava jednom godišnje i objavljuje ju u rujnu Državni zavod za statistiku, a za 2018./2019. iznosi 2.321 kunu za samca, a taj iznos ni u kom slučaju ne jamči do­stojanstven život, plaćanje režija i urednu prehranu. Ipak i tako skromni cenzus koji bi trebao dijeliti siromašne od onih koji još žive na slamki spasa, pokazuje u kojoj su mjeri žene utonule u siromaštvo.

     Starosnih umirovljenica koje primaju mirovine niže od linije siromaštva ima 113.874 odnosno 49,4 posto svih pri­mateljica starosne mirovine. Istodobno, starosni umirovljenici (muškarci) s miro­vinama ispod linije siromaštva čine tek posto svih starosnih umirovljenika. Iako navedene niske mirovine pogađaju i žene i muškarce, uočljiva je ogromna razlika od više od 17 postotnih poena, koja već i time ukazuje na veliki rodni jaz u mirovinama na štetu žene. Standardno izračunati rodni jaz u ovoj kategoriji umirovljenika/ca koji su je stekli temeljem svoga rada iznosi 20,04 posto!

     Koliko umirovljenika/ca prima mirovi­ne više od prosječne plaće (okvirno uze­to 6.000 kuna)? Čak 6,4 posto starosnih umirovljenika (od ukupnog broja muških starosnih umirovljenika), u odnosu na samo 2,5 posto starosnih umirovljenica koje primaju mirovine više od nečega što bismo mogli nazvati srednjom linijom preživljavanja.

Dakle, nije riječ samo o siromaštvu, već i o velikim razlikama između muš­kog i ženskog siromaštva.

     Kad je riječ o prijevremenim staro­snim mirovinama, tamo je zabilježen rodni mirovinski jaz od čak 24,1 posto, što ukazuje na veću stopu diskriminira- nosti žena u takozvanim nepotpunim mirovinama. Ova penalizirana katego­rija umirovljenika/ca, kad dođemo do žena ukazuje da ih čak 66,4 posto prima mirovine niže od hrvatske linije siromaš­tva, iako u prosjeku imaju daleko više godina radnog staža od starosnih umi­rovljenika. Preskok na mušku kategoriju penaliziranih umirovljenika govori kako ih samo 29,9 posto ima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva.

     Kod invalidskih mirovina je najgori slučaj, jer od svih invalidskih umirov­ljenica čak 89,9 posto prima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva, ali zbog prosječno vrlo niskih invalidskih mirovina, rodni jaz nije toliko visok kao u drugim kategorijama umirovljenika te iznosi 19,3 posto.

Gdje god taknemo, iščitava se rodni jaz u mirovinama i oslikava priča o umi- rovljenicama koje su većina ispod linije siromaštva. Siromaštvo ionako postaje nerazdjeljiva značajka starosti, s time da Hrvatsku označava posebno galopirajuće siromaštvo starijih osoba od 65 godina, a osobito umirovljenika. Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju kako je stopa siromaštva umirovljenika od 2015. do 2017. s 22 posto porasla na 24,5 posto, a to bi moralo zabrinuti sva­ku vlast.

 

Europske istine

     Hrvatska je po riziku od izlo­ženosti siromaštvu i socijal­ne isključenosti na šestom mjestu od 28 članica EU, nešto da­lje od Bugarske, Estonije, Latvije i Litve, koje prelaze 40 posto udjela siromašnih starijih od 65 godi­na te blizu Rumunjske, sa svojih 32,7 posto u 2017. godini. Riječ je o svih šest zemalja koje su za­glavljene u staračkom siromaštvu, a koje su prihvatile neoliberalne razvojne modele te zaboravile poticati socijalne politike koje bi zaustavile siromaštvo starijih oso­ba. Riječ je o bivšim socijalističkim zemljama, koje nisu, za razliku od Češke, Slovačke, Mađarske i Slove­nije, uspjele zadržati siromaštvo na razini 10-20 posto udjela.