UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

IVAN KRESONJA, ZAČETNIK MODELA

Liftom u 21. stoljeće

 

     Ivan Kresonja zagrebački je umirovlje­nik i predstavnik stanara u zgradi na adresi Zeleni dol 2. Zahvaljujući svojoj upornosti i entuzijazmu, nakon dugo­trajne borbe s birokracijom, uspio je is­hoditi promjene nekoliko zakona i pro­pisa te time omogućiti ugradnju dizala u svoju šesterokatnicu. Njegov model je postao predložak za veliki projekt „Do­stupnost do stana", kojim Vlada želi, uz pomoć sredstava iz fondova Europske unije, ugraditi dizala u stambene zgra­de kako bi olakšala život osobama s in­validitetom i starijim osobama. Kresonja nam je dao osvrt na svoju bitku, ali i na projekt koji, iako dugo najavljivan, još nije započeo.

Kako ste uspjeli i koliko vremena je trebalo da ugradite dizalo u svoju zgradu?

     Mi suvlasnici zgrade sa 16 stanova, šest katova i 118 stepenica stari smo prosječno 60 godina i imamo osam oso­ba s invaliditetom u zgradi, od čega su četiri sa 100-postotnim invaliditetom. Deset godina smo se bezuspješno obra­ćali svim ministarstvima, gradskim ure­dima i drugim nadležnim institucijama s ukupno 240 dopisa na 1.200 stranica. Gradski uredi su odbijali naš zahtjev s obrazloženjem da postoje zabrane svih zahvata u prostoru. Nastavili smo priti­skati urede, ministarstva, Sabor i Vladu da mijenjaju propise. Uspjeli smo isho­diti promjene nekoliko važnih zakona i propisa. Sada za ugradnju lifta više ne treba građevinska dozvola. Ne treba više niti 100 posto glasova stanara, nego samo 51 posto suglasnosti. Dobili smo od Ministarstva pravosuđa tumačenje da se onoga tko neće dati suglasnost isključuje iz troškova ugradnje. Kad smo uspjeli ishoditi te promjene, izradili smo projektnu studiju i podignuli zajam na 15 godina. To je 440.000 kuna plus ka­mata 3,80 posto, što je 578.000 kuna. Mjesečna nam je rata 3.500 kuna. Po­četak ugradnje dizala bio je 13. ožujka 2018., a puštanje u pogon 25. svibnja 2018.

Na tragu Vašeg uspješnog anga­žmana oko ugradnje dizala nastao je projekt „Dostupnost do stana" kojim država jamči ugradnju dizala uz su­financiranje iz Europske unije. Kako komentirate projekt, koliko on košta i koliko bi ljudi trebalo dobiti dizala u svojim zgradama?

     U Hrvatskoj ima 16.804 zgrade bez dizala i u njima živi oko 700.000 građa­na. Ima još i deseterokatnica u Hrvatskoj koje uopće nemaju lift. Cijena ugradnje dizala je od 30 do 50 tisuća eura. Meni je za projekt trebala šira podrška svih ljudi i svih političkih stranaka. Tu su političari i stranke prepoznali da bi mogli dobiti puno glasova, jer ima 1,2 milijuna umi­rovljenika. Sad su se svi uhvatili za to. Uglavnom, ishodio sam da se u cijeloj Hrvatskoj može dograđivati liftove bez građevinske dozvole. Sad je samo na upraviteljima zgrada i predstavnicima stanara da se uključe. Ako postoji jedna osoba s invaliditetom u zgradi, lift mora ići. Sad sami moramo napraviti sve da bismo dobili novac od EU, a smatram da to Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU ne radi kako treba.

Zbog čega se toliko dugo čeka na početak provedbe projekta „Dostu­pnost do stana"? Smatrate li da se problem može ubrzo riješiti, s obzirom na to da sljedeće godine ističe rok za financiranje unutar Operativnog pro­grama EU te se otvara novo razdoblje financiranja?

     Gabrijela Žalac trebala je pribaviti novac iz fonda za 2019. i 2020. godinu. Ona to ne povlači, jer nema stručni tim.      To se pitanje mora riješiti ubrzo riješiti, jer naposljetku neće ona pasti, nego će Vlada izgubiti dosta glasova na izbori­ma ako se ovaj projekt ne ostvari. Ipak će ubrzo biti izbori.

Poljaci i Česi su već preuzeli naš model ugradnje dizala. Imate li sazna­nja o tome hoće li se još koja država pridružiti i hoće li taj model postati uobičajena praksa u EU, uz mogućnost da dizala postanu obvezan dio zgrada ili uvođenja prava na dostupnost diza­la kao normativa u postizanju ljudskih i materijalnih prava u EU?

     Ne samo oni. Čuo sam od ljudi iz Slo­venije da će Austrija i Mađarska također početi s time. Oni su sad i ispred Slove­naca. To će ići na cijelom nivou EU, to je veliki posao, jer ima mnogo zgrada bez lifta po Europi. Pravo na lift u svim kon­vencijama UN-a već postoji. Hrvatska je potpisala sve takve konvencije i sve preporuke Vijeća Europe za osobe s in­validitetom. Sama činjenica da se među potpisanim dokumentima nalazi i pre­poruka Vijeća ministara iz 1992. ukazuje na postojanje problema ostvarenja pra­va osoba s invaliditetom na globalnom nivou, a osobito u našem slučaju, što je teško kršenje ljudskog dostojanstva. Liftovi su nadstranačko pitanje, jer mi­slim da nema zgrade u Hrvatskoj u kojoj nema osobe s invaliditetom.

Prema Vašim procjenama, do kada bi ugradnja dizala trebala biti gotova i može li takav infrastrukturni projekt, osim korisnicima, pomoći i gospodar­stvu?

      To je pitanje socijalne uključenosti starijih osoba. Ljudi dolaze u kontakt sa vanjskim svijetom, poboljšano je među- susjedsko druženje, razmjenjivanje mi­šljenja. Imate kod liječnika pravilo „zlat­nih sat vremena". Za transport preko 118 stepenica tih „zlatnih sat vremena" ode dok pacijent ne dođe liječniku na stol. Problem je starim ljudima, koji su čak i pokretni, nositi dvije vrećice s na­mirnicama. Zamislite majke s kolicima kako se penju na šesti kat. Lift poboljša­va kvalitetu stanovanja svim stanarima i njihovim gostima. Da ne govorim o benefitima za gospodarstvo. Angažira­le bi se tvrtke iz Hrvatske koje se bave proizvodnjom, ugradnjom i servisira- njem dizala, naši radnici i projektanti bi radili na izgradnji. To je oko 2.000 ljudi. Servis jednom mjesečno je 280 kuna s PDV-om i još 600 kuna godišnji servis. Pa to je novac, tu se gospodarstvo razvi­ja. Naša operativa i Vlada to ne shvaćaju. Nažalost, živimo u 21. stoljeću, zgrade su građene u 20., a ponašamo se kao da smo u 19. stoljeću.

Milan Dalmacija