UVODNA RIJEČ
Pandemijska škola etike
Piše: Jasna A. Petrović
Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jednoobrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shvaćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, nastoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?
Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.
No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriterije društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice zadužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.
Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vrijednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživljavanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu izazvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?
Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na granice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.
Web stranice naših podružnica
KRIMINAL U STARIJOJ POPULACIJI
Stariji su česce žrtve nego kriminalci
Piše: Milan Dalmacija
Iako je teško povezati stariju osobu s kriminalom, a naročito nekim težim oblicima poput ubojstava ili otmica, ova pošast društva ne zaobilazi niti ljude treće životne dobi. I dok u Japanu starije osobe, uglavnom zbog sitne krađe, završe u zatvoru i tako si privremeno riješe egzistencijalna pitanja, u SAD-u mnoštvo njih „maše" oružjem u obrani doma. No, uvidom u statistike Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, ne bismo mogli zaključiti da su naši „penzići" ogrezli u kriminalu, ali su u tom pogledu raznovrsni.
Tako je od 17.399 počinitelja kaznenih djela u Hrvatskoj prošle godine, njih 1.880 starije od 59 godina, što čini 10,8 posto od ukupnog broja. Kad se to usporedi s njihovim udjelom u ukupnom stanovništvu, a koji čini gotovo trećinu, ispada da ima tri puta manje sijedih kriminalaca no stanovnika starijih od 60 godina.
Kad bismo od toga oduzeli 289 „krivaca" u prometu, dobili bismo samo 9,14 posto starijih osoba koje su prekršile zakon. Računajući od 2012. godine, osobe s 59 ili više godina života nisu pokazale tendenciju češćeg kršenja zakona. Zabilježenih slučajeva u kojima su kriminalci starije osobe svake godine ima između 1.600 i 1.900. No, gledajući udio starijih kriminalaca, on svake godine raste, pa je s 5,27 posto 2012. godine skočio na 9,14 posto u 2018. Razlog tomu je smanjenje ukupnog broja počinitelja kaznenih djela, koji je u ovih šest godina pao za 10.380, povećanje udjela starijih od 60 godina te galopirajuće siromaštvo.
Od prijetnje do ubojstva
Prema policijskim statistikama starije osobe najčešće prijete. U dobrom dijelu slučajeva ostvare svoju prijetnju ozljeđivanjem žrtve ili oštećenjem tuđe imovine. Tako je prošle godine zabilježeno 485 slučajeva prijetnje, što je 16,9 posto svih zabilježenih prijetnji. Mnogo je manji broj zabilježenih tučnjava ili razbijene imovine, no postoci ostaju otprilike jednaki. No, vrlo su visoki postoci starijih osoba koje su od 2012. do prošle godine počinile ubojstvo. Iako to varira između 15 i 30 posto, alarmantan je podatak kako su stariji među najzastupljenijim skupinama ubojica. Još je nevjerojatnija visoka zastupljenost starijih počinitelja ratnih zločina, što možemo pripisati i sporom pravosudnom i policijskom aparatu, koji niti 25 godina nakon rata nije procesuirao sve slučajeve ili uhitio sve osumnjičene.
Među starijom populacijom vrlo je visok postotak pedofila (oko četvrtine svih osumnjičenih te broj optuženih za povrede prava djece. Osim toga, u protekle tri godine, nasilje u obitelji među starijom populacijom je u blagom porastu. Dok su se do 2016. u tom segmentu bilježile jednoznamenkaste brojke, sada su one redovito veće, a glavni je razlog što je takvog nasilja bilo, a nije osviješteno, niti se prijavljivalo.
Zbog teškog materijalnog stanja starije se osobe najčešće odlučuju na krađu. Iako su postoci zastupljenosti u ukupnom broju krađa mali, indikativno je reći kako svake dvije godine broj starijih lopova poraste za jedan posto. Odraz je to rastućeg siromaštva u Hrvatskoj, protiv kojeg se neki brane i na nelegalan način.
Lake mete
Zanimljivo je kako se struktura počinjenih kriminalnih radnji ponovila i među žrtvama. Tako su, prema policijskim statistikama, osobe starije od 60 godina i do 10 puta češće žrtve krađa i teških krađa, negoli što ima počinitelja u istoj dobi. U ovoj se kategoriji žrtve svake godine broje u tisućama, a to je najčešće jedna šestina svih žrtava pljački.
Žrtava prijetnji je dvostruko više nego počinitelja u starijoj dobi, no alarmantno je i to što su starije osobe i do pet puta češće žrtve obiteljskog nasilja u odnosu na broj starijih nasilnika. Povlačeći paralelu s počiniteljima ratnih zločina, vidljivo je da su starije osobe najčešće žrtve takvih nedjela te zauzimaju prilično visok postotak u ukupnom broju žrtava. Broj ubojica i ubijenih iznad 60 godina je podjednak. Promatrajući samo 2018. godinu, 17,86 posto od ukupnog broja meta kriminalaca bile su osobe starije od 60 godina.
Siromaštvo - izlika ili okidač?
Iako je broj starijih prijestupnika u zadnjih sedam godina podjednak, broj žrtava je višestruko veći te ima tendenciju daljnjeg povećavanja. Starije osobe su najranjivija skupina u društvu, a kriminalci to znaju iskoristiti. Iako je MUP dosada proveo mnoge kampanje kako bi zaštitio starije osobe, njihov položaj u društvu dodatni je motiv kriminalcima da baš njih iskoriste.
No, što stoji iza poriva starijih osoba da počine neko kazneno djelo? Siromaštvo je već spomenut i vrlo očit razlog. Uz to bi se moglo vezati i obiteljsko nasilje, makar je tu mnogo i drugih psiholoških faktora. Ekstremni slučajevi posežu za hladnim ili vatrenim oružjem, potaknuti ne samo svojim unutarnjim problemima, već najčešće i alkoholom. Rješavanje egzistencijalnih problema ne može se opravdati lošim postupanjem prema djeci ili prijevarama (najčešće krivotvorenje isprava). Zapravo, nema opravdanja niti za jedan zločin, no kada se i penzići uhvate kriminala, to bi trebao biti alarm društvu.