UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ANTE GAVRANOVIĆ

Umirovljenici kao kolateralne žrtve loših politika

 

„Ne krijem da je na moju konačnu odluku o ostavci utjecala i određena frustriranost zbog sporih pomaka u rješavanju gorućih umirovljeničkih pitanja"

 

     Predsjednik Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije oso­be, Ante Gavranović, tu je duž­nost preuzeo odmah po ponovnom uspostavljanju Vijeća u veljači 2017. godine. U ovo savjetodavno tijelo     Vlade koje predstavlja hrvatske umi­rovljenike, javnost je polagala velike nade. No, kako se približavala miro­vinska reforma, postalo je jasno da su umirovljenici pred sustavom nemoć­ni. Naime, unatoč tomu što su se čla­novi Vijeća, opetovano iznoseći kon­kretne prijedloge, neumorno zalagali za bolji položaj umirovljenika, velika većina njihovih jasno definiranih i re­alnih zahtjeva ipak nije uvažena.

Zašto ste se povukli iz Vijeća kao predsjednik, ali i član?

     Dva su razloga bila presudna za moju odluku da zatražim da me se razriješi člana Nacionalnog vijeća u kvoti Matice umirovljenika (tri člana), a tim automatski i dužnosti pred­sjednika NV-a. Prvo, u prosincu sam navršio 85 godina. Osobno smatram da je to zaista krajnja gornja granica kad se čovjek može prihvatiti i obav­ljati odgovornu društvenu funkciju, a ja zaista dužnost predsjednika NV-a tako doživljavam. Drugo, učinio sam to i na liječničku preporuku. Ne krijem pritom da je na moju konačnu odluku utjecala i određena frustriranost zbog sporih pomaka u rješavanju gorućih umirovljeničkih pitanja.

Što mislite o dolasku Višnje For- tune na tu poziciju?

     Ulazak gospođe Višnje Fortune u Nacionalno vijeće je logično i očeki­vano rješenje. Ona je na čelu Matice umirovljenika, svaki dan je sučeljena s aktualnom problematikom, poznata je kao istinski borac za pravedniju socijalnu skrb i brigu o najpotrebitijima u našem društvu i na tom području ima ogromna iskustva. Nelogično je bilo da raniji predsjednik Matice nije bio član Nacionalnog vijeća. Uvjeren sam da će gđa. Fortuna s puno mara, odlučnosti i istinskim žarom voditi Na­cionalno vijeće.

Ostajete li aktivni u Matici i Hr­vatskom umirovljeničkom listu?

     Moja „aktivistička" dionica u radu Matice je na neki način okončana. Ako me budu trebali, tu sam. Nikad nisam odbijao pomoć. Što se tiče pisanja u Hrvatskom umirovljeničkom listu, zasad se stvari ne mijenjaju. Ostajem kolumnista. Mada me to pomalo za­mara. Pišem tu kolumnu od 2002. bez prekida. I stalno se vrtim oko nekoliko tema... Zajedno s urednikom tražim možda neku drugu platformu.

Inventura bez krčmara

Jeste li razočarani što se mišljenja i stavovi Vijeća nisu uzimali u obzir kod donošenja mirovinske reforme?

     Na zadnjoj sjednici razmatrana je svojevrsna inventura djelovanja NV-a u posljednje dvije godine. Htjeli smo jednostavno vidjeti do kuda smo došli u provedbi našeg programa rada, us­postaviti neke kontrolne točke i vidjeti kako dalje. Predstavnici Matice i Sindi­kata umirovljenika (uglavnom) nisu zadovoljni postignutim rezultatima u tom razdoblju (nezadovoljstvo se proteže i na ranije razdoblje). Rad u Nacionalnom vijeću ponekad je čla­nove Matice i Sindikata (govorim to iz vlastitoga iskustva) ozbiljno frustrirao. Održali smo brojne sjednice, pred­lagali neka rješenja, borili se našim argumentima. Rezultati su, nažalost, vrlo skromni. Puno smo očekivali od rasprave o novom mirovinskom su­stavu, gdje smo bili dosta aktivni. I tu smo razočarani.

     Sve se uglavnom svodi na formu­laciju da financijski okviri ne omogu­ćavaju ozbiljnije zadiranje u postojeće odnose i da bi svaki snažniji zahvat u mirovine uzdrmao ukupnu financijsku stabilnost. Pritom se i mjerodavni (mi­slim na kreatore i nositelje svih politi­ka) slažu da su umirovljenici kolateral­ne žrtve ozbiljnih ekonomskih, socijal­nih, demografskih i drugih promašaja gdje je teško izravnati nastale krivine. Smatramo, međutim, da se uz nešto više političke volje moglo barem dje­lomično popraviti položaj najugrože­nijih. I tu, zapravo, dolazimo na teren gdje stvari zapinju.

Nema sluha za vapaje umirovljenika

Ima li uopće političke volje da se stvari poboljšaju?

     U Matici i Sindikatu umirovljenika prevladava mišljenje da u političkim krugovima nema potrebne političke volje za rješavanje problema sve većeg siromaštva, da nema sluha za vapaje osiromašenih umirovljenika koji do­bivaju mirovinu ispod svih standarda. Umirovljenike najviše boli da im je uni­šteno dostojanstvo, a da za to nikoga u društvu gotovo nije briga.

     Resorno Ministarstvo rada i miro­vinskog sustava, u granicama svojih financijskih i zakonskih okvira, poku­šavalo je pronaći najbolja (zajednička) rješenja i koliko-toliko uvažavati naše opravdane zahtjeve. Ako ništa drugo, korektno smo i civilizirano raspravljali neka otvorena pitanja i pokazivalo je razumijevanje za naše stavove, bez obzira što ih nismo riješili.

Što je Vijeće uspjelo postići, što ste ostavili iza sebe?

     Pomaci su relativno maleni, ali su ipak - pomaci. Iako nismo uspjeli ostvariti naše prijedloge oko utvrđi­vanja nove formule za usklađivanje mirovina, ipak smo uspjeli pomaknuti neke granice u toj formuli - polugodiš­nje usklađivanje umjesto 50:50 posto sada će biti 70:30 ili 30:70; za 252.000 umirovljenika povećat će se od 1. srpnja 2019. najniža mirovina za 3,13 posto. Proširen je krug umirovljenika koji mogu raditi do polovice punog radnog vremena uz istodobnu isplatu mirovine i na korisnike prijevremene starosne mirovine i starosne mirovine za dugogodišnje osiguranike; pronaš­li smo neke rješenja za korisnike I. i II. mirovinskog stupa; povećana je osno­vica zbog tjelesnog oštećenja uslijed profesionalnih uzroka za 15 posto. Na­dalje, u cilju otklanjanja nejednakosti između sadašnjih i budućih umirovlje­nika omogućen je izbor mirovine pri­likom odlaska u mirovinu za godišta 1962. i mlađe. Dodajmo tome i mjere za unapređenje kapitaliziranog miro­vinskog sustava i osiguranje povoljni­jih mirovina budućih umirovljenika, a u vidu je i uvođenje nacionalne miro­vine do kraja 2020.

     Na inicijativu Nacionalnog vijeća u Hrvatskom saboru je u listopadu organiziran okrugli stol u povodu Me­đunarodnog dana starijih osoba. To je prvi put u tijeku 28 godina koliko se obilježava taj dan da je najviše zako­nodavno tijelo namjenski posvetilo prostor i vrijeme problemima ljudi treće i četvrte dobi.

Nacionalno vijeće kao smokvin list?

Koja su glavna pitanja još ostala neriješena?

     Ostale su, međutim, razlike u mi­rovinama dviju generacija umirovlje­nika. Unatoč brojnim intervencijama nismo uspjeli utvrditi novi cenzus za plaćanje police dopunskog zdrav­stvenog osiguranja. Nismo uspjeli nametnuti ni novi model obiteljskih mirovina. Odbijen je i naš prijedlog za uvođenje minimalne mirovine. Ne­dovoljno brige je u donošenju mjera za suzbijanje daljnjeg osi­romašenja umirovljenika.

     Među inima, nismo uspjeli u našem zahtjevu za razdvaja­njem mase sredstava koja odlazi za mirovine po ZOMO i sredsta­va koja se isplaćuju po drugim osnovama. Vlada uvijek ističe da izdvaja znatna sredstva za mirovine, gotovo 40 milijardi kuna, velik dio iz proračuna. To je činjenica, ali kad se razgrne struktu­ra tih sredstava koja idu u mirovine na korisnike, dobiva se potpuno drukčija slika koju umirovljeničke udruge ne prihvaćaju kao realno rješenje. Traže jasno razgraničenje što bitno mijenja cijelu sliku. Što je u tom legitimnom zahtjevu sporno? Zašto se uporno to neće provesti?

     Ostaje, dakle, puno posla za Naci­onalno vijeće. Važnim posebno sma­tramo donošenje cjelovite nacionalne strategije za starije osobe i rad na De­klaraciji o osnovnim pravima umirov­ljenika i starijih osoba. Kako Matica i Sindikat umirovljenika nisu zadovoljni rješenjima u nedavno prihvaćenim zakonskim okvirima Mirovinske refor­me, to će NV uporno, argumentirano i, nadam se, uspješnije tražiti što povolj­nija rješenja u tom pravcu.

Kako vidite budućnost Nacional­nog vijeća?

     Pokazalo se da je Nacionalno vije­će ipak realna platforma za socijalni dijalog i, zapravo, jedino mjesto gdje umirovljeničke udruge, Matica i Sin­dikat, mogu argumentirano iznositi stanove, davati konkretne prijedloge, izražavati svoje neslaganje s predlo­ženim zakonskim i drugim rješenjima. Iako se, možda, stječe utisak da je to samo formalno pravo, na neki način smokvin list za prikrivanja stvarnog stanja, pretvaranje u neku vrstu de­batnoga kluba, inventura upućuje na drukčije zaključke.

     Matica i Sindikat umirovljenika su u posljednje dvije godine stavili na stol sve goruće probleme i jednostav­no prisilili i druge institucije (koje čine Nacionalno vijeće) da se o njima izja­sne, očituju ili na bilo koji drugi na­čin i odrede prema njima. Bitna nova odrednica je da NV promijenilo stil rada u proaktivno djelovanje. Matica i Sindikat su, naime, izrađivali i pred­lagali konkretne podloge za raspravu. Smatram da je time napravljen osje­tan pomak prema demokratičnosti u raspravi, pa i suodlučivanju.

     Zahtjevi i prijedlozi koji dolaze iz redova umirovljenika (Matice i Sin­dikata) jasno su usmjereni prema ostvarenju nekoliko ciljeva. To je, prije svega, povrat izgubljenog dostojan­stva ljudi starije, tako zvane treće i četvrte dobi. Drugi važan motiv i cilj odnosi se na materijalno-socijalnu sigurnost umirovljenika. Treći, isto tako važan, a povezan s prvim, uklju­čuje društveno poštovanje umirovlje­ničkih krugova i pojedinaca i njihovo šire uključivanje u društvene tokove. Sve to bi trebalo, uz ostalo, kao rezul­tat, biti odraz primjerenog blagosta­nja u okvirima materijalnih mogućno­sti društva.

Imaju li se umirovljenici onda čemu nadati?

     Ako pošteno sagledamo našu ukupnu, a posebice umirovljeničku stvarnost dolazimo do zaključka da smo daleko od zacrtanih očekivanja i ciljeva. Svjesni smo mi da naši zahtjevi i prijedlozi nisu jednostavni. Oni tra­že dosta dodatnih sredstava. Svima nama je jasno da bez novog rasta za­poslenih, većih uplaćenih doprinosa i ravnomjernijeg odnosa umirovljenika i osiguranika ovakav mirovinski sustav teško može opstati. Boji­mo se, međutim, da će mirovine, ako se nastavi sadašnja politika, uskoro prerasti u socijalnu po­moć.

     Nažalost, u našem se društvu - praksa to vrlo očigledno po­kazuje - vrlo teško može nešto pokrenuti normalnim kanalima komunikacije. Javni protesti, štrajkovi i slične manifestacije gdje se halabuče, očito su puno učinkovitiji od naših napisa, upozorenja, dobro­namjerne kritike. A upravo to je ono što čovjeka boli.