UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

PORUKA VLADI REPUBLIKE HRVATSKE:

Ne mijenjajte Zakon, sada je u redu!

 

     Javno savjetovanje o Nacrtu prijed­loga Zakona o izmjenama i dopu­nama Zakona o sigurnost prometa na cestama trajalo je od 15. veljače do 4. ožujka 2019., a Sindikat i Matica umirovljenika su zajednički reagirali primjedbama na predloženu izmjenu članka 222., stavka 2, kojom se „vo­začka dozvola za upravljanje vozilima AM, A1, A2, A, B, BE, F i G kategorije izdaje s rokom važenja od 10 godina, a najduže do 67. godine života voza­ča", a „prilikom produljenja vozačke dozvole, vozač je dužan podvrgnuti se zdravstvenom pregledu za vozača ako je obveza zdravstvenog pregleda utvrđena zdravstvenim uvjerenjem na temelju kojeg je vozačka dozvola izda­na i prilikom produljenja vozačke do­zvole nakon 67. godine života vozača."

Sindikat i Matica umirovljenika Hr­vatske, kao udruge koje predstavljaju i vozača starijih od 67 godina, traže da članak 222. stavak 2. ostane kako je to trenutno važeće te definira­no u Izmjenama i dopunama u Narod­nim novinama 64/2015, i to:

„(2) Vozačka dozvola za upravljanje vozilima AM, A1, A2, A, B, BE, F i G ka­tegorije izdaje se s rokom važenja od 10 godina. Prilikom produljenja vozač­ke dozvole vozač je dužan podvrgnuti se zdravstvenom pregledu za vozača u slučaju kada je obveza zdravstve­nog pregleda utvrđena zdravstvenim uvjerenjem na temelju kojeg je vo­začka dozvola izdana." Obrazloženje: do takve formulacije došlo se nakon pomnog promišljanja i pokušaja triju izmjena od 2008. godine do danas, na­kon što je svaki put provedena široka rasprava.

Prvo, protivimo se da se izjednača­vaju starost i bolest, a pogotovo zato što se u pozadini najnovije inicijative

za obvezne plaćene zdravstvene pre­glede za starije vozače nalazi liječnički lobi medicine rada kao interesna sku­pina privatnika u zdravstvu čiji je ne­posredni financijski interes uvođenje obveznih zdravstvenih pregleda.

Drugo, iako se izrijekom u odno­snom članku ne navodi da će rečeni pregleda obavljati liječnik medicine rada, iz prakse i drugih članaka istog Zakona proizlazi da bi se time suvišno dupliciralo sada postojeće vrlo dobro rješenje iz članka 233. Zakona kojim se propisuje obveza specijaliziranog liječnika koji je obavio pregled ili je liječio vozača, kao i izabranog liječni­ka primarne zdravstvene zaštite, da je dužan upozoriti bolesnika o njegovoj nesposobnosti za vožnju te o istome obavijestiti policijsku upravu ili posta­ju prema mjestu stalnog prebivališta ili boravište.

Treće, držimo logičnim prema slo­vu Zakona da pacijenta pregledava i prosuđuje o njegovoj sposobnosti za vožnju samo njegov izabrani liječnik, koji zna njegove bolesti i terapije, a ne da se pod izlikom snaženja sigur­nosti u prometu zapravo ugrožava ta sigurnost mogućnošću da pacijent „kupi" svoju potvrdu o sposobnosti za vožnju.

Četvrto, postojeće rješenje kojim se „od oka" želi propisati da je dob kad vozač postaje ugroza u prometu utvr­đena na 67 godina provizorna, jer se kao i u prethodnim pokušajima, nije zasnivala ni na nikakvim statističkim pokazateljima ili istraživanjima, a niti postoje odgovarajući podaci kojima bi se dokazalo da je u ijednoj sudskoj presudi kao uzrok prometnih nesreća navedena starost ili bolest. Takvo na­vođenje dobi treba izbjeći i po uzoru na zemlje koje uvjet dobi niti ne spo­minju (Njemačka, Belgija, Francuska). U zemljama u kojima se limit dobi pro­pisuje, to se dokumentira liječničkom potvrdom osobnog liječnika ili osob­nom izjavom o sposobnosti za vožnju, a ne zahtijeva se posebni zdravstveni pregled.

Peto, u novom prijedlogu uopće nije jasno na koje se vrijeme produlju­je vozačka dozvola vozačima starijim od 67 godina. Ako se misli na 10 godi­na onda je formulacija vrlo loša, a ova­ko se ostavlja prostor prosudbi kako bi većina starijih od 67 godina dobila liječničko uvjerenje s valjanošću od godine dana pa bi izdatak za liječničko uvjerenje bio redovan godišnji izda­tak. S obzirom da 53 posto umirov­ljenika ima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva (2.321 kuna), odno­sno, čak 98 posto ih prima mirovinu manju od prosječne plaće, riječ je o nerazumnom socijalnom potezu, koji će izazvati nemir i nezadovoljstvo kod starije populacije.

Šesto, u svim analizama se potvr­đuje da su glavni uzroci prometnih ne­sreća prebrza vožnja i alkohol, a vozači s duljim vozačkim iskustvom (dakle, stariji vozači) najmanje su uzrokova­li nesreće. Poslužimo li se službenim statističkim podacima MUP-a objavlje­nom u njihovom biltenu s analizom za cijelu 2017. godinu, u Hrvatskoj ima registrirano 2.337.087 vozača, od čega je 282.045 vozača starijih od 65 godi­na. To znači da je u Republici   Hrvatskoj ukupno 12,06 posto vozača starijih od 65 godina, a taj broj pokazuje trend rasta zbog općeg starenja populacije i masovnog iseljavanja mlađih. Voza­či stariji od 65 godina skrivili su 10,5 posto nesreća, što znači da su ih skri­vili manje od svog udjela u ukupnom broju vozača. Nadalje, vozači stariji od 65 godina su skrivili 9,8 posto nesreća u kojima je bilo poginulih osoba, a to je još manje od njihovog udjela u uku­pnom broju vozača, što ukazuje na zaključak da stariji vozači nisu rizična skupina.

Iz svega navedenog zaključujemo kako je nepotrebna i štetna izmjena u zakonu kojom bi se uveo uvjet dobi od 67 godina, odnosno bilo kakav uvjet starosne dobi za vozače pri pro­duljenju vozačke dozvole. Predlaže se stoga da se u tom dijelu Zakon ne mijenja.