UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

PORUKA VLADI REPUBLIKE HRVATSKE:

Ne mijenjajte Zakon, sada je u redu!

 

     Javno savjetovanje o Nacrtu prijed­loga Zakona o izmjenama i dopu­nama Zakona o sigurnost prometa na cestama trajalo je od 15. veljače do 4. ožujka 2019., a Sindikat i Matica umirovljenika su zajednički reagirali primjedbama na predloženu izmjenu članka 222., stavka 2, kojom se „vo­začka dozvola za upravljanje vozilima AM, A1, A2, A, B, BE, F i G kategorije izdaje s rokom važenja od 10 godina, a najduže do 67. godine života voza­ča", a „prilikom produljenja vozačke dozvole, vozač je dužan podvrgnuti se zdravstvenom pregledu za vozača ako je obveza zdravstvenog pregleda utvrđena zdravstvenim uvjerenjem na temelju kojeg je vozačka dozvola izda­na i prilikom produljenja vozačke do­zvole nakon 67. godine života vozača."

Sindikat i Matica umirovljenika Hr­vatske, kao udruge koje predstavljaju i vozača starijih od 67 godina, traže da članak 222. stavak 2. ostane kako je to trenutno važeće te definira­no u Izmjenama i dopunama u Narod­nim novinama 64/2015, i to:

„(2) Vozačka dozvola za upravljanje vozilima AM, A1, A2, A, B, BE, F i G ka­tegorije izdaje se s rokom važenja od 10 godina. Prilikom produljenja vozač­ke dozvole vozač je dužan podvrgnuti se zdravstvenom pregledu za vozača u slučaju kada je obveza zdravstve­nog pregleda utvrđena zdravstvenim uvjerenjem na temelju kojeg je vo­začka dozvola izdana." Obrazloženje: do takve formulacije došlo se nakon pomnog promišljanja i pokušaja triju izmjena od 2008. godine do danas, na­kon što je svaki put provedena široka rasprava.

Prvo, protivimo se da se izjednača­vaju starost i bolest, a pogotovo zato što se u pozadini najnovije inicijative

za obvezne plaćene zdravstvene pre­glede za starije vozače nalazi liječnički lobi medicine rada kao interesna sku­pina privatnika u zdravstvu čiji je ne­posredni financijski interes uvođenje obveznih zdravstvenih pregleda.

Drugo, iako se izrijekom u odno­snom članku ne navodi da će rečeni pregleda obavljati liječnik medicine rada, iz prakse i drugih članaka istog Zakona proizlazi da bi se time suvišno dupliciralo sada postojeće vrlo dobro rješenje iz članka 233. Zakona kojim se propisuje obveza specijaliziranog liječnika koji je obavio pregled ili je liječio vozača, kao i izabranog liječni­ka primarne zdravstvene zaštite, da je dužan upozoriti bolesnika o njegovoj nesposobnosti za vožnju te o istome obavijestiti policijsku upravu ili posta­ju prema mjestu stalnog prebivališta ili boravište.

Treće, držimo logičnim prema slo­vu Zakona da pacijenta pregledava i prosuđuje o njegovoj sposobnosti za vožnju samo njegov izabrani liječnik, koji zna njegove bolesti i terapije, a ne da se pod izlikom snaženja sigur­nosti u prometu zapravo ugrožava ta sigurnost mogućnošću da pacijent „kupi" svoju potvrdu o sposobnosti za vožnju.

Četvrto, postojeće rješenje kojim se „od oka" želi propisati da je dob kad vozač postaje ugroza u prometu utvr­đena na 67 godina provizorna, jer se kao i u prethodnim pokušajima, nije zasnivala ni na nikakvim statističkim pokazateljima ili istraživanjima, a niti postoje odgovarajući podaci kojima bi se dokazalo da je u ijednoj sudskoj presudi kao uzrok prometnih nesreća navedena starost ili bolest. Takvo na­vođenje dobi treba izbjeći i po uzoru na zemlje koje uvjet dobi niti ne spo­minju (Njemačka, Belgija, Francuska). U zemljama u kojima se limit dobi pro­pisuje, to se dokumentira liječničkom potvrdom osobnog liječnika ili osob­nom izjavom o sposobnosti za vožnju, a ne zahtijeva se posebni zdravstveni pregled.

Peto, u novom prijedlogu uopće nije jasno na koje se vrijeme produlju­je vozačka dozvola vozačima starijim od 67 godina. Ako se misli na 10 godi­na onda je formulacija vrlo loša, a ova­ko se ostavlja prostor prosudbi kako bi većina starijih od 67 godina dobila liječničko uvjerenje s valjanošću od godine dana pa bi izdatak za liječničko uvjerenje bio redovan godišnji izda­tak. S obzirom da 53 posto umirov­ljenika ima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva (2.321 kuna), odno­sno, čak 98 posto ih prima mirovinu manju od prosječne plaće, riječ je o nerazumnom socijalnom potezu, koji će izazvati nemir i nezadovoljstvo kod starije populacije.

Šesto, u svim analizama se potvr­đuje da su glavni uzroci prometnih ne­sreća prebrza vožnja i alkohol, a vozači s duljim vozačkim iskustvom (dakle, stariji vozači) najmanje su uzrokova­li nesreće. Poslužimo li se službenim statističkim podacima MUP-a objavlje­nom u njihovom biltenu s analizom za cijelu 2017. godinu, u Hrvatskoj ima registrirano 2.337.087 vozača, od čega je 282.045 vozača starijih od 65 godi­na. To znači da je u Republici   Hrvatskoj ukupno 12,06 posto vozača starijih od 65 godina, a taj broj pokazuje trend rasta zbog općeg starenja populacije i masovnog iseljavanja mlađih. Voza­či stariji od 65 godina skrivili su 10,5 posto nesreća, što znači da su ih skri­vili manje od svog udjela u ukupnom broju vozača. Nadalje, vozači stariji od 65 godina su skrivili 9,8 posto nesreća u kojima je bilo poginulih osoba, a to je još manje od njihovog udjela u uku­pnom broju vozača, što ukazuje na zaključak da stariji vozači nisu rizična skupina.

Iz svega navedenog zaključujemo kako je nepotrebna i štetna izmjena u zakonu kojom bi se uveo uvjet dobi od 67 godina, odnosno bilo kakav uvjet starosne dobi za vozače pri pro­duljenju vozačke dozvole. Predlaže se stoga da se u tom dijelu Zakon ne mijenja.