UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

„UVOZ" UMIROVLJENIKA

Hrvatska - nova meka za strane penziće?

 

     Već smo navikli na ljetne scene iz naših popularnih turističkih odredišta u kojima, među kon­tingentima turista iz inozemstva, u velikom broju dolaze i njihovi umi­rovljenici. U kontinentalnoj Hrvat­skoj su to najčešće ljudi s Dalekog Istoka, dok su na Jadranu to uglav­nom Nijemci i Skandinavci. No, je li izvjesno da će u skorije vrijeme oni moći provesti ostatak života u Lije­poj Našoj?

     Nedavno su pojedini mediji pisali o umirovljeničkom naselju Lipa Se­nior Residence u Andraševcu pored Oroslavja. Na stranicama investito­ra piše kako će se naselje sastojati od 64 apartmana koji se sastoje od dnevnog boravka, kuhinje, kupaoni­ce s WC-om, spavaće sobe, vrta i par­kirnog mjesta. Ističe se kako će na­selje imati suradnju s medicinskom službom, objekt društvene namjene, kongresnu dvoranu, bazen i kapeli­cu. Posebno je naglašena blizina tri­ju toplica, koje su u krugu od 15 ki­lometara te Zagreba i Slovenije, koji su na 25, odnosno 45 kilometara od ovog budućeg umirovljeničkog raja. Cijena apartmana je 59.000 eura na­kon gradnje (što se očekuje za dvi­je godine) ili 49.000 eura ako se na kupnju netko odluči sada.

Doživotni najam

     „Postoje dvije varijante stanova­nja. Jedna je da se pri kupnji utvrdi normalno raspolaganje, što znači da se apartman kasnije može prodati ili naslijediti. Druga je varijanta nova u Hrvatskoj. Radi se o doživotnom naj­mu, kod kojeg se nakon smrti stana­ra, apartman vraća ponovno na trži­šte", istaknuo je predstavnik investi­tora Tomica Grabušić i dodao kako je interes za život u ovom naselju velik.

     No, to nije prvi objekt koji iskače iz okvira klasičnog doma umirovlje­nika. U Crikvenici je 2015. otvoren Salvia Senior Residence. To je prvi dom četvrte generacije koji omo­gućuje bolju integraciju korisnika i sudjelovanje u aktivnostima uz indi­vidualni pristup u skrbi. Ondje se uz klasični smještaj nude i apartmani od 30 do 70 četvornih metara po ci­jenama od 300 do 690 kuna po danu u koje su uključene sve usluge, za­bavni i rekreacijski sadržaji, odnosno za najmanje 9.000 kuna mjesečno. No moguće je jeftinije proći ako se uzme soba.

     Znakovito je što je opis oba „doma" ponuđen i na njemačkom jeziku, no Grabušić je objasnio kako njegova tvrtka ima ured u Munche- nu i kako i ondje vlada interes za Li­pom.

Poznato je da njemački umi­rovljenici još otprije zbog visokih troškova smještaja i nedostatne medicinske skrbi odlaze u susjed­ne zemlje, najčešće Poljsku, Češku, Slovačku i Mađarsku te ondje žive. Tako je 2011. zabilježeno da 7.000 njemačkih penzića živi u Mađarskoj, u Češkoj, 600 u Slovačkoj, a neki su potegnuli i do Azije. Osim toga, njemačke mirovine trenutno prima 1,74 milijuna ljudi koji ne žive u Njemačkoj. Uglavnom su to ga­starbajteri, no čak 13 posto njih (oko ljudi) su oni koji su odlučili starost provesti izvan Njemačke. Čak petina njemačkih umirovljenika raz­mišlja o životu u inozemstvu, a kao razlog uglavnom navode prijatelj­sko okruženje i kvalitetnu skrb. Su­deći po onome što nude Lipa Senior Residence i Salvia Senior Residence, upravo je to ono što njemački umi­rovljenici traže.

Nova praksa

     Iz cijena, ali i raznih mogućno­sti stanovanja, vidljivo je da su ova dva naselja primjer nove i nepozna­te prakse u Hrvatskoj, koja je već dobrano zaživjela u inozemstvu. S obzirom na to da je u nas gotovo 80 posto nekretnina u privatnom vlasništvu, pitanje je kako će se kori­snici ovih smještaja i njihovih usluga priviknuti na doživotni najam ili pla­ćanje cijene po danu. Ako uzmemo u obzir da je prosječna hrvatska mi­rovina tek 2.407 kuna, a da više od

ljudi prima mirovinu nižu od 1.000 kuna, lako je zaključiti kako si život u naselju Lipa te crikveničkim apartmanima mogu priuštiti naši najbogatiji umirovljenici. Iako su tvrdnje investitora u Lipa Senior Residence da će osobi s mirovinom dvostruko većom od prosječne to biti dovoljno za troškove života, kao i za džeparac, pitanje je koliko će se naših umirovljenika moći odlučiti na ovakav smještaj.

     Nije onda čudno što se u po­sljednjoj zdravstvenoj reformi toliko spominjao „medicinski turizam" kao novi oblik usluga koji bi trebao za­živjeti u Hrvatskoj. Uz našu turistič­ku razvijenost, potencijala svakako imamo, a i gradnja naselja koja se pretvaraju u aktivne umirovljeničke zajednice tomu pripomaže. Time će se malim dijelom opravdati i slogan Hrvatske turističke zajednice - „Hr­vatska puna života", barem što se tiče zdravstvenog turizma i umirovljenič­kih zajednica. S obzirom da je u do­movima umirovljenika u Hrvatskoj smješteno nešto više od dva posto starijih od 65 godina, a liste čekanja su preduge, postoji mogućnost da privatni umirovljenički „resorti" spa­se sliku institucionalnog smještaja u zemlji koja demografski ionako ubr­zano stari. Barem za bogate penziće.

Milan Dalmacija