UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

SPREMA LI SE OPET POREZ NA NEKRETNINE?

Masovna procjena kontra umirovljenika

 

     Ministarstvo graditeljstva i pro­stornog uređenja nedavno je u proceduru pustilo Uredbu o masovnoj procjeni nekretnina, što je dio javnosti podiglo na noge, jer sma­traju kako je to priprema za uvođenje poreza na nekretnine. Europska komi­sija od Hrvatske već godinama zahtije­va ovaj oblik oporezivanja, no on nije uveden, jer naši građani tradicionalno ulažu u nekretnine, a ih je čak 80 posto u privatnom vlasništvu. Masovna pro­cjena vrijednosti nekretnina trebala bi biti ozakonjena tijekom ove godine, a ta metodologija uključuje kriterije poput površine nekretnine, prodajne cijene slične nekretnine, starosti, lokacije, iz- građenosti infrastrukture, te njezine na­mjene, položaja u zgradi te same opre­mljenosti i stanja zgrade.

     Još od prvih najava poreza na ne­kretnine, upozoravalo se kako će to biti novi udar na umirovljenički standard. U europskim zemljama je uobičajen porez na imovinu od jedan posto vrijednosti, no Hrvati već plaćaju porezna davanja kroz komunalnu naknadu, porez na kuće za odmor, ponekad i spomeničku rentu. SUH je još 2016. poslao pismo bivšem ministru financija Slavku Liniću, povodom prvog (i srećom neuspjelog) pokušaja uvođenja poreza na nekretni­ne. U to vrijeme je 70 posto populacije između 60 i 70 godina starosti posje­dovalo stan ili kuću. Situacija je i danas slična, a svaki novi namet ili procjena, samo će pogoršati umirovljenički stan­dard. Pet je osnovnih razloga zbog kojih se umirovljenici plaše ovakvih odredbi i mogućnosti uvođenja poreza na ne­kretnine

     Uredba o masovnoj procjeni nekret­nina neće moći zaživjeti bez sređivanja zemljišnih knjiga, s obzirom na zbrkanu situaciju u kojoj su u pojedinim slučaje­vima upisani vlasnici iz desetak genera­cija, a pojedina izgrađena naselja se još uvijek vode kao oranice. To je dugotra­jan proces, a dok se on ne dovrši, po­stoji mogućnost da će dio građana biti nepotrebno opterećen, a dio će izbjeći plaćanje davanja. To znači da bi i dio umirovljenika mogao preplatiti svoju nekretninu, što je samo dodatni teret, a dio njih ne bi trebao platiti ništa. Da ne spo­minjemo kako će na­sljeđivanje biti otežano.

     Osim toga, nova pro­cjena vrijednosti može se razlikovati od ranijih procjena. Ako je nova cijena nekretnine viša, eventualni porez bi bio veći, a i umirovljenici bi teže raspolagali svo­jom imovinom. Naime, poznato je da cijene nekretnina rastu, a to u ovakvim ekonomskim okolnostima, otežava prodaju umirovljenicima ili njihovim nasljednicima. Ako bi, prema novoj procjeni, cijena nekretnine bila niža od dosadašnje, eventualni porez bi bio manji, ali bi to, također, značilo i da je u nekretninu potrebno više ulagati, što umirovljenici financijski i fizički teško mogu podnijeti.

     Eventualno uvođenje poreza na nekretnine značilo bi i povećanje bro­ja deložacija. U Hrvatskoj su deložacije zbog ovrha raširena pojava, a s obzi­rom na velik broj umirovljenika koji je pod ovrhom, uvođenje poreza bi ih dodatno opteretilo i otjeralo u ovrhe, a potom i na cestu. Tako bi država„pokla- njala" bogatima stanove siromašnih.

     Porez na nekretnine će, ako bude uveden, biti jedini porez koji će se for­mirati temeljem procjene, a ne opiplji­vih pokazatelja. Kao i drugi porezi, on neće biti vrednovan prema prosječnoj mirovini, već prema prosječnoj plaći, a znamo da je omjer prosječne mirovi­ne u prosječnoj plaći 38,4 posto. Takav namet bi bio ogroman udar na umirov­ljenike. Posljednji, a možda i najbitniji razlog je to što porezni stručnjaci uka­zuju da porez na nekretnine uzrokuje dvostruko oporezivanje dohotka - jed­nom u trenutku ostvarivanja dohotka, a drugi put kada se zarađeni dohodak transformira u vlasništvo nad nekretni­nama.

     Iako se vladajući kunu kako o pore­zu ne razmišljaju, već žele srediti stanje u sustavu, masovna procjena nekret­nina je svakako dobar temelj za opo­rezivanje. Stoga će SUH biti na oprezu i poduzeti odgovarajuće korake ako do uvođenja poreza dođe. Pa makar masovno, a ne pojedinačno, završili na ulicama.

Milan Dalmacija