UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

SINDIKAT UMIROVLJENIKA HRVATSKE UPUTIO HITNU INICIJATIVU VLADI:

Izmijenite Ovršni zakon i spasite umirovljenike!

Zbog velikog broja pritužbi umirovljenika i drugih starijih osoba, koje se gotovo dnevno obraćaju našem Pravnom savjetovalištu zbog poteškoća nastalih primjenom pojedinih odredbi odnosno zbog izostanka odgovarajućih pravnih rješenja u Ovršnom zakonu, Sindikat umirovljenika Hrvatske podnosi inicijativu za donošenje izmjena i dopuna Ovršnog zakona.

U članku 171. Ovršnog zakona dodaje se novi stavak 1. (stavci 2., 3. i 4. postaju 3., 4. i 5.), a koji glasi:

„Prije podnošenja prijedloga za ovrhu, ovrhovoditelj je dužan dostaviti ovršeniku obavijest o visini duga, na čemu se dug zasniva, te rok za podmirenje duga.“

U članku 176. dodaje se novi stavak 3., koji glasi:

„Ovršenikov dužnik je obvezan prilikom svakog prijenosa novčane tražbine uručiti dužniku dokument (obračun plaća, izvadak iz mirovine i sl.) iz kojeg su razvidni podaci o ovrhovoditelju, broj rješenja o ovrsi, te podatak o stanju duga o ovrsi.“

U članku 202. , stavak 1. glasi:

Dužnik može privatnom ispravom potvrđenom kod javnog bilježnika dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni njegova plaća, odnosno drugo stalno novčano primanje, osim u dijelu u kojem je to primanje izuzeto od ovrhe. Suglasnost kojom se dopušta pljenidba plaće, odnosno drugog stalnog novčanog primanja za iznos koji je izuzet od ovrhe, ne proizvodi pravne učinke.

Izmijenjeni stavak 1. glasi:

(1) Dužnik može privatnom ispravom potvrđenom kod javnog bilježnika dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni njegova plaća, odnosno drugo stalno novčano primanje, osim u dijelu u kojem je to primanje izuzeto od ovrhe, odnosno u kojem se ovrha ograničava sukladno odredbama članaka 173. stavak 1. Suglasnost kojom se dopušta pljenidba plaće, odnosno drugog stalnog novčanog primanja za iznos koji je izuzet od ovrhe, odnosno koji je ograničen sukladno odredbama članaka 173. stavak 1., ne proizvodi pravne učinke.

Obrazloženje:

Ad./1: Pravo na dostupnost informacijama je ne samo osobno pravo građanina, osobito kad se informacije odnose na odnosnog pojedinca, već i kao snažan mehanizam kojim građani mogu nadzirati poštuje li vlast propisana pravila, zajamčeno Ustavom RH (članak 38.). Brojni građani, osobito starije osobe, zbog izostanka obveze ovrhovoditelja da prethodno dostavit ovršeniku obavijest o dugu i roku za podmirenje, niti nije svjesni kako imaju dugovanje. Stoga se nerijetko za male dugove od desetak kuna, po rješenju o ovrsi terete za iznose i do tisuću kuna, što je potpuno promašeno u odnosu na cilj i svrhu Ovršnog zakona, jer to zasigurno nije stjecanje koristi/prihoda za odvjetnike i javne bilježnike.

 Ad./2: U slučaju ovrhe u izvodima iz mirovine navodi se samo podatak da je za određen iznos ovršena, ali ne i tko je ovrhovoditelj, broj ovrhe i ostatak duga po ovrsi. Stoga postoji opravdana bojazan, ali i primjeri iz prakse, da se dug podmiruje dvostruko – kroz ovrhu te uplatom samog dužnika.

Ad./3: Suprotno uobičajenoj praksi u europskim zemljama da se zakonom ili drugim propisima jamči neovršivost dijela plaće ili mirovine koji  je neophodan za normalni život, Ovršni zakon  RH omogućuje da se u slučaju tzv. zapljene po pristanku dužnika, ovrši cijela mirovina. Neosporno je da 2/3 mirovine (s obzirom na prosječno niske mirovine – 2.183 kn) predstavlja jedva dostatan iznos za preživljavanje, a u slučajevima ovrhe temeljem pristanka, ovršuje se i cijela mirovina, iako su takvi pristanci najčešće ili nesvjesni ili postignuti socijalnom prisilom.

S poštovanjem,

                                                                                                                             Predsjednica SUH-a:

                                                                                                                             Jasna A. Petrović