UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

KOMPENZACIJA ZA RODILJNI DOPUST

Šest mjeseci staža po djetetu!

 

     Već godinama ženske i umirovlje­ničke udruge zagovaraju potrebu uvođenja svojevrsne kompenza­cije za rodiljni i roditeljski dopust, kako je to uvriježeno u većini europskih ze­malja. Taj engleski „crediting", odnosno priznavanje niže plaćenih razdoblja za vrijeme skrbi za dijete, uobičajena je mjera za smanjivanje rodnog jaza u mi­rovinama. Hrvatska je bila udaljena od takve ideje, no u završnoj fazi najnovije mirovinske reforme ministar Marko Pa- vić je najavio uvođenje takozvanog do­datnog staža.

U članku 32.a novog Zakona o mi­rovinskom osiguranju (ZOMO) u prvom stavku se navodi kako roditelju - i to izri­jekom majci ili posvojiteljici koja ostva­ruje pravo na mirovinu prema ZOMO-u ili prema drugim posebnim propisima, u obveznom mirovinskom osiguranju generacijske solidarnosti u ukupni mi­rovinski staž za određivanje mirovine stvarno navršenom mirovinskom stažu dodaje se i razdoblje od šest mjeseci za svako rođeno ili posvojeno dijete. Na­dalje, majci ili posvojiteljici kojoj se u obveznom mirovinskom osiguranju ge­neracijske solidarnosti mirovina odre­đuje kao osnovna mirovina prema članku 91. stavku 1.

ZOMO-a, razdoblje od šest mjeseci za svako rođeno ili posvojeno dijete doda­je se na dio mirovine koji pripada za mirovinski staž ostvaren prije, odnosno nakon uvođenja obveznog mirovinskog osiguranja in­dividualne kapitalizirane štednje, ovisno o tome u kojem je razdoblju navršen pretežiti staž.

     Novost je i izostanak diskriminacije očeva, jer se propisuje da, ako je umjesto majke ili posvoji- teljice dodatni rodiljni dopust prema propisima o rodiljnim i roditeljskim potporama, koristio otac ili posvoji- telj djeteta, pri ostvarivanju prava na dodani staž u trajanju od šest mjeseci dodat će se u ukupni mirovinski staž za određivanje mirovine ocu djeteta, ako je koristio pretežni dio dodat­nog rodiljnog dopusta. Ispravno je naznačeno kako pravo na dodani staž ne ostvaruje roditelj kojemu je oduzeta roditeljska skrb. Radi zaštite obiteljskih umirovljenika, koji su po­glavito žene, nove odredbe primje­njuju se na člana obitelji osiguranika koji nakon stupanja na snagu novog ZOMO-a ostvari obiteljsku mirovinu nakon smrti osiguranika.

     Kompenzacijske mjere za nepla­ćeni rad žena za skrb o djeci, invali­dima i starijima varira od zemlje do zemlje, no gotovo nema nijedne u kojoj to nije regulirano. Hrvatska se konačno priključila naprednijim ze­mljama koje imaju, istina, puno ra­zvijenije sustave kompenzacije, ali i to je nekakav prvi korak. Moguće je očekivati, prema procjenama Mini­starstva rada i mirovinskog sustava, da će po djetetu prosječna mirovina majke ili posvojiteljice porasti za 2,04 posto te će se time, barem za nijansu, smanjiti postojeći rodni jaz od 22,7 posto prema EU SILC-u.

     Dakle, nakon što roditelj koji je koristio rodiljni, odnosno roditeljski dopust ostvari sve uvjete za miro­vinu (potrebnu dob i godine staža), kod izračuna mirovine dodat će mu se radni staž za svako dijete, bez ograničenja u broju djece. No, naža­lost, i ovdje su zakinute sve sadašnje umirovljenice, žene koje su do kraja 2018. otišle u mirovinu, jer se ovo pravo na dodani staž ne priznaje re­troaktivno.

 

Žene su siromašnije i nejednakije

     Jesu li umirovljene žene siromašnije od muških„kolega"? Jesu. No, kako su statistički pokazatelji različiti ovisno o izvoru, ovaj puta smo koristili po­datke o udjelu starijih od 65 godina u zoni rizika od siromaštva i socijalne isključenosti u 2017. godini prema Državnom zavodu za statistiku i to upravo zato jer su rodno klasificirani.

     Starije žene su za 31,5 posto siromašnije od muškaraca starijih od 65 godina, jer udio siromašnih žena iznosi 31,7 posto, a muškaraca 24,1 posto. Nadalje, kroz Ginijev koeficijent neravnomjerne raspodjele, vidljivo je da je hrvatski mjerač nejednakosti u raspodjeli dohotka i imovine došao do viso­kih 29,9 posto, što bi s rodnim aspektom ukazalo da su žene nejednakije, osobito stoga što čine većinu među korisnicima takozvane najniže mirovine (čak 65,1 posto)!

     Zanimljivo je da čak i MMF preporučuje Hrvatskoj progresivnije oporezi­vanje, veće zapošljavanje i lakšu dostupnost kredita, upravo zbog toga što je prešla granicu Ginija od 27 posto, kad nejednakost postaje štetna za eko­nomski razvitak zemlje.

     Drugim riječima, što se više smanjuje siromaštvo žena i njihova nejedna­kost, to su veće šanse za ekonomski napredak zemlje.