UVODNA RIJEČ
Zemlja promatrača
Piše: Jasna A. Petrović
Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske administrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovaramo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama vezanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...
Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se događa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vremena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju odmak od samih sebe.
Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u početku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumove u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je mirovina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamentarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.
I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svijetu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepoznati još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlastitom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pliva u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i malodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do razmjera gubitka konstruktivne stvarnosti.
Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji nemaju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti onima malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da manjak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?
Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvarnost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.
Web stranice naših podružnica
BILJEŽNICI ŠIROKE RUKE
Pero je ugovor potpisao na ulici - i umro
Svake godine stotine ljudi prijavi prijevaru ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju. Većina građanstva niti danas, nakon što je ne tako davne 2006. godine u Zakon o obveznim odnosima, posve bespotrebno i opasno, uveden institut dosmrtnog uzdržavanja, ne razumije razliku između ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju. I naš Pero iz priče bi prijavio prijevaru da je stigao, no on je nije stigao podnijeti, jer je preminuo točno dva sata nakon potpisivanja ugovora sa susjedom.
Petar je imao kuću, vikendicu, klet, vinograde. Posve jasno da su se mnogi zainteresirali da ga prihvate na izlasku iz bolnice, gdje je tjednima boravio zbog moždanog udara. Nekolicina zainteresiranih sa susjedom na čelu, koja ga niti jednom nije posjetila u bolnici, dovezla ga je iz bolnice, stavila mu pelenu, i odmah ga posjela u automobil i odvela ravno javnom bilježniku. Dovezli su ga na parking u Novom Marofu, pred zgradu u kojoj ured ima javna bilježnica. Petar nije bio u stanju popeti se do njezina ureda. Nema problema, spustila se bilježnica do automobila. Samo jedan potpis, da ne umre prije. Petar prvo nije htio potpisati, no tako na ulici, pod pritiskom susjede i bilježnice, ipak je potpisao, ni sam ne znajući što.
U roku od dva sata Petar je preminuo, a ona naslijedila sve što je on stjecao cijeli život. Njegova „uzdržava- teljica" Božena tvrdi da je Pero bio svjestan svega, jer inače ne bi javna bilježnica pristala da potpiše ugovor, jer bi to bilo krivično djelo. „Bilježnica ga je tamo na ulici lijepo pitala kako se zove i da li on zna tko sam ja, na što je on odgovorio - da", zaključila je Božena, opravši se bilježnicom.
Točno, od javnih bilježnika se ne bi trebalo očekivati da solemniziraju ugovore o uzdržavanju od polumrtvih primatelja uzdržavanja, koji se nerijetko potpisuju na krevetu, u automobilu, na ulici, pa čak i kod pismenih ljudi tek otiskom palca. Biznis je u pitanju, cijela industrija lešinarenja. Na žalost, upravo bilježnici bi trebali biti na strani slabijih i ugroženijih, a ne na strani predatora koji ih angažiraju na besramne zadaće.
Hrvatska javnobilježnička komora prima brojne prigovore protiv svojih članova, no ništa ne poduzima kako bi spriječila prljavi biznis. Uvijek je u pravu bilježnik, i, u ovom slučaju - preživjeli svjedok koji time i sebe pokriva.
ZOVITE PRAVNO SAVJETOVALIŠTE
Tel. 01/4615-797
E-mail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Pošta ili osobni dolazak: Sindikat umirovljenika Hrvatske, Trg kralja Petra Krešimira IV. 2, 10 000 Zagreb
PALAC PROTIV PAMETI
S.B. iz Rijeke potpisao je 19. siječnja 2005. ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s A.A.V. iz Velike Gorice. Nakon tri mjeseca, S.B. je preminuo u psihijatrijskoj ustanovi, a A.A.V. je preuzela njegove nekretnine. No, nećakinja preminulog, S.R. pokrenula je sudski postupak tvrdeći da njen stric nije bio sposoban rasuđivati prilikom potpisa ugovora, što je pokušala dokazati tvrdnjom da ugovor nije potpisan vlastoručno, već otiskom prsta. Sudski vještak je utvrdio kako je stric bio gotovo potpuno svjestan situacije i odredbi ugovora. Županijski sud u Rijeci potvrdio je prošle godine presudu Općinskog suda u Velikoj Gorici, kojom ugovor nije proglašen nevaljalim, ali se nekretnine iz ugovora uključuju u ostavinsku masu S.B. te se po pravomoćnosti te presude u zemljišnim knjigama treba izvršiti povrat u prijašnje stanje, a A.A.V. treba nadoknaditi S.R. troškove sudskog postupka.
TKO DAJE, A TKO PLAĆA?
B.D. je s A.D. potpisao ugovor o dosmrtnom uzdržavanju 28. srpnja 2010. No, A.D. se, kao primatelj uzdržavanja, predomislio i odlučio sklopiti Sporazum o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, što je učinio 31. siječnja 2011. Kako je B.D. već prebacio imovinu A.D. na sebe, ovaj ga je odlučio tužiti. Sporazumom je dogovoreno da će se tužba povući, a da će B.D., kao davatelj uzdržavanja, snositi sve troškove vraćanja zemljišno-knjižnog stanja kako je prethodilo dosmrtnom ugovoru. U međuvremenu A.D. umire, a B.D. tuži njegovu kćer zbog povrata poreza na nekretninu na koju se trebao upisati. Trakavica će potrajati, jer je spor vraćen na početak, zbog toga jer je prvostupanj- ski sud propustio utvrditi je li prijenos prava vlasništva nad imovinom iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u zemljišnim knjigama zabilježen prije ili nakon ovjere sporazuma o raskidu toga ugovora. O tome, naime, ovisi tko će kome uplatiti 10 i pol tisuća kuna poreza i kamata.