UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

BILJEŽNICI ŠIROKE RUKE

Pero je ugovor potpisao na ulici - i umro

 

     Svake godine stotine ljudi prijavi prijevaru ugovo­rom o dosmrtnom uzdržavanju. Većina građan­stva niti danas, nakon što je ne tako davne 2006. godine u Zakon o obveznim odnosima, posve bespo­trebno i opasno, uveden institut dosmrtnog uzdržava­nja, ne razumije razliku između ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju. I naš Pero iz priče bi prijavio prijevaru da je stigao, no on je nije stigao podnijeti, jer je preminuo točno dva sata nakon potpisivanja ugovo­ra sa susjedom.

     Petar je imao kuću, vikendicu, klet, vinograde. Posve jasno da su se mnogi zainteresirali da ga prihvate na izlasku iz bolnice, gdje je tjednima boravio zbog mož­danog udara. Nekolicina zainteresiranih sa susjedom na čelu, koja ga niti jednom nije posjetila u bolnici, do­vezla ga je iz bolnice, stavila mu pelenu, i odmah ga posjela u automobil i odvela ravno javnom bilježniku. Dovezli su ga na parking u Novom Marofu, pred zgradu u kojoj ured ima javna bilježnica. Petar nije bio u stanju popeti se do njezina ureda. Nema problema, spustila se bilježnica do automobila. Samo jedan potpis, da ne umre prije. Petar prvo nije htio potpisati, no tako na uli­ci, pod pritiskom susjede i bilježnice, ipak je potpisao, ni sam ne znajući što.

     U roku od dva sata Petar je preminuo, a ona naslije­dila sve što je on stjecao cijeli život. Njegova „uzdržava- teljica" Božena tvrdi da je Pero bio svjestan svega, jer inače ne bi javna bilježnica pristala da potpiše ugovor, jer bi to bilo krivično djelo. „Bilježnica ga je tamo na uli­ci lijepo pitala kako se zove i da li on zna tko sam ja, na što je on odgovorio - da", zaključila je Božena, opravši se bilježnicom.

     Točno, od javnih bilježnika se ne bi trebalo očekivati da solemniziraju ugovore o uzdržavanju od polumrtvih primatelja uzdržavanja, koji se nerijetko potpisuju na krevetu, u automobilu, na ulici, pa čak i kod pismenih ljudi tek otiskom palca. Biznis je u pitanju, cijela indu­strija lešinarenja. Na žalost, upravo bilježnici bi trebali biti na strani slabijih i ugroženijih, a ne na strani preda­tora koji ih angažiraju na besramne zadaće.

      Hrvatska javnobilježnička komora prima brojne prigovore protiv svojih članova, no ništa ne poduzima kako bi spriječila prljavi biznis. Uvijek je u pravu biljež­nik, i, u ovom slučaju - preživjeli svjedok koji time i sebe pokriva.

 

ZOVITE PRAVNO SAVJETOVALIŠTE

Tel. 01/4615-797

E-mail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Pošta ili osobni dolazak: Sindikat umirovljenika Hrvatske, Trg kralja Petra Krešimira IV. 2, 10 000 Zagreb

 

PALAC PROTIV PAMETI

     S.B. iz Rijeke potpisao je 19. siječnja 2005. ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s A.A.V. iz Velike Gorice. Nakon tri mjeseca, S.B. je preminuo u psihijatrijskoj ustanovi, a A.A.V. je preuzela njegove nekretnine. No, nećakinja preminulog, S.R. pokrenula je sudski postu­pak tvrdeći da njen stric nije bio sposoban rasuđiva­ti prilikom potpisa ugovora, što je pokušala dokazati tvrdnjom da ugovor nije potpisan vlastoručno, već oti­skom prsta. Sudski vještak je utvrdio kako je stric bio gotovo potpuno svjestan situacije i odredbi ugovora. Županijski sud u Rijeci potvrdio je prošle godine pre­sudu Općinskog suda u Velikoj Gorici, kojom ugovor nije proglašen nevaljalim, ali se nekretnine iz ugovora uključuju u ostavinsku masu S.B. te se po pravomoćno­sti te presude u zemljišnim knjigama treba izvršiti po­vrat u prijašnje stanje, a A.A.V. treba nadoknaditi S.R. troškove sudskog postupka.

TKO DAJE, A TKO PLAĆA?

     B.D. je s A.D. potpisao ugovor o dosmrtnom uz­državanju 28. srpnja 2010. No, A.D. se, kao primatelj uzdržavanja, predomislio i odlučio sklopiti Sporazum o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, što je učinio 31. siječnja 2011. Kako je B.D. već prebacio imovinu A.D. na sebe, ovaj ga je odlučio tužiti. Spora­zumom je dogovoreno da će se tužba povući, a da će B.D., kao davatelj uzdržavanja, snositi sve troškove vra­ćanja zemljišno-knjižnog stanja kako je prethodilo do­smrtnom ugovoru. U međuvremenu A.D. umire, a B.D. tuži njegovu kćer zbog povrata poreza na nekretninu na koju se trebao upisati. Trakavica će potrajati, jer je spor vraćen na početak, zbog toga jer je prvostupanj- ski sud propustio utvrditi je li prijenos prava vlasništva nad imovinom iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u zemljišnim knjigama zabilježen prije ili nakon ovje­re sporazuma o raskidu toga ugovora. O tome, naime, ovisi tko će kome uplatiti 10 i pol tisuća kuna poreza i kamata.