UVODNA RIJEČ
Pandemijska škola etike
Piše: Jasna A. Petrović
Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jednoobrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shvaćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, nastoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?
Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.
No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriterije društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice zadužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.
Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vrijednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživljavanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu izazvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?
Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na granice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.
Web stranice naših podružnica
BILJEŽNICI ŠIROKE RUKE
Pero je ugovor potpisao na ulici - i umro
Svake godine stotine ljudi prijavi prijevaru ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju. Većina građanstva niti danas, nakon što je ne tako davne 2006. godine u Zakon o obveznim odnosima, posve bespotrebno i opasno, uveden institut dosmrtnog uzdržavanja, ne razumije razliku između ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju. I naš Pero iz priče bi prijavio prijevaru da je stigao, no on je nije stigao podnijeti, jer je preminuo točno dva sata nakon potpisivanja ugovora sa susjedom.
Petar je imao kuću, vikendicu, klet, vinograde. Posve jasno da su se mnogi zainteresirali da ga prihvate na izlasku iz bolnice, gdje je tjednima boravio zbog moždanog udara. Nekolicina zainteresiranih sa susjedom na čelu, koja ga niti jednom nije posjetila u bolnici, dovezla ga je iz bolnice, stavila mu pelenu, i odmah ga posjela u automobil i odvela ravno javnom bilježniku. Dovezli su ga na parking u Novom Marofu, pred zgradu u kojoj ured ima javna bilježnica. Petar nije bio u stanju popeti se do njezina ureda. Nema problema, spustila se bilježnica do automobila. Samo jedan potpis, da ne umre prije. Petar prvo nije htio potpisati, no tako na ulici, pod pritiskom susjede i bilježnice, ipak je potpisao, ni sam ne znajući što.
U roku od dva sata Petar je preminuo, a ona naslijedila sve što je on stjecao cijeli život. Njegova „uzdržava- teljica" Božena tvrdi da je Pero bio svjestan svega, jer inače ne bi javna bilježnica pristala da potpiše ugovor, jer bi to bilo krivično djelo. „Bilježnica ga je tamo na ulici lijepo pitala kako se zove i da li on zna tko sam ja, na što je on odgovorio - da", zaključila je Božena, opravši se bilježnicom.
Točno, od javnih bilježnika se ne bi trebalo očekivati da solemniziraju ugovore o uzdržavanju od polumrtvih primatelja uzdržavanja, koji se nerijetko potpisuju na krevetu, u automobilu, na ulici, pa čak i kod pismenih ljudi tek otiskom palca. Biznis je u pitanju, cijela industrija lešinarenja. Na žalost, upravo bilježnici bi trebali biti na strani slabijih i ugroženijih, a ne na strani predatora koji ih angažiraju na besramne zadaće.
Hrvatska javnobilježnička komora prima brojne prigovore protiv svojih članova, no ništa ne poduzima kako bi spriječila prljavi biznis. Uvijek je u pravu bilježnik, i, u ovom slučaju - preživjeli svjedok koji time i sebe pokriva.
ZOVITE PRAVNO SAVJETOVALIŠTE
Tel. 01/4615-797
E-mail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Pošta ili osobni dolazak: Sindikat umirovljenika Hrvatske, Trg kralja Petra Krešimira IV. 2, 10 000 Zagreb
PALAC PROTIV PAMETI
S.B. iz Rijeke potpisao je 19. siječnja 2005. ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s A.A.V. iz Velike Gorice. Nakon tri mjeseca, S.B. je preminuo u psihijatrijskoj ustanovi, a A.A.V. je preuzela njegove nekretnine. No, nećakinja preminulog, S.R. pokrenula je sudski postupak tvrdeći da njen stric nije bio sposoban rasuđivati prilikom potpisa ugovora, što je pokušala dokazati tvrdnjom da ugovor nije potpisan vlastoručno, već otiskom prsta. Sudski vještak je utvrdio kako je stric bio gotovo potpuno svjestan situacije i odredbi ugovora. Županijski sud u Rijeci potvrdio je prošle godine presudu Općinskog suda u Velikoj Gorici, kojom ugovor nije proglašen nevaljalim, ali se nekretnine iz ugovora uključuju u ostavinsku masu S.B. te se po pravomoćnosti te presude u zemljišnim knjigama treba izvršiti povrat u prijašnje stanje, a A.A.V. treba nadoknaditi S.R. troškove sudskog postupka.
TKO DAJE, A TKO PLAĆA?
B.D. je s A.D. potpisao ugovor o dosmrtnom uzdržavanju 28. srpnja 2010. No, A.D. se, kao primatelj uzdržavanja, predomislio i odlučio sklopiti Sporazum o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, što je učinio 31. siječnja 2011. Kako je B.D. već prebacio imovinu A.D. na sebe, ovaj ga je odlučio tužiti. Sporazumom je dogovoreno da će se tužba povući, a da će B.D., kao davatelj uzdržavanja, snositi sve troškove vraćanja zemljišno-knjižnog stanja kako je prethodilo dosmrtnom ugovoru. U međuvremenu A.D. umire, a B.D. tuži njegovu kćer zbog povrata poreza na nekretninu na koju se trebao upisati. Trakavica će potrajati, jer je spor vraćen na početak, zbog toga jer je prvostupanj- ski sud propustio utvrditi je li prijenos prava vlasništva nad imovinom iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u zemljišnim knjigama zabilježen prije ili nakon ovjere sporazuma o raskidu toga ugovora. O tome, naime, ovisi tko će kome uplatiti 10 i pol tisuća kuna poreza i kamata.