UVODNA RIJEČ

Psihijatar iz kontejnera

Piše: Jasna A. Petrović

     Zove se Trpimir Glavina i predstojnik je splitske klinike za psihijatriju. On je ili lud, ili je bolestan ili je zao. Pročitajte što je rekao o starima u radijskoj emisiji U mreži Prvoga, emitiranoj na četvrtom programu HRT-a. “Današnja civilizacija, rekao bih, ima najviše problema, nažalost, sa starim ljudima i smećem, koliko god to groteskno zvučalo. Ne znamo što ćemo ni s jednima ni s drugima!”

     Na tematskoj Facebook stranici Pokret protiv siromaštva starijih osoba ovu je izjavu prokomentiralo šestotinjak pratitelja. Globalni je zaključak da je riječ o čovjeku koji je zao, iako možda nije usamljen u takvom mišljenju. Definitivno nije preporučljivo starima skončati u njegovom reciklažnom psihijatrijskom dvorištu.

     Usporedba starih ljudi i smeća možda i nije previše šokantna, jer ova zemlja nije razvila strategije, politike i mjere kojima bi obranila njihovo dostojanstvo i standard. Osim Irske, Hrvatska je najgora EU zemlja po vrednovanju starijih osoba, jer za razliku od drugih država, jedan umirovljenik vrijedi samo 38 posto radnika, koliko iznosi udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći. U Hrvatskoj je taj negativni trend opadanja realne vrijednosti mirovina čak propisan zakonom, jer se mirovine usklađuju po nepovoljnoj formuli.

     Da, stari su teret društvu, siromasi bez priznanja za svoj prosječno 32-godišnji rad i isto toliko godina punjenja državnog proračuna porezima i doprinosima. Da, stari su obezvrijeđeni, poniženi i prevareni. U zadnjih tridesetak godina se nisu gradili ni domovi umirovljenika, već se poticalo privatizaciju socijalnih usluga, bez kriterija i nadzora. Takvi su domovi naprosto spremišta potrošenih tijela, riblje konzerve u kojima su korisnici natiskani bez ikakvog poštovanja. I onda svako toliko plane neka baklja, a samo ove godine izgorjelo ih je osam, a nedavno je gorio još jedan na sjeveru Hrvatske, ali su ih pravovremeno pretovarili.

     Treba li onda kriviti tog psihijatra Glavinu i mahati mu pri­jetnjom prijave zbog govora mržnje temeljem dobi? Zašto nije reagirala Pučka pravobraniteljica koja se uporno protivi osnivanju ureda posebnog pravobranitelja za starije osobe? Možda ovom psihijatru samo treba psihijatar? Ili je on ipak samo glasnogovornik većinskog društvenog stava, bez srama i etike?    Njegova usporedba starih ljudi i smeća je slika njegove kulture i ljudskosti, ali i društvenog motrišta ojačanog pandemijom. Zbog starih se, a ne zbog pandemije, ne može živjeti normalno?!

     Psihijatar Glavina, poručuju stari kroz brojne komentare njegovog javnog ispada, trebao bi se pogledati u ogledalo, pa će vidjeti - cijeli deponij. I da, točno je da je veliki društveni problem suočiti se sa starenjem stanovništva, ali i odstranjiva­njem i recikliranjem smeća. No, pored brige o starcima i smeću, možda nam je prioritet riješiti se budala, na vlasti i pri vlasti.

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

BILJEŽNICI ŠIROKE RUKE

Pero je ugovor potpisao na ulici - i umro

 

     Svake godine stotine ljudi prijavi prijevaru ugovo­rom o dosmrtnom uzdržavanju. Većina građan­stva niti danas, nakon što je ne tako davne 2006. godine u Zakon o obveznim odnosima, posve bespo­trebno i opasno, uveden institut dosmrtnog uzdržava­nja, ne razumije razliku između ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju. I naš Pero iz priče bi prijavio prijevaru da je stigao, no on je nije stigao podnijeti, jer je preminuo točno dva sata nakon potpisivanja ugovo­ra sa susjedom.

     Petar je imao kuću, vikendicu, klet, vinograde. Posve jasno da su se mnogi zainteresirali da ga prihvate na izlasku iz bolnice, gdje je tjednima boravio zbog mož­danog udara. Nekolicina zainteresiranih sa susjedom na čelu, koja ga niti jednom nije posjetila u bolnici, do­vezla ga je iz bolnice, stavila mu pelenu, i odmah ga posjela u automobil i odvela ravno javnom bilježniku. Dovezli su ga na parking u Novom Marofu, pred zgradu u kojoj ured ima javna bilježnica. Petar nije bio u stanju popeti se do njezina ureda. Nema problema, spustila se bilježnica do automobila. Samo jedan potpis, da ne umre prije. Petar prvo nije htio potpisati, no tako na uli­ci, pod pritiskom susjede i bilježnice, ipak je potpisao, ni sam ne znajući što.

     U roku od dva sata Petar je preminuo, a ona naslije­dila sve što je on stjecao cijeli život. Njegova „uzdržava- teljica" Božena tvrdi da je Pero bio svjestan svega, jer inače ne bi javna bilježnica pristala da potpiše ugovor, jer bi to bilo krivično djelo. „Bilježnica ga je tamo na uli­ci lijepo pitala kako se zove i da li on zna tko sam ja, na što je on odgovorio - da", zaključila je Božena, opravši se bilježnicom.

     Točno, od javnih bilježnika se ne bi trebalo očekivati da solemniziraju ugovore o uzdržavanju od polumrtvih primatelja uzdržavanja, koji se nerijetko potpisuju na krevetu, u automobilu, na ulici, pa čak i kod pismenih ljudi tek otiskom palca. Biznis je u pitanju, cijela indu­strija lešinarenja. Na žalost, upravo bilježnici bi trebali biti na strani slabijih i ugroženijih, a ne na strani preda­tora koji ih angažiraju na besramne zadaće.

      Hrvatska javnobilježnička komora prima brojne prigovore protiv svojih članova, no ništa ne poduzima kako bi spriječila prljavi biznis. Uvijek je u pravu biljež­nik, i, u ovom slučaju - preživjeli svjedok koji time i sebe pokriva.

 

ZOVITE PRAVNO SAVJETOVALIŠTE

Tel. 01/4615-797

E-mail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Pošta ili osobni dolazak: Sindikat umirovljenika Hrvatske, Trg kralja Petra Krešimira IV. 2, 10 000 Zagreb

 

PALAC PROTIV PAMETI

     S.B. iz Rijeke potpisao je 19. siječnja 2005. ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s A.A.V. iz Velike Gorice. Nakon tri mjeseca, S.B. je preminuo u psihijatrijskoj ustanovi, a A.A.V. je preuzela njegove nekretnine. No, nećakinja preminulog, S.R. pokrenula je sudski postu­pak tvrdeći da njen stric nije bio sposoban rasuđiva­ti prilikom potpisa ugovora, što je pokušala dokazati tvrdnjom da ugovor nije potpisan vlastoručno, već oti­skom prsta. Sudski vještak je utvrdio kako je stric bio gotovo potpuno svjestan situacije i odredbi ugovora. Županijski sud u Rijeci potvrdio je prošle godine pre­sudu Općinskog suda u Velikoj Gorici, kojom ugovor nije proglašen nevaljalim, ali se nekretnine iz ugovora uključuju u ostavinsku masu S.B. te se po pravomoćno­sti te presude u zemljišnim knjigama treba izvršiti po­vrat u prijašnje stanje, a A.A.V. treba nadoknaditi S.R. troškove sudskog postupka.

TKO DAJE, A TKO PLAĆA?

     B.D. je s A.D. potpisao ugovor o dosmrtnom uz­državanju 28. srpnja 2010. No, A.D. se, kao primatelj uzdržavanja, predomislio i odlučio sklopiti Sporazum o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, što je učinio 31. siječnja 2011. Kako je B.D. već prebacio imovinu A.D. na sebe, ovaj ga je odlučio tužiti. Spora­zumom je dogovoreno da će se tužba povući, a da će B.D., kao davatelj uzdržavanja, snositi sve troškove vra­ćanja zemljišno-knjižnog stanja kako je prethodilo do­smrtnom ugovoru. U međuvremenu A.D. umire, a B.D. tuži njegovu kćer zbog povrata poreza na nekretninu na koju se trebao upisati. Trakavica će potrajati, jer je spor vraćen na početak, zbog toga jer je prvostupanj- ski sud propustio utvrditi je li prijenos prava vlasništva nad imovinom iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u zemljišnim knjigama zabilježen prije ili nakon ovje­re sporazuma o raskidu toga ugovora. O tome, naime, ovisi tko će kome uplatiti 10 i pol tisuća kuna poreza i kamata.