UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

BILJEŽNICI ŠIROKE RUKE

Pero je ugovor potpisao na ulici - i umro

 

     Svake godine stotine ljudi prijavi prijevaru ugovo­rom o dosmrtnom uzdržavanju. Većina građan­stva niti danas, nakon što je ne tako davne 2006. godine u Zakon o obveznim odnosima, posve bespo­trebno i opasno, uveden institut dosmrtnog uzdržava­nja, ne razumije razliku između ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju. I naš Pero iz priče bi prijavio prijevaru da je stigao, no on je nije stigao podnijeti, jer je preminuo točno dva sata nakon potpisivanja ugovo­ra sa susjedom.

     Petar je imao kuću, vikendicu, klet, vinograde. Posve jasno da su se mnogi zainteresirali da ga prihvate na izlasku iz bolnice, gdje je tjednima boravio zbog mož­danog udara. Nekolicina zainteresiranih sa susjedom na čelu, koja ga niti jednom nije posjetila u bolnici, do­vezla ga je iz bolnice, stavila mu pelenu, i odmah ga posjela u automobil i odvela ravno javnom bilježniku. Dovezli su ga na parking u Novom Marofu, pred zgradu u kojoj ured ima javna bilježnica. Petar nije bio u stanju popeti se do njezina ureda. Nema problema, spustila se bilježnica do automobila. Samo jedan potpis, da ne umre prije. Petar prvo nije htio potpisati, no tako na uli­ci, pod pritiskom susjede i bilježnice, ipak je potpisao, ni sam ne znajući što.

     U roku od dva sata Petar je preminuo, a ona naslije­dila sve što je on stjecao cijeli život. Njegova „uzdržava- teljica" Božena tvrdi da je Pero bio svjestan svega, jer inače ne bi javna bilježnica pristala da potpiše ugovor, jer bi to bilo krivično djelo. „Bilježnica ga je tamo na uli­ci lijepo pitala kako se zove i da li on zna tko sam ja, na što je on odgovorio - da", zaključila je Božena, opravši se bilježnicom.

     Točno, od javnih bilježnika se ne bi trebalo očekivati da solemniziraju ugovore o uzdržavanju od polumrtvih primatelja uzdržavanja, koji se nerijetko potpisuju na krevetu, u automobilu, na ulici, pa čak i kod pismenih ljudi tek otiskom palca. Biznis je u pitanju, cijela indu­strija lešinarenja. Na žalost, upravo bilježnici bi trebali biti na strani slabijih i ugroženijih, a ne na strani preda­tora koji ih angažiraju na besramne zadaće.

      Hrvatska javnobilježnička komora prima brojne prigovore protiv svojih članova, no ništa ne poduzima kako bi spriječila prljavi biznis. Uvijek je u pravu biljež­nik, i, u ovom slučaju - preživjeli svjedok koji time i sebe pokriva.

 

ZOVITE PRAVNO SAVJETOVALIŠTE

Tel. 01/4615-797

E-mail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Pošta ili osobni dolazak: Sindikat umirovljenika Hrvatske, Trg kralja Petra Krešimira IV. 2, 10 000 Zagreb

 

PALAC PROTIV PAMETI

     S.B. iz Rijeke potpisao je 19. siječnja 2005. ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s A.A.V. iz Velike Gorice. Nakon tri mjeseca, S.B. je preminuo u psihijatrijskoj ustanovi, a A.A.V. je preuzela njegove nekretnine. No, nećakinja preminulog, S.R. pokrenula je sudski postu­pak tvrdeći da njen stric nije bio sposoban rasuđiva­ti prilikom potpisa ugovora, što je pokušala dokazati tvrdnjom da ugovor nije potpisan vlastoručno, već oti­skom prsta. Sudski vještak je utvrdio kako je stric bio gotovo potpuno svjestan situacije i odredbi ugovora. Županijski sud u Rijeci potvrdio je prošle godine pre­sudu Općinskog suda u Velikoj Gorici, kojom ugovor nije proglašen nevaljalim, ali se nekretnine iz ugovora uključuju u ostavinsku masu S.B. te se po pravomoćno­sti te presude u zemljišnim knjigama treba izvršiti po­vrat u prijašnje stanje, a A.A.V. treba nadoknaditi S.R. troškove sudskog postupka.

TKO DAJE, A TKO PLAĆA?

     B.D. je s A.D. potpisao ugovor o dosmrtnom uz­državanju 28. srpnja 2010. No, A.D. se, kao primatelj uzdržavanja, predomislio i odlučio sklopiti Sporazum o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, što je učinio 31. siječnja 2011. Kako je B.D. već prebacio imovinu A.D. na sebe, ovaj ga je odlučio tužiti. Spora­zumom je dogovoreno da će se tužba povući, a da će B.D., kao davatelj uzdržavanja, snositi sve troškove vra­ćanja zemljišno-knjižnog stanja kako je prethodilo do­smrtnom ugovoru. U međuvremenu A.D. umire, a B.D. tuži njegovu kćer zbog povrata poreza na nekretninu na koju se trebao upisati. Trakavica će potrajati, jer je spor vraćen na početak, zbog toga jer je prvostupanj- ski sud propustio utvrditi je li prijenos prava vlasništva nad imovinom iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u zemljišnim knjigama zabilježen prije ili nakon ovje­re sporazuma o raskidu toga ugovora. O tome, naime, ovisi tko će kome uplatiti 10 i pol tisuća kuna poreza i kamata.