UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

UDOMITELJSKE OBITELJI

Kako udomiti stariju osobu

 

     Na spomen riječi „udomljavanje", najčešće se misli na potrebu pružanja adekvatne skrbi djeci, no isti pojam se koristi i za pružanje skrbi odraslim, napose starijim oso­bama. Iako to nije najuvrježeniji oblik smještaja, jer su domovi umirovljeni­ka mnogo traženiji među populaci­jom treće životne dobi, u Hrvatskoj postoji velik broj obitelji koji se bavi isključivo udomljavanjem starijih oso­ba. Prema registrima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, ukupno su u udomiteljske obitelji smještene 6.393 osobe, od čega je 2.411 starijih od 65 godina, što čini 37,7 posto udjela. Oni su bili smje­šteni u 1.474 udomiteljske obitelji za odrasle i starije osobe, koje čine 50,7 posto od ukupnog broja svih udomi- teljskih obitelji u RH.

     „Udomiteljstvo je oblik pružanja socijalne usluge smještaja djetetu ili odrasloj osobi koju pruža udomitelj sa svojom obitelji ili udomitelj koji živi sam. Socijalna usluga smještaja u udomiteljsku obitelj osigurava se odredbama      Zakona o socijalnoj skrbi sukladno kojem se socijalna usluga smještaja može pružati kao privre­meni ili dugotrajni smještaj", kažu u MDOMSP-u.

Nove odredbe na snazi

      No, ovo područje skrbi regulira i Zakon o udomiteljstvu, čija je nova verzija na snazi od 1. siječnja 2019. Njime je propisano da udomiteljske obitelji pružaju udomiteljsku skrb ili djeci ili odraslim osobama, osim u slu­čajevima propisanim Zakonom, te svi udomitelji koji pružaju skrb odraslim osobama mogu isto pružiti i starijim osobama. Dugotrajni smještaj se pri­znaje korisnicima kojima je tijekom duljeg vremenskog razdoblja potreb­no osigurati intenzivnu skrb i zado­voljavanje drugih životnih potreba, odnosno osobama s invaliditetom tje­lesnim, mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjem, ovisno o dobi, vrsti i stupnju oštećenja i to kada nije moguće osigurati skrb u obitelji pru­žanjem odgovarajućih izvaninstitu- cionalnih usluga, kao i osobi nespo­sobnoj za rad koja se nalazi u poseb­no teškim životnim prilikama koje se ne mogu otkloniti primjenom drugih prava iz socijalne skrbi ili na drugi na­čin. Duljina trajanja takvog smještaja ovisi o potrebama korisnika i raspore­du udomiteljskih obitelji.

     Oni koji su potpisali ugovore o do­životnom ili dosmrtnom uzdržavanju te ugovornu zajednicu života nemaju pravo na dugotrajni smještaj. Takve osobe se ne evidentiraju kao osobe za koje skrbi udomitelj. Iz Ministarstva

potvrđuju da se „radi zaštite korisni­ka i onemogućavanja manipulacije njihovim nekretninama uslijed njiho­vog narušenog zdravstvenog stanja ili druge teške životne situacije zabra­njuje da pravna osoba ili fizička oso­ba koja obavlja djelatnost socijalne skrbi smije s korisnikom kojem pruža socijalnu uslugu sklopiti ugovor o otuđenju ili opterećenju nekretnine korisnika", a isto ne smiju potpisati niti srodnici do drugog stupnja, bračni i životni partneri udomljene osobe i udomitelja. Svi takvi ugovori se sma­traju ništavnima.

     Privremeni smještaj u kriznim si­tuacijama traje najviše šest mjeseci i priznaje se odraslim osobama kojima je ugrožen život, zdravlje i sigurnost uslijed bolesti, nemoći, ovisnosti ili socijalne isključenosti.

Udomiteljstvo kao zanimanje

     Novim odredbama Zakona, udo- miteljstvo je postalo i zanimanje, ko­jeg može obavljati osoba koja nije u radnom odnosu, ne obavlja samo­stalnu registriranu djelatnost obrta ili slobodnog zanimanja ili drugu sa­mostalnu djelatnost i koja je najma­nje šest mjeseci pružala uslugu kao tradicionalni udomitelj, pruža uslugu smještaja za četvero odraslih korisni­ka istodobno, ima prebivalište na po­dručju jedinice područne (regional­ne) samouprave, za koju je mrežom socijalnih usluga utvrđena potreba za obavljanjem udomiteljstva kao za­nimanja i koja je izabrana od strane Povjerenstva za izbor udomitelja za obavljanje udomiteljstva kao zanima­nja.

     Također, udomitelj ili član obitelji udomitelja moraju imati vlastita sred­stva za uzdržavanje i to za 70 posto viša od zajamčene minimalne nakna­de, odnosno najmanje 1.564 kune za udomitelja - samca ili 816 kuna za sva­kog člana obitelji udomitelja.

     „Također je osigurana mogućnost obavljanja udomiteljstva kao zanima­nja nezaposlenim udomiteljima ko­jima se po prvi puta uz naknadu osi­guravaju i doprinosi za obvezna osi­guranja. Kako bi se postigao veći stu­panj kvalitete planiran je veći opseg ciljanih edukacija, kao i veći stupanj podrške u koju će biti uključeni centri za socijalnu skrb i pružatelji socijalnih usluga čime će se osnažiti udomitelj­ske obitelji u svrhu unapređenja kva­litete ove usluge", kažu u MDoMsP-u.

     Sve kriterije provjerava Centar za socijalnu skrb, koji odlučuje i o tome ima li netko pravo na udomiteljsku skrb ili nema. U njihovoj nadležnosti je praćenje pružanja usluge smještaja u udomiteljskoj obitelji, a samim time i eventualnih zlouporaba, zanemari­vanja ili nasilja nad korisnicima. Takve slučajeve po prijavi provjeravaju viši inspektori MDOMSP-a, koji donose rješenje o otklanjanju nepravilnosti u određenom roku. A ako udomitelj ne postupi po naređenim mjerama, in­spektori će obavijestiti nadležni CZSS da preispita dozvolu za obavljanje udomiteljstva. Ako inspektor posum­nja da je počinjen prekršaj ili kazneno djelo, može podnijeti optužni prijed­log radi pokretanja prekršajnog ili ka­znenog postupka.

     Konačno je krenulo! Mogućnost profesionalizacije udomiteljstva će ojačati interes za otvaranje novih rad­nih mjesta u sektoru socijalnih usluga, ali prije svega i povećanje kapaciteta za smještaj starijih osoba u uvjetima izostanka sustava hospicija i vrlo sla­be palijativne skrbi. Ono što je i dalje upitno jest kapacitet nadzora, jer na razini Hrvatske postoji samo deset so­cijalnih inspektora, a legalnih i ilegal­nih smještaja na desetke tisuća.

Milan Dalmacija