UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

PAZI, UMIROVLJENIČKI SUPERHIK LETI

Hrelja protiv najniže mirovine

 

    Hrvatska tipična penzionerska priča glasi ovako: „Imam 35 godina radnog staža i bio sam uvjeren da ću raditi sve do 65. godine, ali je firma najavila da će većinu nas otpustiti ako ne odemo u prijevreme­nu mirovinu. Tako sam dobio umanjenje od više od 20 posto. Mirovina iznosi 1.782 kune i sram me ikome reći koliko sam godina radio za socijalnu pomoć", ovo je Ivanova priča o siromaštvu i poniženju.

    Mladić iz malog slavonskog sela doživio je u zagre­bačkoj firmi blistave trenutke, istina s malom plaćom građevinskog radnika, no dok je bilo snage radio je i popodne i vikendom, otkupio stan, sagradio malu ku­ćicu na tazbini u Zagorju, gdje i danas sadi povrće i voće. Da toga nema, jedva bi i preživio. Njegov rođak Pero je također u istoj firmi ostvario 35 godina radnog staža, ali kako je otišao u mirovinu u dobi od 65 godina, priznata mu je najniža mirovina od 2.226,35 kuna. Da, tako je, i u međugeneracijskoj solidarnosti ima neprav­de, pa upravo zbog toga se i zove solidarnošću.

Nepravedna solidarnost

     No, hrvatski model minimalne mirovine je doista nepravedan, jer bi Ivan i Pero po modelu sličnom ono­me u većini europskih zemalja i kakvog već godinama u pregovorima preko Nacionalnog vijeća zagovara Sin­dikat umirovljenika Hrvatske, imali jednaku mirovinu utemeljenu na 35 godina radnog staža, bez odbitaka temeljem dobi. Kad je nešto toliko nisko da to treba zaštititi zajamčenom mirovi nom, onda je to naprosto donja linija, granica mi nimuma. Ona je zami­šljena kao redistribu cija od osiguranika s višim prihodima prema osiguranicima s nižim priho­dima, uzima bo­gatijima da bi dala siromašnijima.

     Misle li tako i oni koji zastupaju umi rovljenike u Hrvatskom saboru? Na žalost, jedini predstavnik Silvano Hrelja je na drugom čitanju paketa miro vinskih zakona u prosincu 2018. po digao cijelu pobunu zbog toga što je Mini starstvo rada i mirovinskog sustava djelomično prihva­tilo prijedloge umirovljeničkih udruga da se promijeni formula minimalne mirovine. Učinili su to, međutim, gotovo kozmetički, odnosno, povećanjem aktualne vrijednosti mirovine za izračun minimalne mirovine za 3,13 posto, sa 63,61 na 65,60 kuna.

Hrelja je zagalamio: „Na mala vrata govorimo o po­većanju najnižih mirovina 3,13 posto. Čekajte malo, najniže mirovine su do 2007. bile računate na način da se prvih 30 godina staža imalo punu vrijednost, a iza toga polovicu manje. To je dogovor bez obzira koliko su ljudi uplatili. Osnovica je 63,61 kunu po godini staža za izračun. To je izraz solidarnosti u sustavu mirovin­skog osiguranja. Jesmo li mi sjeli i dogovorili da ćemo to dignuti? Nemam problema sa pomoći ljudima koji imaju malu mirovinu, ali stavite imovinski i prihodovni cenzus. Nemojmo onima koji imaju mirovinu 50 kuna više od najniže, pljunuti u lice! Dignite mirovine ako treba i 30 posto, ali onima koji nemaju drugih izvora prihoda i imovine."

Cenzusi, a ne godine

     Ta bitka umirovljeničkog Superhika traje već niz godina, jer on smatra da Ivan iz uvoda priče ne bi smio dobiti najnižu mirovinu, jer ima kućicu povrh skromnog stana. I nije to samo Hrelja, već i njegova stranka. Godinama na Nacionalnom vijeću za umi­rovljenike i starije osobe, još iz vremena Mrsića, pred­stavnicima Matice umirovljenika koji su čelnici stran­ke HSU, čak i ministri objašnjavaju da je minimalna ili najniža mirovina kategorija socijalne solidarnosti unutar generacije, po europskoj definiciji i praksi. Njihova bitka protiv najsiromašnijih umirovljenika ne prestaje. Tako je Hreljin negdašnji zastupnik u Sa­boru, Željko Šemper, i dalje predstavnik Matice umirovljenika u    Nacional­nom vijeću, u glasilu Matice Hrvatskom umirovljenič­kom listu, odrješito na­pisao kako se na „so­cijalni dodatak" koji ide za najniže mi­rovine potroši go­dišnje 1,6 milijardi kuna, te ustvrdio da bi ona trebala ići na teret socijal­ne skrbi, a ne mi­rovinskog fonda! Tako kaže Superhik ekipa Hrvatske stran­ke umirovljenika i drži da bi taj novac trebalo potrošiti na popravak mi­zernih obiteljskih mirovina. Kako li ti dečki sa saborskim sa­dašnjim i budućim privilegiranim mirovi­nama iskonski osjećaju odbojnost spram siromašnih!

     I kako ne razumiju smisao javnog mirovinskog stupa koji i kroz najniže mirovine, obiteljske i invalidske, promiče unutargeneracijsku solidarnost i poštuje rad. Ali se zato Hrelja izborio za dvostruko više miro­vine Royalovaca, ne postavljajući tamo prihodovni i imovinski cenzus. Na zdravlje vam bilo.

Jasna A. Petrović