UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

PAZI, UMIROVLJENIČKI SUPERHIK LETI

Hrelja protiv najniže mirovine

 

    Hrvatska tipična penzionerska priča glasi ovako: „Imam 35 godina radnog staža i bio sam uvjeren da ću raditi sve do 65. godine, ali je firma najavila da će većinu nas otpustiti ako ne odemo u prijevreme­nu mirovinu. Tako sam dobio umanjenje od više od 20 posto. Mirovina iznosi 1.782 kune i sram me ikome reći koliko sam godina radio za socijalnu pomoć", ovo je Ivanova priča o siromaštvu i poniženju.

    Mladić iz malog slavonskog sela doživio je u zagre­bačkoj firmi blistave trenutke, istina s malom plaćom građevinskog radnika, no dok je bilo snage radio je i popodne i vikendom, otkupio stan, sagradio malu ku­ćicu na tazbini u Zagorju, gdje i danas sadi povrće i voće. Da toga nema, jedva bi i preživio. Njegov rođak Pero je također u istoj firmi ostvario 35 godina radnog staža, ali kako je otišao u mirovinu u dobi od 65 godina, priznata mu je najniža mirovina od 2.226,35 kuna. Da, tako je, i u međugeneracijskoj solidarnosti ima neprav­de, pa upravo zbog toga se i zove solidarnošću.

Nepravedna solidarnost

     No, hrvatski model minimalne mirovine je doista nepravedan, jer bi Ivan i Pero po modelu sličnom ono­me u većini europskih zemalja i kakvog već godinama u pregovorima preko Nacionalnog vijeća zagovara Sin­dikat umirovljenika Hrvatske, imali jednaku mirovinu utemeljenu na 35 godina radnog staža, bez odbitaka temeljem dobi. Kad je nešto toliko nisko da to treba zaštititi zajamčenom mirovi nom, onda je to naprosto donja linija, granica mi nimuma. Ona je zami­šljena kao redistribu cija od osiguranika s višim prihodima prema osiguranicima s nižim priho­dima, uzima bo­gatijima da bi dala siromašnijima.

     Misle li tako i oni koji zastupaju umi rovljenike u Hrvatskom saboru? Na žalost, jedini predstavnik Silvano Hrelja je na drugom čitanju paketa miro vinskih zakona u prosincu 2018. po digao cijelu pobunu zbog toga što je Mini starstvo rada i mirovinskog sustava djelomično prihva­tilo prijedloge umirovljeničkih udruga da se promijeni formula minimalne mirovine. Učinili su to, međutim, gotovo kozmetički, odnosno, povećanjem aktualne vrijednosti mirovine za izračun minimalne mirovine za 3,13 posto, sa 63,61 na 65,60 kuna.

Hrelja je zagalamio: „Na mala vrata govorimo o po­većanju najnižih mirovina 3,13 posto. Čekajte malo, najniže mirovine su do 2007. bile računate na način da se prvih 30 godina staža imalo punu vrijednost, a iza toga polovicu manje. To je dogovor bez obzira koliko su ljudi uplatili. Osnovica je 63,61 kunu po godini staža za izračun. To je izraz solidarnosti u sustavu mirovin­skog osiguranja. Jesmo li mi sjeli i dogovorili da ćemo to dignuti? Nemam problema sa pomoći ljudima koji imaju malu mirovinu, ali stavite imovinski i prihodovni cenzus. Nemojmo onima koji imaju mirovinu 50 kuna više od najniže, pljunuti u lice! Dignite mirovine ako treba i 30 posto, ali onima koji nemaju drugih izvora prihoda i imovine."

Cenzusi, a ne godine

     Ta bitka umirovljeničkog Superhika traje već niz godina, jer on smatra da Ivan iz uvoda priče ne bi smio dobiti najnižu mirovinu, jer ima kućicu povrh skromnog stana. I nije to samo Hrelja, već i njegova stranka. Godinama na Nacionalnom vijeću za umi­rovljenike i starije osobe, još iz vremena Mrsića, pred­stavnicima Matice umirovljenika koji su čelnici stran­ke HSU, čak i ministri objašnjavaju da je minimalna ili najniža mirovina kategorija socijalne solidarnosti unutar generacije, po europskoj definiciji i praksi. Njihova bitka protiv najsiromašnijih umirovljenika ne prestaje. Tako je Hreljin negdašnji zastupnik u Sa­boru, Željko Šemper, i dalje predstavnik Matice umirovljenika u    Nacional­nom vijeću, u glasilu Matice Hrvatskom umirovljenič­kom listu, odrješito na­pisao kako se na „so­cijalni dodatak" koji ide za najniže mi­rovine potroši go­dišnje 1,6 milijardi kuna, te ustvrdio da bi ona trebala ići na teret socijal­ne skrbi, a ne mi­rovinskog fonda! Tako kaže Superhik ekipa Hrvatske stran­ke umirovljenika i drži da bi taj novac trebalo potrošiti na popravak mi­zernih obiteljskih mirovina. Kako li ti dečki sa saborskim sa­dašnjim i budućim privilegiranim mirovi­nama iskonski osjećaju odbojnost spram siromašnih!

     I kako ne razumiju smisao javnog mirovinskog stupa koji i kroz najniže mirovine, obiteljske i invalidske, promiče unutargeneracijsku solidarnost i poštuje rad. Ali se zato Hrelja izborio za dvostruko više miro­vine Royalovaca, ne postavljajući tamo prihodovni i imovinski cenzus. Na zdravlje vam bilo.

Jasna A. Petrović