UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Kako doći do kredita?

Krediti za starije osobe: „Specijalizirane" visoke rate

     Banke koje posluju u Hrvatskoj ne mogu se baš pohvaliti ponudom kredita za starije osobe, iako ima banaka koje reklamiraju kredite specijalno namijenjene umirovljeni­cima. I takvi prilagođeni krediti za stariju populaciju nedostupni su ve­ćini, jer su uvjeti dosta nepovoljni, s kratkim rokovima otplate i visokim kamatama, pa su otplatne rate pre­visoke i rijetko tko ih može izdržati, a da mu ne bude ugrožen osnovni životni standard.

     I ti povoljniji krediti za starije osobe oglašavaju se samo na in- ternetskim stranicama banaka i za­htjev za kredit se najčešće upućuje elektronski, što je dostupno malom broju starije populacije. Banke nisu spremne na iskorak u svome marketingu da svojim klijentima starije dobi ciljano nude kredite na kućnu adresu i da ih pozovu na savjetovanje u svoju poslovnicu, kao što je to učestala praksa u zemljama Zapadne Europe.

     Od početka studenog na web stranicama Narodne banke Hrvatske dostupne su sve relevantne informacije o naknada­ma za platne usluge po svim bankama u RH.

Tako je informatički pismenim potrošačima omogućena jednostavnija usporedba aktualnih naknada po bankama za najčešće korištene platne usluge, pa mogu napraviti uspored­bu i odabrati banku sa najpovoljnijim uvjetima. To je mali isko­rak prema potrošačima, ali može biti od koristi kod usporedbe kamata, naknade za obradu kredita i slično.

Lihvarski krediti:

Šteta s malim slovima

     Iako je jako bilo puno teških, pa i tragičnih situacija s oso­bama koje su se upustile u podizanje kredita kod raznih štedi­onica i agencija koje su nudile brzu realizaciju kredita uz „vrlo povoljne uvjete" i oglašavale se po stupovima i tramvajima i dan danas se susrećemo s građanima koji se upuštaju u takve lihvarske kreditne odnose i naravno dolaze u gotovo bezizla­zne situacije, jer potpišu i štetna mala slova.

     Takve kreditne angažmane treba izbjegavati bez obzira u kakvoj se situaciji nalazili, jer jednom kad se uđe u vrtlog ta­kvih kredita izlaza nema i najčešće ljudi ostaju i bez stanova i kuća, jer u nemogućnosti vraćanja kredita i visokih kamata bivaju prisiljeni potpisati ugovore po kojima u hipoteku daju stanove ili kuće.

Obrnuta hipoteka:

Cijena rizika

     U posljednje vrijeme počelo se i kod nas govoriti o novom proizvodu financijske industrije, kreditima koji u Americi i ne­kim europskim zemljama postoje više od 50 godina.

     Radi se o takozvanim „obrnutim hipotekama", a to su krediti koji se daju starijim osobama koji su vlasnici vrijednih ne­kretnina, na način da banka njima daje kredit u vrijednosti od 50 do 70 posto procijenjene vrijednosti nekretnine, a oni kredit ne vraćaju, već banka upisuje hipoteku na njihovu ne­kretninu i nakon smrti vlasnika nekretnina postaje vlasništvo banke.

     Činjenica je da si takvim kreditima starije osobe mogu po­boljšati životni standard, platiti liječenje ili pomoć u kući ili podmirivati ostale potrebe koje ne mogu pokriti sa malim mirovinama, osobito ako nemaju nasljednike koji bi za njih skrbili.

     Krediti se mogu isplatiti jed­nokratno ili po dogovorenim lini­jama ili u mjesečnim ratama. Takve kreditne obveze se ne nasljeđuju, pa nema straha kod djece i rodbi­ne tražitelja kredita da će morati vraćati kredite, ali jednako tako ako starija osoba umre na početku ko­rištenja kredita, nasljednicima ništa ne ostaje od založene nekretnine.

     Ovakvi krediti bi mogli zamijeniti ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju te eliminirati probleme i zloupotre­be koje su u takvim odnosima javljale, no i tu ima puno rizika.

Britanski savez potrošača WHICH ima stoga posebnu web stranicu posvećenu samo hipotekarnim kreditima i svim svojim članovima, a posebno starijim osobama pomaže, ne samo savjetima, već za njih odrađuje sve potrebne radnje za dobivanje takvih kredita i u njih građani imaju najviše povje­renja.

     Poznata su, međutim, i negativna iskustva s ovim institu­tom posebice u Americi.

     Tamo je zabilježeno puno beskućnika u trećoj dobi kao žrtava kredita obrnute hipoteke, jer su troškovi održavanja, režije, obvezatno osiguranje nekretnine, velik teret za starije, a osobito jer ljudi zaborave da im se odbijaju od kredita i ra­stuće kamate, koje mogu toliko porasti da pojedu sam kredit i jednog dana, još za života, stari ostaju bez svoje nekretnine jer odlazi na bubanj.

     Biro za financijsku sigurnost potrošača SAD-a je naglasio kako je riječ o „vrlo složenom proizvodu koji je potrošačima vrlo teško razumjeti, da su izloženi mamcima reklama, niskoj kvaliteti savjetovanja i riziku od prijevara"

     Rizik je i to što bi banke takvim kreditima vrlo brzo došle u posjed značajnog nekretninskog fonda, čime bi diktirale i cijene na tržištu.

     Mi u Hrvatskoj, na žalost nismo još tako ekipirani i osposo­bljeni da bi potrošačke udruge mogle pomagati građanima oko ishođenja kredita, ali smo na putu prema tome, imajući u vidu kakav je uspjeh postigla udruga „Franak" u rješavanju problema sa kreditima u švicarskim francima.

Ana Knežević