UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

KAKO SE GRIJATI ZIMI?

Kada ti je nogama hladno, stavi kapu na glavu

 

     Premda je vrijeme hirovito, ipak je zima i svatko od nas može se, zbog neopreza ili nesretnog slučaja, naći u okruženju opasno niskih temperatu­ra. Takve situacije dovode do hipoter- mije - sniženja tjelesne temperature.

     Temperatura ruku i stopala može pasti do 4,5 stupnja ispod normale, bez trajnih oštećenja za čovjekov orga­nizam. Međutim, relativno mali pad u unutarnjoj temperaturi tijela ubija čo­vjeka, bez razlike je li se našao u vodi, u kući bez grijanja ili u autu bez benzina. Možete preživjeti tri tjedna bez hrane, oko tri dana bez vode, ali bez topline ste sretni ako preživite tri sata.

     Zbog prevelike hladnoće može doći do oštećenja organizma, pa i do smrti. Smrt nastaje kad temperatura tijela padne ispod 22 stupnja Celzijusa. Čovjek izložen temperaturi vode od 15 stupnjeva može za nekoliko sati pretr­pjeti teška tjelesna oštećenja. Izlaganje tijela hladnoj vodi štetnije je za tijelo, nego izlaganje zraku iste temperature. Smrzavanje na vjetru je šest do 10 puta brže. Izmorenost, iscrpljenost i pijan­stvo nepovoljno utječu na otpornost prema hladnoći.

Voda krije opasnost

     Hipotermija je opasna čak i pri umjereno niskim temperaturama oko­line. Biti mokar na vjetru i na takvim umjereno niskim temperaturama može biti fatalno. Ne temperaturi od 35 stup­njeva ispod ništice mozak postaje umr- tvljen i ako se ništa ne poduzme, smrt može nastupiti već za sat i pol, nakon početka drhtanja.

Nema odjeće koja je djelotvorna u svakoj situaciji. Vunena odjeća ima po­sebno svojstvo da suši iznutra, održa­vajući tijelo toplim čak i kad je mokro. Nikad nemojte nositi jeans odjeću kada postoji bilo kakva mogućnost izlaga­nja hladnoći.

     Ako se nađete bez odgovarajuće zaštite, upotrijebi­te svoju domišlja­tost. Životi su bili spašeni podlaga­njem odjeće s bilo kakvim mekanim materijalom (suha trava, mahovina), koje je poslužilo kao hitna izolacija.

     Slaganje papira ili novina unutar odjeće također je od po­moći. Razumljivo, treba zaštititi glavu. Preko nezaštićene glave može se izgu­biti i do polovice ukupno proizvedene tjelesne topline. Stara planinarska po­slovica kaže: „Kad ti je nogama hladno, stavi kapu na glavu."

Suhoća - ključ preživljavanja

     Upozoravajući signali hipotermije su: intenzivno drhtanje, loša koordi­nacija pokreta, posrtanje, teškoće u govoru i gubitak pamćenja. Čak i blagi simptomi zahtijevaju poduzimanje hit­nih mjera. Najbolja procedura je, ako ju je moguće provesti, unesrećenika pre­nijeti u prikladni zaklon, zagrijanu pro­storiju ili u najbližu bolnicu. Nakon toga ugrijati ga termoforima, a zatim uroniti u vodu zagrijanu do 42 stupnja i, ako je pri svijesti, prisiliti ga da pije velike koli­čine tople, zaslađene tekućine.

     Ako je osoba negdje na terenu i s očito uznapredovalim simptomima hi­potermije, ne smije ju se micati s tog mjesta dok joj se ne pruži prva pomoć. Ako su simptomi blaži, osobu treba smjestiti u najbolji raspoloživi zaklon, mokru odjeću zamijeniti suhom i staviti što je više moguće izolacije između tije­la i zemlje. Treba održavati osobu bud­nom dok joj se daje tekućina.

Najjači nisu uvijek oni koji prežive. Najvjerojatnije će to biti oni koji jasno misle. Mozak je najbolje oruđe za pre­življavanje u takvim situacijama.

dr. Ivo Belan