UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

KAKO SE GRIJATI ZIMI?

Kada ti je nogama hladno, stavi kapu na glavu

 

     Premda je vrijeme hirovito, ipak je zima i svatko od nas može se, zbog neopreza ili nesretnog slučaja, naći u okruženju opasno niskih temperatu­ra. Takve situacije dovode do hipoter- mije - sniženja tjelesne temperature.

     Temperatura ruku i stopala može pasti do 4,5 stupnja ispod normale, bez trajnih oštećenja za čovjekov orga­nizam. Međutim, relativno mali pad u unutarnjoj temperaturi tijela ubija čo­vjeka, bez razlike je li se našao u vodi, u kući bez grijanja ili u autu bez benzina. Možete preživjeti tri tjedna bez hrane, oko tri dana bez vode, ali bez topline ste sretni ako preživite tri sata.

     Zbog prevelike hladnoće može doći do oštećenja organizma, pa i do smrti. Smrt nastaje kad temperatura tijela padne ispod 22 stupnja Celzijusa. Čovjek izložen temperaturi vode od 15 stupnjeva može za nekoliko sati pretr­pjeti teška tjelesna oštećenja. Izlaganje tijela hladnoj vodi štetnije je za tijelo, nego izlaganje zraku iste temperature. Smrzavanje na vjetru je šest do 10 puta brže. Izmorenost, iscrpljenost i pijan­stvo nepovoljno utječu na otpornost prema hladnoći.

Voda krije opasnost

     Hipotermija je opasna čak i pri umjereno niskim temperaturama oko­line. Biti mokar na vjetru i na takvim umjereno niskim temperaturama može biti fatalno. Ne temperaturi od 35 stup­njeva ispod ništice mozak postaje umr- tvljen i ako se ništa ne poduzme, smrt može nastupiti već za sat i pol, nakon početka drhtanja.

Nema odjeće koja je djelotvorna u svakoj situaciji. Vunena odjeća ima po­sebno svojstvo da suši iznutra, održa­vajući tijelo toplim čak i kad je mokro. Nikad nemojte nositi jeans odjeću kada postoji bilo kakva mogućnost izlaga­nja hladnoći.

     Ako se nađete bez odgovarajuće zaštite, upotrijebi­te svoju domišlja­tost. Životi su bili spašeni podlaga­njem odjeće s bilo kakvim mekanim materijalom (suha trava, mahovina), koje je poslužilo kao hitna izolacija.

     Slaganje papira ili novina unutar odjeće također je od po­moći. Razumljivo, treba zaštititi glavu. Preko nezaštićene glave može se izgu­biti i do polovice ukupno proizvedene tjelesne topline. Stara planinarska po­slovica kaže: „Kad ti je nogama hladno, stavi kapu na glavu."

Suhoća - ključ preživljavanja

     Upozoravajući signali hipotermije su: intenzivno drhtanje, loša koordi­nacija pokreta, posrtanje, teškoće u govoru i gubitak pamćenja. Čak i blagi simptomi zahtijevaju poduzimanje hit­nih mjera. Najbolja procedura je, ako ju je moguće provesti, unesrećenika pre­nijeti u prikladni zaklon, zagrijanu pro­storiju ili u najbližu bolnicu. Nakon toga ugrijati ga termoforima, a zatim uroniti u vodu zagrijanu do 42 stupnja i, ako je pri svijesti, prisiliti ga da pije velike koli­čine tople, zaslađene tekućine.

     Ako je osoba negdje na terenu i s očito uznapredovalim simptomima hi­potermije, ne smije ju se micati s tog mjesta dok joj se ne pruži prva pomoć. Ako su simptomi blaži, osobu treba smjestiti u najbolji raspoloživi zaklon, mokru odjeću zamijeniti suhom i staviti što je više moguće izolacije između tije­la i zemlje. Treba održavati osobu bud­nom dok joj se daje tekućina.

Najjači nisu uvijek oni koji prežive. Najvjerojatnije će to biti oni koji jasno misle. Mozak je najbolje oruđe za pre­življavanje u takvim situacijama.

dr. Ivo Belan