UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

KAKO PREPOZNATI PREDATORA

Nikada nemojte potpisati dosmrtni ugovor

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske se već pola desetljeća zalaže za ukidanje ugovora o dosmrtnom uzdržava­nju. Činjenica da se ugovori o uzdržavanju iznimno rijetko sklapaju iz humanih pobuda, već gotovo isključivo iz materijalnog interesa koji uzdržavatelj misli realizirati na osnovi takvog ugovora, stvara dodatan teret na oslablje­nim leđima prosječnog umirovljenika, koji se nada pomoći svojih bližnjih.

     U nekoliko je navrata SUH poslao inicijativu za izmjena­ma i dopunama Zakona o obveznom osiguranju u dijelu koji se bavi ugovorima o doživotnom i dosmrtnom uzdrža­vanju. Ministarstvo pravosuđa, koje je nadležno za proved­bu i donošenje tog zakona, nije niti jednom poslalo poruku da su barem zaprimili inicijativu, a kamoli da planiraju ne­što poduzeti.

     Indolencija ministarstva natjerala je prije tri godine no­vinare Večernjeg lista da skroje anketu o tome treba li uki­nuti institut dosmrtnog uzdržavanja. S obzirom na to da je ovo tada bila relativno nepoznata tema u javnosti, o njoj se nije mnogo govorilo. U skladu s tim, rezultati su bili takvi da velika većina ljudi nije imala izražen jasan stav o tome, a oni koji su ga imali su bili u jednakoj mjeri za i protiv uki­danja takvog ugovora. U međuvremenu su se SUH, ali i drugi subjekti, založili putem medija, pravnog savjetovanja i radionica da stariji građani konačno razumiju koja je ra­zlika između dosmrtnog i doživotnog ugovora - a to je da trenutkom potpisivanja dosmrtnog ugovora sva imovina prelazi u vlasništvo uzdržavatelja.

     Kada bi se danas provodila anketa pitanjem potrebe za­konskog ukidanja dosmrtnog uzdržavanja, vjerujemo kako bi mnogo veći broj ljudi imao izraženo mišljenje te kako bi ono išlo u smjeru podrške ukidanju. Zahvaljujući naporima SUH-a, ova tema je mnogo češća u javnosti, no nažalost i dalje postoji velik broj ljudi koji su izgubili svoju imovinu, a time i dostojanstvo, potpisivanjem takvih ugovora.

      Možda najbolji prikaz štetnosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju daje česti komentar sudionika SUH-ovih ra­dionica, poput ovoga: „Ne razumijemo zato uopće postoji ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, kad je jasno da ide na štetu slabije strane. To da imovina odmah prelazi u vlasniš­tvo uzdržavatelja nakon potpisanog ugovora o dosmrt- nom uzdržavanju, ima elemente krađe, osobito zato jer većina nas starijih ne prepoznajemo razliku." No predatori dobro znaju koja je razlika.

     Ako 'doživotno' znači - 'dok netko živi', a 'dosmrtno' znači dok netko ne umre, onda se zaista ne vidi nikakva razlika. Radi toga većina SUH-ovih polaznika radionica smatra da se institut dosmrtnog uzdržavanja treba ukinuti kao za­konska osnova za sklapanje ugovora o uzdržavanju starijih osoba, pogotovo zato što već pri sklapanju takvog ugovo­ra budi želju kod uzdržavatelja da te starije osobe što prije 'više nema'! Kada netko već u momentu sklapanja takvog ugovora dobije sve što mu ugovor omogućuje, to jest imo­vinu starije osobe; prema postulatima tržišne ekonomije, nema više nikakvog interesa da sebi stvara troškove za uz­državanje te starije osobe, odnosno nema interesa da sebi smanjuje 'profit' koji je ostvario temeljem takvog ugovora. Jedino ugovori o doživotnom uzdržavanju starijih oso­ba mogu opstati kao način zbrinjavanja starih i nemoćnih osoba, kojima je potrebna tuđa skrb te kao nadomjestak izostale društvene skrbi. No i u tom slučaju treba uvesti društveni nadzor, postrožene kriterije, te registar uzdrža­vatelja, kako to ne bi, kao danas, postao profitabilni lešinar- ski biznis. SUH će stoga nastaviti upozoravati na štetnost ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, sve dok nadležne in­stitucije ne shvate razmjere štete koja se događa starijim osobama kod potpisivanja ovakvih ugovora.

Milan Dalmacija

 

GREŠKA BILJEŽNIKA

I.B. iz Zagreba je kao primatelj uzdržavanja 2007. potpisao ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sa svo­jom kćeri L.B. Nakon dvije godine, odlučio je raskinuti ugovor, jer u njemu nisu bili ugovoreni oblici uzdrža­vanja koji su mu bili potrebni. Osim toga, u ugovoru je stajalo kako svu svoju pokretnu i nepokretnu imo­vinu prepušta svojoj kćeri. Ove je godine Županijski sud potvrdio presudu Općinskog suda te proglasio ugovor ništavnim, zbog toga što javni bilježnik I.M. nije uspio dokazati da je pojasnio odredbe ugovora davateljici i primatelju uzdržavanja, niti je dokazao da su ga oni razumjeli. Osim toga, ugovor nije sklopljen kao javnobilježnički akt. Također, sud smatra kako je ugovornim odredbama prekršena volja I.B. da dio svoje imovine da unucima, pogotovo zato što je L.B. preminula 2013.

UGOVOR PRIJE UGOVORA

T.J. iz Osijeka potpisao je 2004. predugovor o ku­poprodaji nekretnine s N.E. iz Tenje, u kojem se, izme­đu ostalog obvezao i pomoći pri otplati njenog kredi­ta. Uplatio je predujam u dvije rate od ukupno deset tisuća eura, no N.E. je prestala otplaćivati kredit. Stoga je T.J. odlučio tužiti N.E., koja je, da bi izbjegla plaćanje svih tražbina, 2010. potpisala ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sa svojom snahom A.E. te tako prenijela vlasništvo spomenute nekretnine. Nakon osam godi­na, Županijski je sud donio odluku kako obje trebaju isplatiti samo dio traženog iznosa te sudske troško­ve, ali je ostavio pravo T.J. da ih ovrši na spomenutoj nekretnini, ako ove ne ispoštuju odluku suda. Tako i fiktivni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju može biti puko sredstvo manipulacije.

 

ZOVITE PRAVNO SAVJETOVALIŠTE

Tel. 01/4615-797

E-mail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Pošta ili osobni dolazak: Sindikat umirovljenika Hrvatske, Trg kralja Petra Krešimira IV. 2, 10 000 Zagreb