UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

NAJNIŽE MIROVINE

Tri lipe za sat rada?

Piše: Jasna A. Petrović

     Ovo je priča samo za vas, priča o najnižim mirovinama i o onima koji od njih ne mogu preživjeti. Želimo je ispričati u ime udruge Sindi­kat umirovljenika Hrvatske koja uporno traži da se u Hrvatsku vrati zajamčena minimalna mirovina, kako bi se stavila barem jedna barijera rastućem siromaš­tvu starijih osoba.

Udri po najslabijima

      Gledajte kako je to bilo. Hrvatska je prema Zakonu o mirovinskom osigu­ranju do 31.12.1998. imala uobičajeni model univerzalne minimalne mirovi­ne i ona je funkcionirala kao primjeren zaklon za siromašne. Danas je preostalo 13.064 korisnika minimalne mirovine prema starom zakonu, a njihova pro­sječna minimalna mirovina iznosi 2.760 kuna (370 eura). S obzirom na to da hrvatska linija siromaštva iznosi 2.321 kunu (312 eura), to znači da je prosječna minimalna mirovina za 16 posto veća od ruba pada u bijedu, pa je time do­nekle dostatna za preživljavanje. Takva minimalna mirovina bi i ostala da nije bilo mirovinske reforme kojom je tadaš­nji HDZ-ov ministar rada i mirovinskog sustava Joso Škara htio uštedjeti na naj­ranjivijima i najsiromašnijima.

     Tako je od 1.1.1999. godine umjesto minimalne mirovine, uvedena najniža mirovina, pa se socijalna redistribucija od tada vrši formulom baziranom na ak­tualnoj vrijednosti mirovine (AVM) multipliciranoj s brojem godina radnog sta­ža. Ta takozvana kontributivna najniža mirovina neposredno je ovisna o broju godina radnog staža i uplaćenim dopri­nosima, pa možda i ne bi bio toliki pad u odnosu na prethodnu univerzalnu mi­nimalnu mirovinu, da ta prva AVM nije političkom kuhinjom utvrđena na iznos od samo 54 posto stvarne vrijednosti. Takva pokvarena računica, u koju nisu uključeni naknadno obračunati dug starim umirovljenicima i druge isplate za obračunsko razdoblje, proizvela je nemjerljive štete na račun siromaha.

Svaki četvrti prima najnižu mirovinu

     Danas korisnika takve najniže miro­vine ima čak 246.938, a prosječna naj­niža mirovina sada iznosi samo 1.563 kune (209 eura). Taj pad od 160 eura u 20 godina je doveo do galopirajućeg si­romaštva i socijalne isključenosti.

     I gledajte ovo: kad se pridodaju i ko­risnici minimalnih mirovina, svaki četvr­ti umirovljenik, njih čak 23 posto, prima zaštitnu kategoriju mirovine. U odnosu na hrvatsku liniju siromaštva od 2.321 kunu, najniža mirovina je prosječno za 33 posto manja i time apsolutno nedo­statna za preživljavanje. Kako je uvjet za stjecanje mirovine u Hrvatskoj trenutno 65 godina života i najmanje 15 godina radnog staža, najniža mirovina za toliki radni staž iznosi od 954 (128 eura) do 759,5 kuna (od prvotnog se iznosa odbi­ja penalizacija za slučaj prijevremenog umirovljenja).

     Ako je umirovljenik radio 40 godina staža najniža starosna mirovina iznosi 2.544 (346 eura) do 2.025 kuna za pri­jevremenu. Sve je jasno: hrvatski umi­rovljenici su prevareni i poniženi i imaju mirovine na dnu europske ljestvice. Nji­hova jedna zajamčena godina samo fik­tivno vrijedi protuvrijednost jedne AVM - 63,61 kunu (8,54 eura), odnosno, ako izračunamo da godišnji fond radnih sati iznosi 2.080 sati, vjerovali ili ne - vrijed­nost jednog sata u mirovini je - samo tri lipe. Treba li na ovo komentara??!

Dovoljno za preživljavanje

     Sindikat umirovljenika upravo zato traži da se vrati kategorija minimalne mirovine te da se ispod osnovnog izno­sa ne vrši nikakva penalizacija. A mini­malna mirovina za 15 godina rada ne bi smjela biti niža 45 posto bruto minimal­ne plaće odnosno 1.548 kuna (208 eura), a za svaku dodatnu godinu se pridodaje jedna AVM, pa bi tako za 40 godina rad­nog staža minimalna mirovina iznosila 3.145 kuna (423 eura).

SUH traži da se od minimalne mirovi­ne može preživjeti. Traži da se graditelje ove zemlje poštedi od kopanja po kon­tejnerima i skupljanja hrane po tržnica­ma. No, na žalost ministar Marko Pavić je odbio uvesti minimalnu zajamčenu mirovinu, iako se Matica umirovljenika pridružila SUH-ovom zahtjevu. Pavić nije jedini koji ne shvaća važnost minimalne mirovine, jer čak i neke umirovljeničke stranke (recimo HSU) smatraju da je i ovo što se sada daje kroz najnižu miro­vinu - previše. Oni traže da se pravo na nju stječe temeljem imovinskog cenzu­sa. Oni bi umirovljenike ogulili do mesa.

 

Prosječna mirovina u Hrvatskoj iznosi 2.405 kuna (323 eura)

52 posto mirovina je ispod hr­vatske linije siromaštva

Čak 173.763 umirovljenika ima mirovinu nižu od 1.000 kuna - 134 eura (15,23 posto)

98,2 posto umirovljenika prima mirovine niže od prosječne pla­će - 6.206 kuna (833 eura)

Relativna vrijednost mirovine (udjel prosječne mirovine u pro­sječnoj plaći) iznosi 38,8 posto

Svaki treći umirovljenik je u zoni siromaštva (32,7 posto)