UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

IZGLASANA MIROVINSKA REFORMA

 

     Zakon o mirovinskom osiguranju je na saborskoj sjednici 7. prosinca 2018. izglasan sa 77 glasova za i jednim gla­som protiv. Pokušaj oporbenih stranaka da sruše kvorum zahtjevima za stalnim stankama nije uspio. Očekivano, paket mirovinskih zakona je prošao, a svi amandmani oporbe su od­bijeni. Nakon dva čitanja prijedloga mirovinskih zakona posve je jasno kako političari i dalje sustavno ignoriraju siromaštvo.

     Tijek mirovinske reforme, od početka rada radne skupine za ZOMO 28. svibnja, ipak je urodio kvalitetnim pomacima i promjenama prvotne verzije. Tako u konačnom tekstu ima nekih novih prava i poboljšica. Primjerice, svi koji su koristi­li rodiljni ili roditeljski dopust i idu u mirovinu od 1. siječnja 2019., dobiti će dodatno po šest mjeseci staža po djetetu. To će za jedno dijete navodno povećati mirovine za prosječno dva posto. U mirovinu će se sa 67 godina odlaziti od 2033. (a ne od 2030. kakav je bio prvi prijedlog), a linearna penalizacija za prijevremeno umirovljenje je smanjena s 0,34 na 0,30 posto po mjesecu ranijeg odlaska u mirovinu, odnosno za pet godina na najviše 18 posto, umjesto dosad predlaganih 20,4 posto.

     Vladajući su odlučili i povećati najniže mirovine od 1. srp­nja 2019. za 3,13 posto, a obvezni mirovinski fondovi će moći ulagati u start-upove, mala i srednja poduzeća, u infrastruktur­ne projekte. Smanjuje se naknada za upravljane fondovima, menadžeri će dobiti manje, a umirovljenicima će ostati više sredstava za mirovine. Osobito je značajno što će se radnicima s mirovinama nižima od prosječne omogućiti da u trenutku umirovljenja mogu prijeći u prvi mirovinski stup kako bi ostva­rili višu mirovinu, no iz dva stupa. Umirovljenici će pak za osta­nak u drugom stupu dobiti svojevrsnu nagradu, odnosno da pod posebnim uvjetima podignu 15 posto mirovinske štednje.

     Zahtjevi Sindikata umirovljenika Hrvatske većim su dijelom odbijeni. Stoga je SUH 4. prosinca 2018., uoči drugog čitanja u Hrvatskom saboru, organizirao akciju ispred Sabora, dijele­ći letke sa šest potrebnih mjera kojima bi se spasile sadašnje i buduće umirovljenike od siromaštva. To su ujedno i amandma­ni, koje je SUH uputio prije glasanja o mirovinskoj reformi, u nadi da će barem dio njih biti prihvaćen. Ali ništa od toga. Uz umirovljeničke predstavnike paralelnu akciju provodile su tri sindikalne središnjice koje su zastupnicima dijelile šibe i svoje amandmane vezane uz produženje dobi za odlazak u mirovinu.

     Od dvadesetak zastupnika nazočnih u sabornici, što je šest puta manje od broja ljudi koji je stigao na glasanje, samo ne­koliko ih je i pročitalo letak te se zdušno prihvatilo branjenja umirovljeničke populacije. Peđa Grbin (SDP) je naglas pročitao cijeli SUH-ov letak; Kažimir Varda (BM365) inzistirao na uvođe­nju „nacionalne mirovine", novog modela obiteljske mirovine i dostavi mirovina poštom; nezavisni Tomislav Žagar podržao je sve zahtjeve umirovljenika i radničkih sindikata, a HSS-ov Lenart je konstatirao da političari s 2.000 kuna „neće preživjeti četiri dana". Njegov stranački kolega Vlaović je podržao refor­mu, ali i naglasio kako je protiv penalizacije te za nacionalnu mirovinu i novi model obiteljske mirovine. Branimir Bunjac je, kao i njegovi kolege iz Živog zida, podržao zahtjeve SUH-a i bio kritičan prema Vladi tvrdeći kako je mirovinska reforma „ogle­dalo HDZ-ove politike koja je opustošila  Hrvatsku kao Turci i velikosrbi skupa" Ivan Lovrinović je zatražio da cijela sabornica pozdravi predstavnike SUH-a koji su na galeriji pratili raspravu te argumentirano objasnio zbog čega je drugi stup štetan za hrvatske umirovljenike, ali i javne financije.

     Na kraju priče sa čime smo zadovoljni? Ipak ima nekih po­maka na bolje, a prvo i najvažnije je što je došlo do promjena glede drugog mirovinskog stupa u smislu njegove djelomične dobrovoljnosti. Pozdravljamo što je povećana najniža mirovi­na, pa makar i na 3,13 posto, iako to nikako nije dovoljno. Na kraju, dobro je što je prošireno pravo na rad i na prijevremene umirovljenike, iako nismo u cijelosti zadovoljni rješenjem koje pogoduje nekim povlaštenim kategorijama.

     „Moglo je i bolje, puno bolje, no riječ je o necjelovitoj refor­mi koja treba biti nastavljena brojnim drugim mjerama", kratko je za medije komentirala predsjednica SUH-a Jasna A. Petrović, a kao prve navela je kompletno preispitivanje svih mirovina po posebnim propisima, daljnju reformu drugog mirovinskog stu­pa u potpuno dobrovoljni model, te najvažnije - zaustavljanje stampeda siromašenja umirovljenika minimalnom mirovinom te novim modelima usklađivanja mirovina i obiteljskih s pra­vom nasljeđivanja.