UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

TAJNA DOBROG ŽIVOTA

Imati razlog za življenje znači uspješno starenje

 

     Stari ljudi gube pamćenje, sluh, apetit i štošta drugo. Moraju li se svi ovi gubici obavezno dogodi­ti? Znači li biti star istovremeno i biti senilan? Može li se proces starenja kontrolirati, usporavati ili čak zausta­viti? Je li očekivana duljina života ge­netski odlučena ili može biti produ­ljena i iznad 110 godina? Znanstvena disciplina koja proučava proces stare­nja - gerontologija - pokušava odgo­voriti na ta pitanja.      Starenje je danas predmet intenzivnog istraživanja u mnogim velikim znanstvenim centri­ma, gdje istraživači lome pretpostav­ke i otkrivaju iznenađujuće moguć­nosti.

     Tako, na primjer, danas znamo da senilnost nije rezultat normalnog sta­renja, nego rezultat bolesti. Prema sa­dašnjem znanju, 85 posto ljudi starijih od 65 godina prolazi kroz relativno blage promjene u koje su uključeni: usporenje reakcija, određena ošteće­nja u pamćenju nedavnih događaja, otežano učenje i slično. Međutim, vjerojatno samo oko 15 posto starijih je zahvaćeno određenim stupnjem senilne demencije, što znači ozbiljan gubitak pamćenja, dezorijentacije u vremenu i prostoru ili čak neprepoznavanje prijatelja i rođaka. Senilna demencija može obuhvatiti i Alzheimerovu bolest, moždanu aterosklerozu i druga različita oboljenja. Utvrđe­no je da ljudima koji boluju od Alzheimerove bolesti nedostaje i 90 posto jednog enzima potrebnog za sintezu - acetilholina, inače potrebnog za održavanje normalnog pamćenja. Znanstvenici tragaju za supstancom koja bi u organizmu mogla nadomje­stiti manjak tog enzima.

Tjelovježba usporava starenje

     Kada je u pitanju tjelesna težina i duljina života, u američkom gerontološkom istraživačkom centru su došli do zaključka da neznatno povećanje tjelesne težine iznad idealne ne pove­ćava ukupnu smrtnost među starijim ljudima. To je nešto što se donekle razlikuje od naših dosadašnjih shva­ćanja iz tog područja. U istom centru obavljen je i niz studija kojima je bio cilj utvrditi efekte fizičkih vježbi (pri­mjerice, laganog, programiranog tr­čanja, jogginga i drugih tjelovježbi).

     Prije se smatralo da se briga pre­ma starijim osobama izražava time da im se osigura što više mirovanja život bez zamora i napora. Danas znamo da umjerena tjelovježba može znatno us­poriti proces starenja. Danas se uvodi rekreativno trčkaranje i u domove za starije osobe. Stručnjaci običavaju ka­zati da će dobra fizička spremnost osi­gurati „više godina vašem životu i više života vašim godinama".    Umjereni, la­gani jogging kod starijih i starih ljudi poboljšava pamćenje, jača pažnju i sposobnost koncentracije, povećava njihov interes za život sredine, a time oni postaju i uravnoteženiji.

Malo stresa ne škodi

     Svakako da mentalni faktori, naro­čito sposobnost prevladavanja stresa, imaju učinka na duljinu života. Među­tim, valja imati na umu da, prvo, život bez stresa praktički nije moguć, a dru­go, stres ne znači uvijek nešto opasno i nezdravo. Uslijed stresa oboljet će čovjek samo ako je stres povezan s osjećajem neugode (iscrpljenost, bri­ga, prisila, jad). Gubitak „normalnog stresa" može također imati za poslje­dicu bolest; primjerice, kada umirov­ljenik, ubrzo nakon odlaska u miro­vinu, pretrpi srčani infarkt. Najveći je stres zapravo - nerad.

     Znanstveni direktor američkog nacionalnog instituta za proučavanje starenja kaže:„Uvjeren sam da je imati razloga za življenje vjerojatno najvaž­niji pratitelj uspješnog starenja" On je s tim vjerojatno sve kazao.

dr. Ivo Belan