UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

TAJNA DOBROG ŽIVOTA

Imati razlog za življenje znači uspješno starenje

 

     Stari ljudi gube pamćenje, sluh, apetit i štošta drugo. Moraju li se svi ovi gubici obavezno dogodi­ti? Znači li biti star istovremeno i biti senilan? Može li se proces starenja kontrolirati, usporavati ili čak zausta­viti? Je li očekivana duljina života ge­netski odlučena ili može biti produ­ljena i iznad 110 godina? Znanstvena disciplina koja proučava proces stare­nja - gerontologija - pokušava odgo­voriti na ta pitanja.      Starenje je danas predmet intenzivnog istraživanja u mnogim velikim znanstvenim centri­ma, gdje istraživači lome pretpostav­ke i otkrivaju iznenađujuće moguć­nosti.

     Tako, na primjer, danas znamo da senilnost nije rezultat normalnog sta­renja, nego rezultat bolesti. Prema sa­dašnjem znanju, 85 posto ljudi starijih od 65 godina prolazi kroz relativno blage promjene u koje su uključeni: usporenje reakcija, određena ošteće­nja u pamćenju nedavnih događaja, otežano učenje i slično. Međutim, vjerojatno samo oko 15 posto starijih je zahvaćeno određenim stupnjem senilne demencije, što znači ozbiljan gubitak pamćenja, dezorijentacije u vremenu i prostoru ili čak neprepoznavanje prijatelja i rođaka. Senilna demencija može obuhvatiti i Alzheimerovu bolest, moždanu aterosklerozu i druga različita oboljenja. Utvrđe­no je da ljudima koji boluju od Alzheimerove bolesti nedostaje i 90 posto jednog enzima potrebnog za sintezu - acetilholina, inače potrebnog za održavanje normalnog pamćenja. Znanstvenici tragaju za supstancom koja bi u organizmu mogla nadomje­stiti manjak tog enzima.

Tjelovježba usporava starenje

     Kada je u pitanju tjelesna težina i duljina života, u američkom gerontološkom istraživačkom centru su došli do zaključka da neznatno povećanje tjelesne težine iznad idealne ne pove­ćava ukupnu smrtnost među starijim ljudima. To je nešto što se donekle razlikuje od naših dosadašnjih shva­ćanja iz tog područja. U istom centru obavljen je i niz studija kojima je bio cilj utvrditi efekte fizičkih vježbi (pri­mjerice, laganog, programiranog tr­čanja, jogginga i drugih tjelovježbi).

     Prije se smatralo da se briga pre­ma starijim osobama izražava time da im se osigura što više mirovanja život bez zamora i napora. Danas znamo da umjerena tjelovježba može znatno us­poriti proces starenja. Danas se uvodi rekreativno trčkaranje i u domove za starije osobe. Stručnjaci običavaju ka­zati da će dobra fizička spremnost osi­gurati „više godina vašem životu i više života vašim godinama".    Umjereni, la­gani jogging kod starijih i starih ljudi poboljšava pamćenje, jača pažnju i sposobnost koncentracije, povećava njihov interes za život sredine, a time oni postaju i uravnoteženiji.

Malo stresa ne škodi

     Svakako da mentalni faktori, naro­čito sposobnost prevladavanja stresa, imaju učinka na duljinu života. Među­tim, valja imati na umu da, prvo, život bez stresa praktički nije moguć, a dru­go, stres ne znači uvijek nešto opasno i nezdravo. Uslijed stresa oboljet će čovjek samo ako je stres povezan s osjećajem neugode (iscrpljenost, bri­ga, prisila, jad). Gubitak „normalnog stresa" može također imati za poslje­dicu bolest; primjerice, kada umirov­ljenik, ubrzo nakon odlaska u miro­vinu, pretrpi srčani infarkt. Najveći je stres zapravo - nerad.

     Znanstveni direktor američkog nacionalnog instituta za proučavanje starenja kaže:„Uvjeren sam da je imati razloga za življenje vjerojatno najvaž­niji pratitelj uspješnog starenja" On je s tim vjerojatno sve kazao.

dr. Ivo Belan