UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

NASILJE NAD STARIJIM OSOBAMA

Od ugovora o doživotnom uzdržavanju do zanemarivanja

 

     Kolika je učestalost nasilja nad starijim osobama? U Hrvatskoj vlada opći nedostatak informacija, jer se poglavito temelji na prijavama, a njih je izu­zetno mali broj. „Tamna brojka" nasilja nad 20 posto stanovništva, koliko ima starijih od 65 godina, onemo­gućava i vidljivost nasilja.

     Iza svega toga stoje brojni razlozi, a prvi je neper- cepcija od strane žrtava i okoline nasilnih oblika pona­šanja kao kažnjivog nasilja, te neprijavljivanje nasilja zbog straha od posljedica, osjećaj srama te nedostatak podrške. To su samo neka analitička stajališta iznesena na završnoj konferenciji projekta "Akcijski orijentirano istraživanje o nasilju nad starijim osobama na područ­ju Sjeverne Hrvatske", održanog 30. listopada 2018. u Zagrebu. Nositelj projekta bio je CERANEO - Centar za razvoj neprofitnih organizacija, a partner na projektu Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Ipak, postoje neke procjene inozemnih autora kako je oko deset posto starijih osoba izloženo nasilju.

     Kako Sindikat umirovljenika Hrvatske ima jako puno iskustva u borbi protiv nasilja nad starijim osobama koje su potpisale ugovore o doživotnom/ dosmrtnom uzdržavanju, posebno je uočeno kako sadašnji sustav skrbi, prema rezultatima istraživanja, ima brojne manjkavosti koje otvaraju prostor za nasi­lje, posebice u sferi zanemarivanja starijih osoba. Na­silje nad starijima se često ne percipira takvim uslijed manjka znanja ili nedovoljne osviještenosti, ni od stra­ne samih starijih, ni od njegovatelja i stručnjaka koji rade sa starijima.

     Vrste nasilja nad starijima koje su anketirane starije osobe većinom prepoznale su fizičko i psihičko nasi­lje, a rjeđe se spominje zanemarivanje i ekonomsko, zato jer još uvijek nisu dovoljno prepoznati.

     Hrvatski okvir problema je jasan: sve prisutniji je problem zloporabe ugovora o dosmrtnom/doživot- nom uzdržavanju, te nepovjerenje i slabljenje socijal­ne kohezije.      Kako bi se doskočilo problemu crnog trži­šta i prevarenih ljudi, znajući za slična iskustva drugih europskih gradova, starijim i nemoćnim osobama tre­ba ponuditi ugovore o doživotnom uzdržavanju kao društveno nadziranu socijalnu inovaciju, zaključuje se u izvještaju CERANEA.

 

Pomoć iz koristoljublja

     A.S. je sklopila ugovor o doživotnom uzdržava­nju s D.K. iz Zagreba u svibnju ove godine. No, od­mah po potpisivanju, počeli su problemi kada je D.K. bez pitanja počela uzimati stvari A.S. te napla­ćivati usluge koje su bile navedene u ugovoru. A.S. je odlučila je sporazumno raskinuti ugovor, jer joj D.K. ne osigurava prehranu i pomoć u bolesti. Ova je, pak, pristala na raskid ugovora, ali samo ako joj A.S. isplati 5.500 eura za pet mjeseci uzdržavanja, znajući za ušteđevinu koju A.S. posjeduje. D.K. je navodno na ranije potpisanim ugovorima o uzdrža­vanju stekla četiri stana u Zagrebu, tako da je sudski epilog vrlo izvjestan.

Rodna kuća u pravnom labirintu

     Bračni par, M. i I.S. potpisali su 2006. ugovor o doživotnom uzdržavanju, u kojem se M. odlučila skrbiti o I. U međuvremenu je M. preminula, a u predmetu ugovora je bila navedena polovina obi­teljske kuće. I. je nakon suprugine smrti nastavio služiti sin te je tražio da se na njega prebace prava uzdržavanja. No, sud je 2013. zapriječio tu odluku, jer nigdje nije bilo navedeno da su M. i I.S. živjeli u životnoj zajednici, iako su bili bračni par. Tako će sin ponovno na prvostupanjskome sudu morati doka­zivati da je svome ocu pružao uzdržavanje nakon majčine smrti i to više od dvije godine, a sve kako bi stekao pravo na polovicu rodne kuće.

 

ZOVITE PRAVNO SAVJETOVALIŠTE

Tel. 01/4615-797

E-mail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Pošta ili osobni dolazak: Sindikat umirovljenika Hrvatske, Trg kralja Petra Krešimira IV. 2, 10 000 Zagreb