UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

M J E R E    P R O T I V    S I R O M A Š T V A

Umirovljenici rijetko koriste socijalnu pomoć

 

     Hrvatska je jedna od najsiromašni­jih zemalja Europske unije. Stopa siromaštva kreće se oko 20 posto, a u starijoj populaciji se penje i do 32,7 posto. Nije to ni čudno kada prosječna mirovina iznosi samo 2.406 kuna, što je samo 38,7 posto od prosječne plaće. Osim toga, prosječna mirovina je za samo 85 kuna viša od linije siromaštva koja je od strane Državnog zavoda za statistiku utvrđena na 2.321 kunu u 2018. godini. Mirovine ispod te linije prima 52 posto umirovljenika, a njih više od 180.000 ima mirovine niže od 1.000 kuna. Zaključno, svaki treći hr­vatski umirovljenik je u riziku od siro­maštva.

     Ustavom se Hrvatska definira kao socijalna država, pa shodno tome, mora imati i razrađen sustav socijalne skrbi. Jedna od najpoznatijih socijalnih mje­ra je zajamčena minimalna naknada (ZMN), u narodu poznata kao socijal­na pomoć, odnosno „pravo na novčani iznos kojim se osigurava zadovoljava­nje osnovnih životnih potreba samca ili kućanstva koji nemaju dovoljno sred­stava za podmirenje osnovnih život­nih potreba". S obzirom da je samo 64 posto starijih od 65 godina pokriveno starosnim mirovinama, postavlja se pi­tanje što je s ostalima?

Iskrivljene činjenice

     Prema podacima Ministarstva za de­mografiju, obitelj, mlade i socijalnu po­litiku, 3.004 umirovljenika koriste zMn, od ukupno 83.989 ljudi koji koriste ovu socijalnu mjeru. Treba napomenuti da njihove statistike nisu rađene prema dobi, tako da zapravo podatak o tome koliko osoba starijih od 65 godina prima ZMN nismo dobili. Također, nije pozna­to koliko ima umirovljenika korisnika ZMN mlađih od 65 godina, koji su umi­rovljeni prijevremeno ili po posebnim propisima. S obzirom na to da je ZMN od 1. siječnja 2014. zamijenila pomoć za uzdržavanje, invalidsku i braniteljsku opskrbninu i produljenu novčanu na­knadu za nezaposlene, čini se da prema statistici MDOMSP-a umirovljenici go­tovo i ne koriste „socijalnu pomoć", nisu siromašni i jako dobro žive.

     „Prema službenim podacima koji­ma raspolaže Ministarstvo u mjesecu siječnju 2018. evidentirano je 2.942 ko­risnika umirovljenika, u veljači 2.986, a u ožujku 3.004 korisnika umirovljenika koji ostvaruju pravo na ZMN. Iz navede­nog razvidan je porast broja umirovlje­nika korisnika ZMN", zaključuju u Mini­starstvu.

Međutim, doista je problem u stati­stikama i njihovom prikazivanju, jer je poznat podatak da je još prije dvije go­dine 9.287 osoba starijih od 65 godina primalo ZMN, ali da, s druge strane, čak stotinjak tisuća građana u toj dobnoj skupini nema redovite prihode.

Zabranjeno imati auto

     Oni umirovljenici koji žive od socijal­ne pomoći teško mogu reći da im se po­moglo u egzistencijalnim pitanjima. Ako oduzmemo druga socijalna prava koja se mogu kombinirati sa ZMN, ispada kako je njihov prosjački štap poprilično debeo.

„Iznos zajamčene minimalne nakna­de utvrđuje se u postotku od osnovice koju donosi Vlada Republike Hrvatske i koja iznosi 800 kuna, a za samca - osobu nesposobnu za rad postotak od osnovi­ce iznosi 115 posto, odnosno 920 kuna dok se za kućanstvo iznos ZMN utvrđuje u iznosu koji predstavlja zbroj udjela za svakog člana kućanstva, s tim da udio odraslog člana kućanstva iznosi 480 kuna (60 posto od osnovice)", kažu iz MDOM- SP-a.

     Osim toga, da bi ostvarila pravo na ZMN, osoba ne može imati više od jed­ne nekretnine koja služi isključivo za potrebe stanovanja, a ne smije imati osobni automobil, osim ako je invalid ili geografski izolirana. U krug osoba koje nemaju pravo na ovu naknadu uključeni su i samci koji su sklopili ugovore o do­životnom ili dosmrtnom uzdržavanju kao primatelji uzdržavanja, radno sposobni samci koji nisu evidentirani kao nezapo­slene osobe, osobe koje mogu osigurati uzdržavanje po drugoj osnovi i korisnici usluge smještaja ili organiziranog sta­

 

novanja sukladno odredbama Zakona ili posebnih propisa (osim beskućnika). Time, zapravo, velik broj starijih osoba ne ispunjava kriterije za primanje ZMN.

Okrutna socijala

     Gledaju se prihodi, pa tako, prema informacijama iz Ministarstva „ako sa­mac ili kućanstvo ostvaruje prihod, visi­na ZMN utvrđuje se kao razlika između iznosa ZMN i prosječnog mjesečnog pri­hoda samca ili kućanstva. Iznos prihoda kod izračuna ZMN umanjuje se za iznos koji na temelju propisa kojim se uređu­ju obiteljski odnosi član kućanstva plaća za uzdržavanje osobe koja nije član toga kućanstva. Također,   Zakonom su uređe­ni uvjeti o slučajevima kada samac ili kućanstvo nema pravo na ostvarivanje ZMN, koji prihodi se ne uračunavaju pri­likom utvrđivanje uvjeta za priznavanje prava, postupanja u slučaju odbijanja po­nuđenog posla, osposobljavanja, prekva­lifikacije, dokvalifikacije ili samovoljnog otkazivanja ugovora o radu, sudjelovanje u radovima za opće dobro, javnim radovi­ma, kao i postepeno umanjivanje nakna­de u slučaju zapošljavanja."

     Sve u vezi ostvarivanja prava na ZMN kontrolira i prati Centar za socijalnu skrb, koji ima pravo na temelju dostupnih in­formacija, umanjiti iznos ZMN ili je u pot­punosti ukinuti, ako sam korisnik nije pri­javio imovinske ili dohodovne promjene koje bi utjecale na mogućnost primanja ZMN.

     Iako su naši stari iznimno siromašni, zajamčena minimalna naknada im za­pravo ne pruža nikakvu socijalnu sigur­nost, a kriteriji za ispunjavanje prava su često nedostižni za njih. Iz toga razloga je razumljivo očekivanje da se što prije uvede tzv. nacionalna mirovina, odnosno državna naknada za starost, kojom mje­rom bi, procjenjuje se, oko 30.000 starijih osoba bilo obuhvaćeno te obranjeno od siromaštva. No i ta je matematika upitna, sve dok se predmetni zakon konačno ne donese. A stvar je sve žurnija, jer siromaš­nih starica i starica je sve više, a država ih ignorira.

Milan Dalmacija