UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

OBITELJSKI UMIROVLJENICI

Osuđeni na siromaštvo

Piše: Jasna A. Petrović

 

Zašto Ministarstvo odbija promjenu modela obiteljske mirovine i štedi na siromasima?

     Standardna priča glasi ovako: Ana i Ivan, dvoje starijih živi skromno u svom dvosobnom stanu koji su otkupili dok su još radili i privređivali, zajedno sedam i pol tisuća kuna, a u mirovini s ukupno 70 godina radnog staža prihodi su im prepolovljeni. Tako su s uravnotežene prehrane prešli na varivo od povrća, nedjeljom i na pitu od jabuka ili sira, a grijanje uključu­ju samo u jednoj prostoriji. Režije su sve skuplje, cijena plina skače u nebo, voda i struja progutaju ostatak miro­vina. Da, imaju mobitel i na njemu su naučili koristiti Skype kako bi dva puta tjedno popričali s unucima u drugom gradu. Nemaju novaca za putovati u posjete i nositi darove, pa dostojan­stvo brane virtualnim druženjem.

I onda on, koji je, kako je uobičaje­no, imao višu mirovinu od 2.200 kuna, premine iznenada, a njegova supruga ostane sa samo 1.600 kuna vlastite mi­rovine, a čak joj se ne isplati prijeći na obiteljsku mirovinu, jer bi dobila samo 70 posto muževljeve, a to je čak nešto manje od njezine.

     Od 223 tisuće obiteljskih umirov­ljenika 93 posto su žene, pretplaćene na siromaštvo. Prosječna obiteljska mirovina je 1.989 kuna, dok ih više od 50 posto ima manje od 1.600 kuna. Nepobitno, smrt jedne osobe često će rezultirati gubitkom izvora prihoda za drugu osobu; odatle prepoznavanje društvenog rizika smrti neke osobe ili, promatranje iz drugog kuta, dru­ge osobe koja preživljava ili ostaje iza sebe.    Zato u Hrvatskoj preživjeli par­tner ili partnerica imaju mogućnost ostvariti pravo na 70 posto mirovine preminuloga, bilo da nisu prethodno radili ili su ostvarili svoju osobnu miro­vinu temeljem rada.

     U posljednjih nekoliko desetljeća došlo je do mnogih promjena u pogle­du socijalne zaštite preživjelih u Euro­pi. Koncept socijalne zaštite za preži­vjele, prvenstveno za udovice i djecu pokojnika, prisutan je u europskom društvu od kraja 19. stoljeća. Sam koncept uspostavljen je metodom doprinosa, gdje su organizacije soci­jalne sigurnosti osigurale pogodnosti za preživjele u slučaju smrti hranitelja obitelji koji je bio osiguran doprinosi­ma prije svoje smrti. Za razvoj koncep­ta zaštite preživjelih u Europi vrlo važ­no bilo je usvajanje Konvencije ILO-a br. 102 o minimalnim standardima so­cijalne sigurnosti iz 1952. godine, koja i dalje ima neupitni utjecaj na razvoj društvenih sustava u većini europskih zemalja.

     Hrvatske umirovljeničke udruge već godinama inzistiraju na promjeni modela obiteljske mirovine na način da Ana iz naše uvodne priče ima pravo zadržati svoju osobnu radničku miro­vinu od 1.600 kuna te dobiti, u sluča­ju da joj je mirovina niža od hrvatske linije siromaštva (2.321 kuna), 50 po­sto mirovine preminulog Ivana, što bi značilo da bi dobila još 1.100 kuna te bi nekako uspjela preživjeti sa 2.700 kuna. Ako bi mirovina preživjelog bila, primjerice, u rangu od 1,2 linije siromaštva, onda bi preživjeli partner mogao dobiti 40 posto mirovine pre­minuloga, i tako dalje. Na posljetku, s mirovinom višom od trostruke linije siromaštva, preživjeli bi imao pravo na samo 10 posto mirovine preminuloga. Pošteno, kažu umirovljenici kod kojih smo testirali ovaj model, to bi bilo pra­vedno.

     Statističari Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje izračunali su da je riječ o trošku od gotovo jedne mili­jarde kuna, koliko bi već 2019. trebalo dodati u mirovinski proračun te da je to preskupo. Kao da siromaštvo nije preskupo?!

Stoga je Ministarstvo rada i miro­vinskog sustava mirne duše odbilo pri­jedlog umirovljeničkih udruga, jer je Zakonom o mirovinskom osiguranju propisan katalog prava za slučaj nasta- log rizika koji proizlazi iz visine uplaće­nih doprinosa, tako da sustav bude dugoročno održiv. Država tako jamči upravo onu razinu prava i pravodob­nu isplatu ostvarenih davanja koje su pokrivene doprinosima, uzimajući u obzir očekivano trajanje života, pred­vidivi broj korisnika i slično. Imajući u vidu ove parametre, zakonska regula­tiva u Republici Hrvatskoj je takva da se može koristiti samo jedna mirovina prema vlastitom izboru.

     Ministarstvo naglašava kako je socijalnu sigurnost nakon smrti brač- nog/izvanbračnog druga, odnosno životnog partnera, Zakon osigurao institutom izbora mirovine, prema ko­jem korisnik koji ostvari pravo na dvije ili više mirovina iz mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti može izabrati svoju osobnu mirovinu ili obi­teljsku mirovinu kao povoljniju.

     Slažu se s našom tezom kako bi mogućnost korištenja dijela obitelj­ske mirovine uz osobnu mirovinu poboljšala socijalnu sigurnost njenim korisnicima, ali s obzirom na opće po­znate razloge, kao što su odnos broja umirovljenika i osiguranika, demo­grafska kretanja i druge okolnosti, to za sada nije moguće. Dobra ideja, ali malo sutra!

     Analizom zakonskog uređenja kumulacije osobnih i obiteljskih miro­vina u državama članicama Europske unije, dolazi se do šarolike slike. Kumulacija bez ograničenja i umanjiva­nja obiteljske mirovine moguća je u Cipru, Češkoj, Danskoj, Litvi, Portugalu i Španjolskoj. Kumulacija s osobnom mirovinom je moguća uz umanjenje obiteljske mirovine u Austriji, Finskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Mađarskoj, Luk­semburgu, Slovačkoj i Švedskoj. Ku­mulacija obiteljske mirovine s osob­nom mirovinom do određenog limita moguća je u Belgiji i Francuskoj. Me­đutim, nije moguća kumulacija obitelj­ske mirovine s osobnom mirovinom u Bugarskoj, Estoniji, Irskoj, Italiji, Latviji, Malti, Poljskoj, Rumunjskoj i djelomič­no u Sloveniji.

     Ministarstvo također tvrdi kako u odnosu na druge članice Europske unije, Hrvatska ima najblaže uvjete za ostvarivanje obiteljske mirovine (u većini država dob za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu veća je od 50 godina, a u nekim državama uvjet je i trajanje braka kroz određeno vrijeme) te, uz Sloveniju, najviši postotak za određivanje obiteljske mirovine.

     Razlog tome je što je bivši istoč­noeuropski koncept društvene zaštite preživjelog partnera imao elastične kriterije podobnosti za obiteljsku mi­rovinu zbog toga što je većina žena bia zaposlena te su i same stjecale mirovinu. No, od početka devedesetih godina mnoge su žene izgubile posao tijekom tranzicije, a kasnije i recesije. Zbog toga se počeo promovirati mo­del žene-majke te napuštanje tržišta rada od strane žena s djecom. No, či­njenica o siromaštvu udovica, odno­sno preživjelih vanbračnih družica ili partnerica više nije samo izgubljena u statistikama, već je glasni krik siromaš­tva. Uostalom, pitajte svaku „kolekci- onarku" plastičnih boca i „kopačicu" kontejnera da li je „preživjela" udovica. Da, jest, ali koliko dugo će trajati to preživljavanje?! Ministre Paviću, haj­demo za stol i dogovorimo promjene modela obiteljske mirovine.

 

     Gotovo 220 milijardi eura potrošeno je u Europ­skoj uniji na obiteljske naknade u 2014. godini. To je predstavljalo gotovo šest posto ukupno utrošenog novca na so­cijalne naknade, stopa koja je bila gotovo jednaka onoj koja je potrošena za nezaposlenost (pet posto) i invalidnost (sedam posto).   Prednosti za preživljava­nje uključuju održavanje dohot­ka i potporu u vezi s smrću člana obitelji, kao što su obiteljske mirovine.

Udio socijalnih naknada utrošenih za obiteljske mirovine znatno je varirao između država članica. U Poljskoj (10,2 posto), Grčkoj (10,0 posto), Španjolskoj (9,9 posto), Hrvatskoj (9,8 po­sto) i Italiji (9,3 posto) s više od devet posto ukupnih socijalnih naknada, ali manje od dva po­sto u Velikoj Britaniji i Estoniji (0,4 posto), Švedskoj (1,3 po­sto) i Latviji (1,4 posto). Razlike u dobnoj strukturi stanovništva mogu djelomično utjecati na ove udjele.

     Iznos potrošen na naknade za preživjele u prosjeku je izno­sio 431 eura po stanovniku, a u Hrvatskoj jedva 270 eura. Pa ti preživi!