UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

SINDIKAT UMIROVLJENIKA HRVATSKE:

OTVORENO PISMO MINISTRU SLAVKU LINIĆU

Uvodite li novu nacionalizaciju stanova starijih građana?

 

Sindikat umirovljenika Hrvatske predstavlja jednu od najsiromašnijih grupacija hrvatskih građana, s prosječnom mirovinom od 2.161,81 kune mjesečno, pri čemu ih dvije trećine ima primanja niža od prosjeka. Međutim, s vidljivim manjkom socijalne odgovornosti i empatije, ministar Linić i takve građane drži za bogataše ukoliko uz stan imaju i skromnu kućicu na moru. Njegove percepcije bile bi njegova privatna stvar, kad temeljem njih ne bi pripremao novu nacionalizaciju stanova u Hrvatskoj, i to upravo stanova starijih stanovnika.

 

U Hrvatskoj ima ukupno 2,257.515  stambenih jedinica od čega se 1,923.522 koriste za stalno stanovanje, a ostale su različite namjene, većinom vjerojatno objekti za odmor. Oko 90% stanova/kuća su u privatnom vlasništvu i to većinski u rukama osoba starijih od 60 godina. Po tom udjelu Hrvatska bitno ne odskače od drugih bivših socijalističkih zemalja, u kojima su društveni odnosno državni stanovi povoljno prodavani korisnicima. Međutim, stanovanje u vlastitom stanu većinsko je i u drugim europskim zemljama, a neke su zemlje taj udjel nastojale povećati povoljnom prodajom tzv. socijalnih stanova (Nizozemska, Švedska, Italija, Velika Britanija...).

Hrvatski građani, međutim, za razliku od stanovnika komunističkog bloka, cijeli su svoj radni vijek izdvajali oko 3 posto stambenog doprinosa, te kad se tom iznosu pridoda i otkupna cijena  (od 20 do 30% vrijednosti stana), oni su platili punu tržišnu cijenu i u potpunosti stekli privatno vlasništvo nad svojim stanovima Makroekonomski je apsolutno pogrešno kažnjavati vlasnički status, a pri tom se kleti u nepovredivost privatnog vlasništva.

Najvažnije je pojasniti kako starije osobe nisu većinski vlasnici stanova samo u Hrvatskoj, već i u Europskoj uniji oko 70% građana u dobi od 60-70 godina posjeduju vlastite stanove. Prema tome, kad se rade procjene učinka uvođenja poreza na nekretnine, održivost takvog poreza treba mjeriti ne prema prosječnoj plaći, već prema prosječnoj mirovini. Iz tog razloga Sindikat umirovljenika Hrvatske upozorava ministra Linića kako je trenutno jedino prihvatljivo preimenovanje komunalne naknade u porez na nekretnine, jer će u protivnom  pokrenuti novu nacionalizaciju stanova, posve nalik onoj s kraja četrdesetih godina prošloga stoljeća. Naime, uvođenjem poreza koji ne bi bio porezno ostvariv u usporedbi s visinom prihoda vlasnika, Linić bi prosječnog umirovljenika natjerao da plaća najamninu državi u vlastitom privatnom stanu, odnosno da izgubi taj stan u korist države, ne bude li u mogućnosti plaćati istu.

Drugo, Hrvatska nema uvid u imovinu građana sve dok se ne srede zemljišne knjige i imovina veže uz OIB, a do sada je navodno sređeno manje od pet posto teritorija zemlje. Velik broj bespravnih objekata za stanovanje neće biti legaliziran do kraja godine, niti to zakoni predviđaju. Takvi će biti privremeno izuzeti od porezne obveze, čime se stimulira nejednakost i porezna avazija.

Postoje procjene stručnih institucija kako  bi jedan posto poreza na imovinu srušio dohodak građana za 3 posto, zbog čega se takva porezna opterećenja ne nameću u recesijskim vremenima. To je samo jedna od procjena, no stvarne analize i procjene su izostale, već se hrvatske umirovljenike kao većinske vlasnike pretvara u nevoljne sudionike u jednom opasnom eksperimentu, bez jasne svrhovitosti. Sindikat umirovljenika Hrvatske se ne protivi uvođenju poreza na nekretnine, ali tek nakon temeljitih analiza i priprema, i s posljedicom masovnog siromašenja i gubitka ionako oslabljene sigurnosti starijih građana.

Treće, s već bitno povećanim režijama i troškovima života, novi će porez bitno smanjiti kupovnu moć starijih građana, te blokirati razvoj ne samo građevinskog sektora. Očekivano -  bitno bi pale cijene nekretnina, čime bi se nekretnine ovršene siromašnima, praktički poklanjale bogatašima. Najposlije, kad je u pitanju tzv. drugi dom, odnosno kuća za odmor, i to je kod većine vlasnika rezultat cjeloživotnog rada i štednje, a ne tajkunska priča. Mnogi umirovljenici pola godine provode u svojim malim vikendicama, a sada bi ih trebali prodati ili izgubiti na državnom bubnju.

Sindikat umirovljenika Hrvatske oštro se protivi eksperimentima Ministarstva financija na većinski starijim vlasnicima stambenih objekata u Hrvatskoj, jer je riječ o vrlo kompliciranim i osjetljivim porezima koji zahtijevaju jaku pripremu i veliku sofisticiranost, a osobito transparentne procjene o svrhovitosti uvođenja poreza na nekretnine (npr. Belgija i Malta još ga nemaju, a u većini zemalja je u vrijednosti od 0,1 do 0,5 posto vrijednosti). To nije porez kojim se u europskim zemljama puni proračun i spašavaju javne financije (čemu je primjereniji porez na financijske transakcije), ali sigurno bi bio novi udar na već stanjeni srednji sloj, te će zemlju gurnuti još dublje u recesiju. Političke se posljedice mogu lako predvidjeti.

 

                                                                                              Jasna Petrović,

                                                                                              v.d. predsjednica