UVODNA RIJEČ
Zemlja promatrača
Piše: Jasna A. Petrović
Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske administrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovaramo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama vezanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...
Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se događa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vremena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju odmak od samih sebe.
Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u početku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumove u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je mirovina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamentarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.
I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svijetu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepoznati još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlastitom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pliva u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i malodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do razmjera gubitka konstruktivne stvarnosti.
Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji nemaju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti onima malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da manjak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?
Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvarnost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.
Web stranice naših podružnica
SINDIKAT UMIROVLJENIKA HRVATSKE:
OTVORENO PISMO MINISTRU SLAVKU LINIĆU
Uvodite li novu nacionalizaciju stanova starijih građana?
Sindikat umirovljenika Hrvatske predstavlja jednu od najsiromašnijih grupacija hrvatskih građana, s prosječnom mirovinom od 2.161,81 kune mjesečno, pri čemu ih dvije trećine ima primanja niža od prosjeka. Međutim, s vidljivim manjkom socijalne odgovornosti i empatije, ministar Linić i takve građane drži za bogataše ukoliko uz stan imaju i skromnu kućicu na moru. Njegove percepcije bile bi njegova privatna stvar, kad temeljem njih ne bi pripremao novu nacionalizaciju stanova u Hrvatskoj, i to upravo stanova starijih stanovnika.
U Hrvatskoj ima ukupno 2,257.515 stambenih jedinica od čega se 1,923.522 koriste za stalno stanovanje, a ostale su različite namjene, većinom vjerojatno objekti za odmor. Oko 90% stanova/kuća su u privatnom vlasništvu i to većinski u rukama osoba starijih od 60 godina. Po tom udjelu Hrvatska bitno ne odskače od drugih bivših socijalističkih zemalja, u kojima su društveni odnosno državni stanovi povoljno prodavani korisnicima. Međutim, stanovanje u vlastitom stanu većinsko je i u drugim europskim zemljama, a neke su zemlje taj udjel nastojale povećati povoljnom prodajom tzv. socijalnih stanova (Nizozemska, Švedska, Italija, Velika Britanija...).
Hrvatski građani, međutim, za razliku od stanovnika komunističkog bloka, cijeli su svoj radni vijek izdvajali oko 3 posto stambenog doprinosa, te kad se tom iznosu pridoda i otkupna cijena (od 20 do 30% vrijednosti stana), oni su platili punu tržišnu cijenu i u potpunosti stekli privatno vlasništvo nad svojim stanovima Makroekonomski je apsolutno pogrešno kažnjavati vlasnički status, a pri tom se kleti u nepovredivost privatnog vlasništva.
Najvažnije je pojasniti kako starije osobe nisu većinski vlasnici stanova samo u Hrvatskoj, već i u Europskoj uniji oko 70% građana u dobi od 60-70 godina posjeduju vlastite stanove. Prema tome, kad se rade procjene učinka uvođenja poreza na nekretnine, održivost takvog poreza treba mjeriti ne prema prosječnoj plaći, već prema prosječnoj mirovini. Iz tog razloga Sindikat umirovljenika Hrvatske upozorava ministra Linića kako je trenutno jedino prihvatljivo preimenovanje komunalne naknade u porez na nekretnine, jer će u protivnom pokrenuti novu nacionalizaciju stanova, posve nalik onoj s kraja četrdesetih godina prošloga stoljeća. Naime, uvođenjem poreza koji ne bi bio porezno ostvariv u usporedbi s visinom prihoda vlasnika, Linić bi prosječnog umirovljenika natjerao da plaća najamninu državi u vlastitom privatnom stanu, odnosno da izgubi taj stan u korist države, ne bude li u mogućnosti plaćati istu.
Drugo, Hrvatska nema uvid u imovinu građana sve dok se ne srede zemljišne knjige i imovina veže uz OIB, a do sada je navodno sređeno manje od pet posto teritorija zemlje. Velik broj bespravnih objekata za stanovanje neće biti legaliziran do kraja godine, niti to zakoni predviđaju. Takvi će biti privremeno izuzeti od porezne obveze, čime se stimulira nejednakost i porezna avazija.
Postoje procjene stručnih institucija kako bi jedan posto poreza na imovinu srušio dohodak građana za 3 posto, zbog čega se takva porezna opterećenja ne nameću u recesijskim vremenima. To je samo jedna od procjena, no stvarne analize i procjene su izostale, već se hrvatske umirovljenike kao većinske vlasnike pretvara u nevoljne sudionike u jednom opasnom eksperimentu, bez jasne svrhovitosti. Sindikat umirovljenika Hrvatske se ne protivi uvođenju poreza na nekretnine, ali tek nakon temeljitih analiza i priprema, i s posljedicom masovnog siromašenja i gubitka ionako oslabljene sigurnosti starijih građana.
Treće, s već bitno povećanim režijama i troškovima života, novi će porez bitno smanjiti kupovnu moć starijih građana, te blokirati razvoj ne samo građevinskog sektora. Očekivano - bitno bi pale cijene nekretnina, čime bi se nekretnine ovršene siromašnima, praktički poklanjale bogatašima. Najposlije, kad je u pitanju tzv. drugi dom, odnosno kuća za odmor, i to je kod većine vlasnika rezultat cjeloživotnog rada i štednje, a ne tajkunska priča. Mnogi umirovljenici pola godine provode u svojim malim vikendicama, a sada bi ih trebali prodati ili izgubiti na državnom bubnju.
Sindikat umirovljenika Hrvatske oštro se protivi eksperimentima Ministarstva financija na većinski starijim vlasnicima stambenih objekata u Hrvatskoj, jer je riječ o vrlo kompliciranim i osjetljivim porezima koji zahtijevaju jaku pripremu i veliku sofisticiranost, a osobito transparentne procjene o svrhovitosti uvođenja poreza na nekretnine (npr. Belgija i Malta još ga nemaju, a u većini zemalja je u vrijednosti od 0,1 do 0,5 posto vrijednosti). To nije porez kojim se u europskim zemljama puni proračun i spašavaju javne financije (čemu je primjereniji porez na financijske transakcije), ali sigurno bi bio novi udar na već stanjeni srednji sloj, te će zemlju gurnuti još dublje u recesiju. Političke se posljedice mogu lako predvidjeti.
Jasna Petrović,
v.d. predsjednica