UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

OVRHE I PRAVA POTROŠAČA

Kako se obraniti od beskrupuloznog zakona

 

     Svakodnevno se susrećemo s problemima po­trošača koji su dobili opomenu pred ovrhu ili se već provodi ovršni postupak, a oni ne znaju što trebaju učiniti ili su već učinili pogrešan korak. Prije svega treba znati da je ovrha je postupak pri­silne naplate nekih tražbina, koje mogu nastati po osnovi neplaćenih računa, obračuna kamata, sudskih odluka i rješenja, javnobilježničkih ispra­va i ostaloga. Prije same ovrhe potrošači najčešće dobivaju opomenu i to uglavnom za neplaćene ra­čune režijskih troškova, TV pretplate ili telefonskih računa.

     Na opomeni piše rok od osam dana u kojem je potrebno uložiti pisani prigovor i adresirati ga onome tko je opomenu poslao. Prigovor se pod­nosi, ako su računi uredno podmireni, s dokazima (kopijama računa) ili se potrebno pozvati na zasta­ru, ako je ona nastupila, a računi nisu podmireni.

     Zastara nastupa za račune koji se plaćaju mje­sečno za režijske troškove u roku od godinu dana od njihovog dospijeća, a zastara za komunalnu naknadu i pričuvu je tri godine. Ako unatoč prigo­voru, potrošač ponovo dobije opomenu, treba se obratiti tržišnoj inspekciji koja će poduzeti potreb­ne mjere.

     Vrlo često se događa da potrošači dobiju opo­mene pred ovrhu za račune koje su platili prije četiri do pet, pa i više godina, ali nemaju dokaza o uplati, jer ne čuvaju račune toliko dugo. Mnogi ponovo plaćaju račune kako ne bi imali problema s ovrhama, no i u takvim slučajevima se treba uložiti prigovor i pozvati se na zastaru.

     Prijedlog za ovrhu podnosi ovrhovoditelj sudu kada raspolaže ovršnom ispravom, a javnom bi­lježniku kada raspolaže vjerodostojnom ispravom. Kome će ovrhovoditelj podnijeti prijedlog za ovr­hu ili zahtjev za izravnu naplatu ovisi o predmetu ovrhe.

Reagirajte na vrijeme

     Rješenje o ovrsi sukladno zakonskim odredba­ma dostavlja se potrošaču na adresu prebivališta koju sud, odnosno javni bilježnik, pribavlja iz evi­dencije MUP-a.    Ako dostava ne uspije na toj adre­si, pokušava se još jednom u roku između 30 i 60 dana. Ako niti ovo ne uspije, rješenje se oglašava na e-oglasnoj ploči sudova i protekom osam dana od isticanja rješenja na e-oglasnoj ploči, smatra se da je dostava izvršena i kreće postupak ovrhe.

     Puno potrošača ne reagira na obavijest pošte i ne podiže pošiljku ili podignu pošiljku, a ne ulažu prigovor ili žalbu na rješenje u roku od osam dana, što je pogrešno, jer je onda kasno za poduzimanje bilo kakve radnje kako bi zaštitili svoja prava. Upravo su se udruge za zaštitu potrošača iz­ borile da se dostava vrši na ovakav način, jer su ranije pošiljke dostavljane na neispravne adrese i pokretani su postupci o kojima potrošači nisu imali nikakvog saznanja.

     Ako je rješenje o ovrsi došlo od suda, potrošač ima pravo žalbe na to rješenje. Ona ne odgađa provedbu ovrhe, osim ako zakonom nije drugačije određeno. Ako je rješenje o ovrsi došlo od javnog bilježnika, na njega se ulaže prigovor. Kada zapri­mi prigovor, javni bilježnik spis dostavlja sudu koji treba odlučiti o prigovoru. Ako je prigovor pravo­doban i obrazlžen, sud odgađa ovrhu i postupak se nastavlja, a ako prigovor nije obrazložen sud će ga odbaciti kao nepotpun. I u sudskom postupku se potrošač treba pozvati na zastaru, ako je ona nastupila, jer sud ne vodi računa o zastari po služ­benoj dužnosti i ako potrošač ne istakne prigovor zastare, ovrha će se provesti.

FINA sve zna?

     Najčešće se ovrha provodi na novčanim sred­stvima, a može se provesti i na nekretninama i pokretninama, vrijednosnim papirima, poslovnim udjelima i ostalome.

     Ovrhu na novčanim sredstvima po računu provodi FINA i to na temelju zaprimljene osnove za plaćanje i popunjenog zahtjeva kojeg propisu­je Ovršni zakon. FINA ne provjerava utemeljenost zahtjeva, već daje naloge bankama za izvršavanje ovrhe temeljem OIB-a ovršenika i bez njegove su­glasnosti. Tako većina potrošača u pokušaju podi­zanja novca u banci ili plaćanja računa saznaje da im je račun dijelom ovršen ili u cijelosti blokiran, ovisno o iznosu tražbine.

     Ako ne znate tko vam je proveo ovrhu treba otići u FINU i tamo saznati tko vas je i za koliki iznos ovršio. Svoja primanja na računu (plaće i mirovine) možete zaštititi otvaranjem zaštićenog računa, a zahtjev za tim računom podnosi se u FINI, koja o tome obavještava banku koja otvara posebni ra­čun i uplatitelja primanja (HZMO ili poslodavca) i od tog trenutka zaštićeni dio primanja dolazi na posebni račun.

     Od prošle godine najvažnija novost jest da ako ovršenik (dužnik) prima plaću koja je manja od prosječne netoplaće u Republici u prethodnoj ka­lendarskoj godini, dakle za 2017. godinu, iznosila je 5.664 kune, od ovrhe je izuzet iznos u visini 3/4 plaće ovršenika, ali ne više od 2/3 prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj. Ovrha se provodi sve dok se ne namiri iznos koji je ovršeniku utvrđen u rješenju o ovrsi. Ovrha na nekretninama najčešće se provodi deložacijama, a zastarijeva tek prote­kom od 10 godina od dostave rješenja o ovrsi.

Ana Knežević