UVODNA RIJEČ

Draga Kolinda, hvala na torti

Piše: Jasna A. Petrović

     Naša heroina, Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, Silvestrovo je provela obilazeći Dom za starije Sveta Ana u Zagrebu. Donijela im je košaru slatkiša, pića i kave, kao i tortu, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom. No, nisu umi­rovljenici samo recitirali i pjevali. One pričljivije zanimalo je i hoće li se visoka gošća kandidirati za još jedan mandat, na što im je ona odgovorila: „Polako, korak po korak!"

     Eto, prvi korak je učinjen, Predsjednica je umirovljenike nahranila kolačima.

Oni pak umirovljenici tanjega džepa, ohrabrili su se glasno po­žaliti na niske mirovine, na što im je Predsjednica rekla da su „nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle". Šteta što u svoje noćne šetnje nije povela i ministre financija i mirovinskog sustava, jer oni tvrde suprotno - da su mirovine puno rasle prošlih godina, ali daleko više nego što bi mogle.

      I tko je tu u pravu, Kolinda optimist ili Pavić pesimist? Jesu li miro­vine mogle više rasti kako tvrde umirovljenici i Kolinda ili za rast ma­lih mirovina nije bilo novaca, već samo za rast povlaštenih i velikih?

     I tako bi nam Kolinda s tortom djelovala na toplinu oko srca, hu­mano i sućutno, kad se ne bismo sjetili Marije Antoanete koja je ispr­va bila jako omiljena u narodu, dok za francuske revolucije nije pla­tila danak svojoj rastrošnosti. Nabujaloj masi siromaha koji su kretali u osvajanje Bastille tražeći pravo na kruh, naivno je poručila preko dvorjana: „Ako nemate za kruh, jedite kolače!"

     Život u paralelnom svijetu je značajka mnogih na vlasti. Tu nije riječ o urođenoj, već stečenoj bezosjećajnosti i bahatosti, kao pri­rodnom slijedu neprepoznavanja siromaštva i poniženosti. Kolinda za cijelog svog dosadašnjeg mandata nije niti jednom prihvatila prijedlog umirovljeničkih udruga da ih primi na razgovor na temu siromaštva starijih osoba, po čemu smo na vrhu EU ljestvice. Niti u prigodi 25. obljetnice Sindikata umirovljenika nije prihvatila dolazak umirovljeničkog izaslanstva.

     Izgleda da nju, zaključujemo, zapravo ne zanimaju uvjeti života i dostojanstvo umirovljenika. Ona nije došla pitati kako živi dva posto bogatijih osoba starijih od 65 godina - jer samo ih toliko uspijeva do­biti i platiti smještaj u domovima umirovljenika. Ona nije otišla pro­vesti noć po ulicama gdje sjenoviti sakupljači plastičnih boca i kopači po kontejnerima promiču sa svojim velikim torbama i vrećama, nije bila sa 52 posto onih s mirovinama nižima od 2.321 kune - što je hr­vatska linija siromaštva.

     Ne, nije. Kolindu su pitali na Silverstrovo zašto je došla kod umi­rovljenika u Svetu Anu, a ona im je odgovorila: „Htjela sam vidjeti kako vi tulumarite".

     Mala nada ostaje u srcima ostarjele četvrtine stanovništva. Pod­sjetimo, tijekom izborne kampanje, u novogodišnjoj noći Kolinda je slavila sa šatorašima u Savskoj 66 pod parolom „Branitelji i narod na ulici, a agresori i dezerteri u foteljama". Uskoro su branitelji dobili bit­no povećana prava i mirovine. Sada je došla kod umirovljenika, gdje su je dočekali s prigodnim transparentom na zidu: „Dobrota je jezik koji vide slijepi i čuju gluhi." I donijela je tortu.

     Hvala, draga Kolinda, na torti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

STRAH OD LIJEČNIKA

Muškarci zbog straha kraće žive

 

     U nekakvom neistraženom kutku muškog mozga nalazi se jedan mali, ali podmukao strah - čak i neki od najsnažnijih muškaraca boje se liječnika. Medicinske sestre školskih dis­panzera kažu da strah počinje još u naj­ranijoj dobi u prvom ili drugom razredu osnovne škole. Kasnije taj strah raste s godinama i čini da dobrom broju odra­slih muškaraca klecaju koljena već pri samom pogledu na bijeli mantil liječni­ka. Činjenica je da muškarci posjećuju ambulante oko 20 posto rjeđe nego žene, dok im je stopa smrtnosti nešto viša nego kod žena. Mnogi stručnjaci kažu da se strah nalazi vrlo visoko na listi razloga zbog kojih muškarci zao­bilaze liječnika.

     U pubertetu djevojke dobivaju mnogo savjeta, informacija i pomoći od svojih majki i učitelja, dok se dje­čake ostavlja praktički same. Kod njih je često vidljivo znatno nepoznavanje vlastitog tijela. Muškarci često uopće ne uočavaju potrebu da posjete liječnika, a isto tako, nisu svjesni najočitijih tjele­snih upozoravajućih simptoma. Takvo nepoznavanje vlastitog tijela može kat­kada imati i tragične posljedice. Mnogi aspekti života žena, kao što je menstrua- cija, trudnoća i briga oko obitelji, dovode žene liječniku redovito, što nije slučaj s muškarcima.

Njegovanje macho imidza

     Osim što jednostavno nisu naviknuti na doktore, muškarci imaju i druge ra­zloge za strah od traženja medicinske pomoći. Naše društvo i kultura kažu da muškarci moraju biti jaki i neranjivi. Oni muškarci koji to nisu, mogu se suočiti s ruganjem i ismijavanjem od strane svojih prijatelja.

     Osim toga, tužiti se na bol smatra se slabošću. Koliko smo puta čuli primjedbu „Kog se vraga žališ da te boli, jesi li ti uop­će muško?" Moj je djed živio s bolovima u svom trbuhu nekoliko tjedana, bez da je išta o tome govorio. Kad je konačno to spomenuo, odvezli smo ga hitno u bol­nicu i pokazalo se da je hodao naokolo

     s puknutim slijepim crijevom i upalom potrbušnice. Morao je biti hitno operiran, samo zato što nije „muški" potužiti se na bol!

Biti „muškarčina" također znači uvijek biti neovisan i držati sve pod kontrolom. Biti u ulozi bolesnika znači biti ovisan o nekome, a to mnogi muškarci nerado pri­hvaćaju. Za muškarce odlazak liječniku znači stavljati sebe u tuđe ruke, a toga se oni plaše, jer su od malih mogu trenirani da zadržavaju kontrolu nad svakim as­pektom svojih života.

     Kad muškarac ide liječniku, dobar dio onoga čega se boji jest da će mu doktor reći da promijeni svoj stil života. Te pro­mjene kojih se boji mogu biti jednostav­ne, poput potrebe da se više posveti tje­lovježbi, kako bi izbjegao povišeni krvni tlak, a mogu biti i zastrašujuće, poput po­trebe da bude hospitaliziran ili operiran zbog ozbiljne bolesti. Strah da će čuti da su ozbiljno bolesni često drži muškarce podalje od liječnika.

Otiđite na pregled

     Kako muškarci mogu svladati svoje strahove i početi koristiti prednosti koje proizlaze iz liječničke pomoći? Stručnjaci kažu daje potrebna ponovna eduka­cija na području misaonog procesa. Oni moraju shvatiti da zaobilaženje liječnika nije inteligentno, niti muški. To je glupo. U biti, muškarci moraju sebe uvjeriti da im je mnogo korisni­je posjećivati liječnika redovno, nego štititi svoj „macho imidž" i izbjegavati suočavanje s činjenicom da su bole­sni. Pored svega toga, strah muška­raca da će ispasti ranjivi katkada im onemogućuje da budu sasvim otvo­reni pred liječnikom.

     Postoji problem - kada otići do liječ­nika? Da bi se što bolje snalazili u tome, muškarci moraju imati dobar kontakt sa svojim tijelom, dobro poznavati svoj organizam. Ako im to uspije, zdravlje će biti bolje. Postat će mnogo oprezniji i vo­dit će više brige o svojoj tjelesnoj težini, uključit će se u neku od sportsko-rekrea- tivnih aktivnosti i naučit će kako smanjiti stres.

     Muškarci jednostavno moraju nauči­ti više cijeniti svoje zdravlje nego svoje strahove.     Treba priznati, to je teško, ali vrijedi potruditi se. Na koncu - ako može poslužiti za utjehu - ni muški liječnici nisu ništa bolji od drugih muškaraca!

dr. Ivo Belan