UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

STRAH OD LIJEČNIKA

Muškarci zbog straha kraće žive

 

     U nekakvom neistraženom kutku muškog mozga nalazi se jedan mali, ali podmukao strah - čak i neki od najsnažnijih muškaraca boje se liječnika. Medicinske sestre školskih dis­panzera kažu da strah počinje još u naj­ranijoj dobi u prvom ili drugom razredu osnovne škole. Kasnije taj strah raste s godinama i čini da dobrom broju odra­slih muškaraca klecaju koljena već pri samom pogledu na bijeli mantil liječni­ka. Činjenica je da muškarci posjećuju ambulante oko 20 posto rjeđe nego žene, dok im je stopa smrtnosti nešto viša nego kod žena. Mnogi stručnjaci kažu da se strah nalazi vrlo visoko na listi razloga zbog kojih muškarci zao­bilaze liječnika.

     U pubertetu djevojke dobivaju mnogo savjeta, informacija i pomoći od svojih majki i učitelja, dok se dje­čake ostavlja praktički same. Kod njih je često vidljivo znatno nepoznavanje vlastitog tijela. Muškarci često uopće ne uočavaju potrebu da posjete liječnika, a isto tako, nisu svjesni najočitijih tjele­snih upozoravajućih simptoma. Takvo nepoznavanje vlastitog tijela može kat­kada imati i tragične posljedice. Mnogi aspekti života žena, kao što je menstrua- cija, trudnoća i briga oko obitelji, dovode žene liječniku redovito, što nije slučaj s muškarcima.

Njegovanje macho imidza

     Osim što jednostavno nisu naviknuti na doktore, muškarci imaju i druge ra­zloge za strah od traženja medicinske pomoći. Naše društvo i kultura kažu da muškarci moraju biti jaki i neranjivi. Oni muškarci koji to nisu, mogu se suočiti s ruganjem i ismijavanjem od strane svojih prijatelja.

     Osim toga, tužiti se na bol smatra se slabošću. Koliko smo puta čuli primjedbu „Kog se vraga žališ da te boli, jesi li ti uop­će muško?" Moj je djed živio s bolovima u svom trbuhu nekoliko tjedana, bez da je išta o tome govorio. Kad je konačno to spomenuo, odvezli smo ga hitno u bol­nicu i pokazalo se da je hodao naokolo

     s puknutim slijepim crijevom i upalom potrbušnice. Morao je biti hitno operiran, samo zato što nije „muški" potužiti se na bol!

Biti „muškarčina" također znači uvijek biti neovisan i držati sve pod kontrolom. Biti u ulozi bolesnika znači biti ovisan o nekome, a to mnogi muškarci nerado pri­hvaćaju. Za muškarce odlazak liječniku znači stavljati sebe u tuđe ruke, a toga se oni plaše, jer su od malih mogu trenirani da zadržavaju kontrolu nad svakim as­pektom svojih života.

     Kad muškarac ide liječniku, dobar dio onoga čega se boji jest da će mu doktor reći da promijeni svoj stil života. Te pro­mjene kojih se boji mogu biti jednostav­ne, poput potrebe da se više posveti tje­lovježbi, kako bi izbjegao povišeni krvni tlak, a mogu biti i zastrašujuće, poput po­trebe da bude hospitaliziran ili operiran zbog ozbiljne bolesti. Strah da će čuti da su ozbiljno bolesni često drži muškarce podalje od liječnika.

Otiđite na pregled

     Kako muškarci mogu svladati svoje strahove i početi koristiti prednosti koje proizlaze iz liječničke pomoći? Stručnjaci kažu daje potrebna ponovna eduka­cija na području misaonog procesa. Oni moraju shvatiti da zaobilaženje liječnika nije inteligentno, niti muški. To je glupo. U biti, muškarci moraju sebe uvjeriti da im je mnogo korisni­je posjećivati liječnika redovno, nego štititi svoj „macho imidž" i izbjegavati suočavanje s činjenicom da su bole­sni. Pored svega toga, strah muška­raca da će ispasti ranjivi katkada im onemogućuje da budu sasvim otvo­reni pred liječnikom.

     Postoji problem - kada otići do liječ­nika? Da bi se što bolje snalazili u tome, muškarci moraju imati dobar kontakt sa svojim tijelom, dobro poznavati svoj organizam. Ako im to uspije, zdravlje će biti bolje. Postat će mnogo oprezniji i vo­dit će više brige o svojoj tjelesnoj težini, uključit će se u neku od sportsko-rekrea- tivnih aktivnosti i naučit će kako smanjiti stres.

     Muškarci jednostavno moraju nauči­ti više cijeniti svoje zdravlje nego svoje strahove.     Treba priznati, to je teško, ali vrijedi potruditi se. Na koncu - ako može poslužiti za utjehu - ni muški liječnici nisu ništa bolji od drugih muškaraca!

dr. Ivo Belan