UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


KAZNA ZA VIŠESTRUKO MAJČINSTVO

Više djece - manja mirovina

     Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova obratila se pritužiteljica koja je navela da ona kao majka šestero djece zbog majčinstva, odnosno korištenja rodiljnih i roditeljskih dopusta ima mirovinu od 2.400 kuna iako ima višu stručnu spremu te 39 godina i šest mjeseci mirovinskog staža. Jesu li mirovine doista niže ženama koje imaju više djece? Jesu. Posve je sigurno da bi ova šesterostruka majka imala barem za trećinu višu mirovinu da nije rodila niti jedno dijete.

     Pravobraniteljica se stoga još krajem 2017. godine obratila Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku te Ministarstvu rada i mirovinskog sustava s prijedlogom da se osnuje Međuresorna rad­na skupina koja bi razmotrila problematiku jaza u mi­rovinama između žena i muškaraca te preporučila da se razmotri mogućnost uvođenja mehanizama za is­pravljanje nejednakosti koje mogu dovesti do razlika u mirovinama, a posebice uvođenje sustava „bodova za skrb" kao i osmišljavanje„sustava mirovinskih kreditnih bodova". Sustav creditinga, odnosno različitih mjera kojima se kroz zakone nastoji kompenzirati prekide u karijeri i niža primanja za vrijeme rodiljnih i roditeljskih dopusta, postoji u brojnim zemljama, primjerice na način da se ta razdoblja u radnoj karijeri obračunavaju prema prosječnim primanjima ili priznaju dodatne go­dine radnog staža po djetetu.

     Činjenica je da je taj problem postao vidljiviji tek posljednjih desetak godina, jer od 2007. godine u izra­čun mirovine ulazi čitavi staž, uključujući i vrijeme pro­vedeno na rodiljnom ili roditeljskom dopustu.