UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

PRIJEPOR OKO VLADINA PRIJEDLOGA

Oslobađanje od poreza čini dosmrtno uzdržavanje popularnim

 

     Ugovori o dosmrtnom uzdržavanju jedan su od zakonski priznatih oblika uzdržavanja starijih osoba u Hrvatskoj. No, također su često sredstvo manipulacije i ekonomskog zlostavljanja starijih osoba. Razlog tomu jest što se, za razliku od ugovora o doživotnom uzdržavanju, davatelj uzdržavanja može odmah nakon potpisa ugovora uknjižiti na nekretninu primatelja uzdržavanja i bez njegova znanja. To znači da je primatelj uzdr­žavanja prisiljen otići u dom, živjeti u neadekvatnim prostorima davatelja uzdržavanja ili pak završiti na cesti, bez mogućnosti da promijeni situaciju.

     No, osim toga, postoji još jedan razlog zbog kojeg bi se ta­kvi štetni ugovori mogli još više popularizirati. Naime, davatelji dosmrtnog uzdržavanja bi, prema prijedlogu izmjena i dopuna Zakona o porezu na promet nekretninama, bili oslobođeni od plaćanja poreza na promet nekretnina, koji iznosi četiri posto vri­jednosti nekretnine u trenutku njezina stjecanja.

     Konkretno, to znači sljedeće: davatelj uzdržavanja potpiše ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s primateljem uzdržavanja te se odmah i bez njegova znanja, uknjiži na njegovu kuću ili stan i pritom je još oslobođen plaćanja poreza na promet nekretni­nama od četiri posto, što znači da je praktički dobio nekretninu besplatno.

     Prepoznala je to i pučka pravobraniteljica Lora Vidović te je oštro reagirala na takvu odredbu. U okviru savjetovanja o pore­znoj reformi našao se i Zakon o porezu na promet nekretninama u kojem su ove odredbe definirane. Pravobraniteljica je zatraži­la izmjenu članka 13. točke 7., iz kojeg bi se, prema prijedlogu, uklonila mogućnost oslobađanja od plaćanja poreza onima koji su sklopili ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.

     „Sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju je rizičan prav­ni posao, jer vlasništvo imovine koja je predmet ugovora prelazi u vlasništvo davatelja uzdržavanja odmah po sklapanju ugovora. Poznato je da sklapanjem ovih ugovora, neovisno o propisanoj strogoj formi i zaštitnim mehanizmima, postoji niz manipulacija zbog čega se starije osobe osjećaju prevarene, pa čak i kad su davatelji uzdržavanja potomci.      Primjerice, primatelji uzdržavanja koji ne ostvaruju ugovoreno uzdržavanje i skrb temeljem ugovo­ra o dosmrtnom uzdržavanju ne mogu uvijek vratiti svoju imovi­nu, jer postoje situacije da je njihova imovina u međuvremenu otuđena i postala je vlasništvo trećih osoba. Također, ako se spo­razumno ne raskine ugovor, primateljima uzdržavanja preostaju dugotrajni sudski postupci za raskid tih ugovora, kojeg najče­šće i ne dožive. Nadalje, stariji primatelji uzdržavanja u teškoj su situaciji što su prevareni, posebice kad je to od strane vlastitih potomaka, pa sudske postupke radi raskida ugovora uopće i ne pokreću", ističe se u mišljenju Pučke pravobraniteljice.

     Time bi se, smatra pravobraniteljica, doprinijelo prakticiranju sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, koji su donekle pravno sigurniji za primatelje uzdržavanja; barem u tolikoj mjeri da ne ostaju bez svoje imovine za vrijeme života. Ako Vlada ne prihvati ovaj prijedlog, otvara se prostor za pojačano ekonomsko zanemarivanje starijih osoba, ali i sve veće manipulacije najranji­vije populacije u Hrvatskoj.

Milan Dalmacija

 

 

OBESPRAVLJENI SIN

     K.M. je 2011. potpisala sa svojom kćeri N.B. ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Iako se kćer o njoj dobro brinula, zbog toga je došla u sukob sa sinom V.M. s ko­jim je i živjela u stanu. Protiv njega je podnijela tužbu za iseljenje iz stana, smatrajući se i dalje vlasnicom. Sin je podnio protutužbu, tražeći ništavnost tog ugovora. Spor se rastegnuo do ove godine, a K.M. je u međuvre­menu umrla. Sud je sada presudio kako ona nije bila svjesna pravnih posljedica takvog ugovora, pa je sina, slučajno ili namjerno, ugovorom ostavila bez ikakvog prava na nasljedstvo, a uz to ga nije niti mogla„izbaciti" iz stana.

 

NEODLUČNI SUDOVI

     N.M. je 2010. potpisao ugovor o dosmrtnom uzdr­žavanju s N.A., koji se odmah po potpisu ugovora uknjižio na stan u vlasništvu N.M. Nakon nekoliko godina N.M. je odlučio sudskim putem zatražiti raskid ugovora

vraćanje vlasništva u prijašnje stanje, jer je međuso­ban odnos postao nesnošljiv, ali i zato jer se N.A. nije o njemu brinuo nakon što je obolio. N.A. mu je odgovorio protutužbom u kojoj traži povrat više od 100.000 kuna koje je uložio u uređenje stana i plaćanje režija. Nakon nekoliko godina, prvostupanjski sud nalaže raskidanje ugovora i povrat ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, no drugostupanjski je sud prije nekoliko mjeseci pobio tu odluku. N.M. je još živ, ali je pitanje hoće li dočekati pravdu i kakva će ona biti. Pitanje je, naposljetku, što je tu pravda?

 

ZOVITE PRAVNO SAVJETOVALIŠTE

Tel. 01/4615-797

E-mail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Pošta ili osobni dolazak: Sindikat umirovljenika Hrvatske, Trg kralja Petra Krešimira IV. 2, 10 000 Zagreb