UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

KAD SKRB POSTANE MANIPULACIJA

Neki privatni domovi i dalje sklapaju ugovore o uzdržavanju?

 

     Iako mnogi misle kako su prijavom za smještaj u domu umirovljenika riješili svoje životno pitanje, česti su slučajevi kada dolazi do kršenja njihovih prava, a često i manipulacija.

     U Pravno savjetovalište SUH-a javio se gospodin D.Š. koji je sa suprugom htio otići u privatni dom umirovljenika zbog teškog zdravstvenog i materijalnog sta­nja. Sastao se s predstavnikom doma te mu je ovaj ponudio smještaj u domu po cijeni od 6.300 kuna. To je bilo preskupo za gospodina Š., pa mu je u četiri oka po­nuđen ugovor o dosmrtnom uzdržava­nju, gdje će dobivati dva obroka dnevno i medicinski tretman, a da će se zauzvrat vlasnik doma uknjižiti na njihovu kuću, ali ih i ostaviti da ondje nastave živjeti. No, kad je trebalo potpisati ugovor, gospodin Š. je vidio kako je umjesto dogovorenoga, bio spomenut smještaj u dom i uknjižba na njihovu kuću i grobnicu, a uz to u ugo­voru je stajala odredba kako se stranke odriču prava pobijanja tog ugovora iz bilo kojeg razloga. Gospodin Š. nije htio pristati na te uvjete, pa nije niti potpisao ugovor i time se spasio od prijevare.

     Nazvali smo dotični dom s izlikom da želimo pomoći susjedu koji je sam i bo­lestan. Dobili smo odgovor kako se dugo čeka na mjesto i da je to dom samo za teške bolesnike. Ponuđeno nam je razgle­davanje i dogovor na licu mjesta, a o ugo­voru o dosmrtnom uzdržavanju nije bilo riječi. Barem ne preko telefona.

Sindikat umirovljenika je u više na­vrata upozoravao na štetnost ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, upravo zato jer primatelji uzdržavanja mogu ostati bez imovine odmah po potpisu tog ugovora. U travnju je ministru pravosuđa Draženu Bošnjakoviću poslana inicijativa za izmje­nama i dopunama Zakona o obveznim odnosima, kojima bi se ukinulo dosmrtno uzdržavanje, a doživotno bi se strože kon­troliralo. Kako još nismo dobili odgovor, provjerili smo što radi socijalna inspekci­ja.

     Temeljem članka 192. Zakona o soci­jalnoj skrbi inspektori provjeravaju broj sklopljenih ugovora, koji kod osoblja do­mova ne smije biti veći od tri, a po član­ku 123.a oni ne smiju sklapati ugovor o otuđenju ili opterećenju nekretnine ko­risnika. Postupanja inspektora temeljem navedenih odredbi su rijetka", stoji u od­govoru iz MDOMSP-a.

     Dodaju da će u skladu s dovršetkom istraživanja o pojavnosti nasilja nad stari­jim osobama inicirati pokretanje eviden­cije ugovora o uzdržavanju. A dotad, tko zna koliko će se ljudi naći u istoj situaciji kao gospodin Š. i koliko će ih naivno pot­pisati ugovore o dosmrtnom uzdržavanju i time si zapečatiti sudbinu.

Milan Dalmacija

 

Stotine ilegalnih domova diljem Hrvatske

     Na Facebook stranici Sindikata umirovljenika Hrvat­ske „Pokret protiv siromaštva starijih osoba", koja ima 11.500 pratitelja, nerijetko saznajemo o brojnim neča­snim ponudama umirovljenicima, ali tek smo nedavno sazna­li o postojanju stotina ilegalnih domova. Javila nam se M.Š. iz sjevernog dijela zemlje s molbom za oglašavanje takvog doma koji je otvorila u svojoj višesobnoj kući u ruralnom po­dručju. Njezin muž se razbolio, pa kad već mora o njemu bri­nuti, ponudila je oglasima i preko prijatelja smještaj i drugim manje pokretnim starijim osobama. Poslala nam je i fotografi­je u razne šarene presvlake presvučenih kreveta, po dva u so­bičku. Upozorili smo je da je riječ o nelegalnom poslu, no ona nam je mirno otpisala kako pozna na desetke takvih domova za starije i da svi oni ne mogu ispuniti sve pretjerane uvjete i papirologiju zahtijevanu od strane centara za socijalnu skrb.

     I nakon uvjeravanja kako je ipak riječ o radu „na crno" i si­voj ekonomiji, gospođa nam je objasnila kako je to potreba tržišta, da bi bez takvih kućnih domova mnogi stari ostajali po cijele dane sami i zapušteni, pa čak i gladni i žedni, da ova­ko ti stari ipak dobiju nekakav smještaj i hranu te da je ona s njima ljubazna, a cijena smještaja je prema dogovoru i stanju klijenta. Ilegalno ili ne, to je stvar države kako propiše zakoni­ma. Ovako, tvrdi, to i nije nelegalno, jer ona svakog starca ili staricu koje zaprimi prijavi kao podstanare, što je, dozvoljeno - zar ne?! (J.A.P.)