UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

KAD SKRB POSTANE MANIPULACIJA

Neki privatni domovi i dalje sklapaju ugovore o uzdržavanju?

 

     Iako mnogi misle kako su prijavom za smještaj u domu umirovljenika riješili svoje životno pitanje, česti su slučajevi kada dolazi do kršenja njihovih prava, a često i manipulacija.

     U Pravno savjetovalište SUH-a javio se gospodin D.Š. koji je sa suprugom htio otići u privatni dom umirovljenika zbog teškog zdravstvenog i materijalnog sta­nja. Sastao se s predstavnikom doma te mu je ovaj ponudio smještaj u domu po cijeni od 6.300 kuna. To je bilo preskupo za gospodina Š., pa mu je u četiri oka po­nuđen ugovor o dosmrtnom uzdržava­nju, gdje će dobivati dva obroka dnevno i medicinski tretman, a da će se zauzvrat vlasnik doma uknjižiti na njihovu kuću, ali ih i ostaviti da ondje nastave živjeti. No, kad je trebalo potpisati ugovor, gospodin Š. je vidio kako je umjesto dogovorenoga, bio spomenut smještaj u dom i uknjižba na njihovu kuću i grobnicu, a uz to u ugo­voru je stajala odredba kako se stranke odriču prava pobijanja tog ugovora iz bilo kojeg razloga. Gospodin Š. nije htio pristati na te uvjete, pa nije niti potpisao ugovor i time se spasio od prijevare.

     Nazvali smo dotični dom s izlikom da želimo pomoći susjedu koji je sam i bo­lestan. Dobili smo odgovor kako se dugo čeka na mjesto i da je to dom samo za teške bolesnike. Ponuđeno nam je razgle­davanje i dogovor na licu mjesta, a o ugo­voru o dosmrtnom uzdržavanju nije bilo riječi. Barem ne preko telefona.

Sindikat umirovljenika je u više na­vrata upozoravao na štetnost ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, upravo zato jer primatelji uzdržavanja mogu ostati bez imovine odmah po potpisu tog ugovora. U travnju je ministru pravosuđa Draženu Bošnjakoviću poslana inicijativa za izmje­nama i dopunama Zakona o obveznim odnosima, kojima bi se ukinulo dosmrtno uzdržavanje, a doživotno bi se strože kon­troliralo. Kako još nismo dobili odgovor, provjerili smo što radi socijalna inspekci­ja.

     Temeljem članka 192. Zakona o soci­jalnoj skrbi inspektori provjeravaju broj sklopljenih ugovora, koji kod osoblja do­mova ne smije biti veći od tri, a po član­ku 123.a oni ne smiju sklapati ugovor o otuđenju ili opterećenju nekretnine ko­risnika. Postupanja inspektora temeljem navedenih odredbi su rijetka", stoji u od­govoru iz MDOMSP-a.

     Dodaju da će u skladu s dovršetkom istraživanja o pojavnosti nasilja nad stari­jim osobama inicirati pokretanje eviden­cije ugovora o uzdržavanju. A dotad, tko zna koliko će se ljudi naći u istoj situaciji kao gospodin Š. i koliko će ih naivno pot­pisati ugovore o dosmrtnom uzdržavanju i time si zapečatiti sudbinu.

Milan Dalmacija

 

Stotine ilegalnih domova diljem Hrvatske

     Na Facebook stranici Sindikata umirovljenika Hrvat­ske „Pokret protiv siromaštva starijih osoba", koja ima 11.500 pratitelja, nerijetko saznajemo o brojnim neča­snim ponudama umirovljenicima, ali tek smo nedavno sazna­li o postojanju stotina ilegalnih domova. Javila nam se M.Š. iz sjevernog dijela zemlje s molbom za oglašavanje takvog doma koji je otvorila u svojoj višesobnoj kući u ruralnom po­dručju. Njezin muž se razbolio, pa kad već mora o njemu bri­nuti, ponudila je oglasima i preko prijatelja smještaj i drugim manje pokretnim starijim osobama. Poslala nam je i fotografi­je u razne šarene presvlake presvučenih kreveta, po dva u so­bičku. Upozorili smo je da je riječ o nelegalnom poslu, no ona nam je mirno otpisala kako pozna na desetke takvih domova za starije i da svi oni ne mogu ispuniti sve pretjerane uvjete i papirologiju zahtijevanu od strane centara za socijalnu skrb.

     I nakon uvjeravanja kako je ipak riječ o radu „na crno" i si­voj ekonomiji, gospođa nam je objasnila kako je to potreba tržišta, da bi bez takvih kućnih domova mnogi stari ostajali po cijele dane sami i zapušteni, pa čak i gladni i žedni, da ova­ko ti stari ipak dobiju nekakav smještaj i hranu te da je ona s njima ljubazna, a cijena smještaja je prema dogovoru i stanju klijenta. Ilegalno ili ne, to je stvar države kako propiše zakoni­ma. Ovako, tvrdi, to i nije nelegalno, jer ona svakog starca ili staricu koje zaprimi prijavi kao podstanare, što je, dozvoljeno - zar ne?! (J.A.P.)