UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

HRVATSKA U SOCIJALNOJ NESIGURNOSTI

Hoće li nam ponestati kanti za smeće?

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Nakon što su europski lideri proglasili 2017. godine Europ­ski stup socijalnih prava kao politički zagovor socijalnih prava građana EU, među kojima i za dosto­janstven život u starijoj dobi, ovih su dana objavljeni rezultati istraživanja Eurofonda   „Otpornost na socijalnu sigurnost". Zanimljivo je da je razi­na brige ispitanika da u starijoj dobi neće imati dovoljne prihode za život najviša u Grčkoj, Španjolskoj i Portu­galu, dok je najniža u Danskoj, Šved­skoj i Austriji.

     Hrvatske je negdje u gornjoj po­lovici ljestvice straha od siromaštva u starosti, no to je bilo prije dvije go­dine, dok bi današnji hrvatski građa­ni, zahvaljujući tekućoj mirovinskoj reformi, sigurno iskazali daleko viši stupanj straha od tadašnjih 6.4 (od 10 kao najgore procjene vlastite ne­sigurnosti).

Zna se - da su umirovljenici siromašni

     Zahvaljujući peticiji Sindikata umirovljenika od prije tri godine te prošlogodišnjim prosvjedima u šest gradova u Hrvatskoj protiv siromaš­tva starijih osoba, bitno je porasla osviještenost o siromaštvu u penziji. Mnogi mladi koji su iselili iz Hrvatske kao jedan od razloga nerijetko na­vode i bijedne mirovine, pa je očito percepcija o tom pitanju u javno­sti izašla iz dobnog geta i postala opće poznata činjenica. Političarima više ne pomaže ni lažiranje ili „zao­kruživanje" statističkih pokazatelja o mirovinama, jer sada siromaštvo stanuje tu u susjedstvu, iza ugla, kod prvog kontejnera ili kante za smeće. Više ga se ne može previdjeti niti za­nijekati.

     Istraživanje ukazuje i na poveća­ni, posve razložno veći strah ženske populacije od socijalne nesigurnosti u starijoj dobi, a u nekim zemljama, poput Bugarske, Latvije i Slovačke, razlika u percepciji je izrazito visoka na rodnoj osnovi.

     Čemu ovakva istraživanja? Soci­jalna nesigurnost odražava smanje­nu kvalitetu života i odraz je nepo­stojanja mehanizama koji bi mogli amortizirati negativne učinke takvih socijalnih padova u ponor. Ujedno se istraživanjem ispitala sposobnost izloženih da se suoče s posljedicama socijalnih padova. Na prvom mjestu to odražava i kvalitetu javnih sustava i institucija, osobnih resursa za pre­življavanje i međuljudskih potpora.

Samo jedan posto živi bez straha

     Eto i strašnog podatka kako samo jedan posto stanovništva EU uživa najvišu razinu socijalne sigur­nosti u svim promatranim područ­jima (osobna situacija, stanovanje, zdravstvena skrb, zaposlenost i pri­hodi u starosti). Većina stanovnika osjeća višestruku nesigurnost koja je međusobno povezana, pa tako onaj koji ima vrlo nisku mirovinu ili padne u tu skupinu nakon smrti partnera, vjerojatnije je da će se osjećati i nesi­gurnim u stanovanju (hoće li recimo zbog ovrhe izgubiti jedini stan).

      Međutim, čak i oni koji su imuć­niji mogu osjećati osobnu nesigur­nost, pa se nesigurnima osjeća i više od 27 posto Europljana u dobi 75 i više godina kad odlaze do dućana ili banke (mrak, gužva, prebrzi semafo­ri...). I ta dimenzija utječe na kvalite­tu života.

     SUH je, primjerice, upravo zbog izoliranosti u ruralnim područjima i otocima ili na visokim katovima stambenih zgrada te slabog javnog prijevoza, zatražio da mirovine sla­bije pokretnima (ponovno) donose poštari na vrata, no nadležne institu­cije su to odbile jer im je - preskupo i jer su se tako dogovorile s bankama. Njima je naprosto jeftinije ostaviti starije osobe prepuštene vlastitoj ne­sigurnost, izoliranosti i nemoći.    Ipak, najnesigurnijima se osjećaju osobe s niskim prihodima, starije žene, udo­vice, razvedene žene, a najviše žene u samačkim domaćinstvima.

     Taj je strah razložan i osnovan, a hoće li otpornost spram socijalnih padova i promjena biti viša ili niža, ovisi o zakonima, društvenoj po­dršci, razini prava i kvaliteti javnih institucija. U Hrvatskoj nadležne javne institucije uopće ne zanima siromaštvo, niti to uzimaju kao zna­čajan faktor za donošenje strategija, politika ili potrebnih mjera.      Više se polaže pozornost ideološkom pri­stupu, nego stvarnoj socijalnoj po­trebitosti.

52 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva!

     Gotovo pet godina nakon što smo ušli u Europsku uniju, Hrvatska je jedna od najsiromašnijih članica, a najsiro­mašnija skupina su stariji od 65 godina. U većini zemalja EU najugroženija su djeca, no kod nas su to starice i starci, jer se društvo o najmlađima ipak done­kle pobrine. A stari neka crknu (kako su na Facebook stranici SUH-a nerijetko pisali građani).

     U Hrvatskoj 87 i pol tisuća osoba prima socijalnu naknadu od 440 do 980 kuna, što je tek svaka desetak oso­ba koja živi u ekstremnom siromaštvu. Zato ne čudi što svakog dana na ručak u pučku kuhinju dolazi 10 tisuća gra­đana.

Svaki peti građanin je u zoni siro­maštva, a svaki treći stariji od 65 godi­na. Europski prosjek stope siromaštva za tu dobnu skupinu je 18 posto, dok je kod nas brojka gotovo dvostruka. Najugroženija su staračka samačka domaćinstva, a osobito ona u ruralnim i socijalno i geografski izoliranim po­dručjima. Čak 43 posto siromašnih su žene koje žive same, a među starijima od 65 godina čak je i više od 60 posto žena u siromaštvu.

     Linija siromaštva u 2018. godini za jednočlano kućanstvo prema najnovi­jim podacima Državnog zavoda za sta­tistiku iznosi 2.321,42 kune, pa je time 52 posto svih mirovina temeljem rada (prema općim propisima) ispod linije siromaštva.    Prosječna mirovina je samo 23 kune viša od linije siromaštva!

     Još više šokira vrlo niska relativna vrijednost mirovine, odnosno udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći koji je u kolovozu iznosio samo 37,35 posto (najniži je od svih zemalja nastalih na području bivše Jugoslavije). Čak 160 tisuća umirovljenika ima miro­vinu nižu od 1.000 kuna. Što reći na sve to? Može se samo plakati.

     K tome, socijalne razlike sve su veće, a osobito među umirovljenicima. Samo 1,4 posto svih umirovljenika ima miro­vine više od prosječne plaće od 6.200 kuna, dok je taj udjel bitno drukčiji u skupini povlaštenih umirovljenika (pre­ma posebnim propisima), čak 25 posto ima više od prosječne plaće. Vlast, me­đutim, i dalje pogoduje bogatijima!