UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

HRVATSKA U SOCIJALNOJ NESIGURNOSTI

Hoće li nam ponestati kanti za smeće?

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Nakon što su europski lideri proglasili 2017. godine Europ­ski stup socijalnih prava kao politički zagovor socijalnih prava građana EU, među kojima i za dosto­janstven život u starijoj dobi, ovih su dana objavljeni rezultati istraživanja Eurofonda   „Otpornost na socijalnu sigurnost". Zanimljivo je da je razi­na brige ispitanika da u starijoj dobi neće imati dovoljne prihode za život najviša u Grčkoj, Španjolskoj i Portu­galu, dok je najniža u Danskoj, Šved­skoj i Austriji.

     Hrvatske je negdje u gornjoj po­lovici ljestvice straha od siromaštva u starosti, no to je bilo prije dvije go­dine, dok bi današnji hrvatski građa­ni, zahvaljujući tekućoj mirovinskoj reformi, sigurno iskazali daleko viši stupanj straha od tadašnjih 6.4 (od 10 kao najgore procjene vlastite ne­sigurnosti).

Zna se - da su umirovljenici siromašni

     Zahvaljujući peticiji Sindikata umirovljenika od prije tri godine te prošlogodišnjim prosvjedima u šest gradova u Hrvatskoj protiv siromaš­tva starijih osoba, bitno je porasla osviještenost o siromaštvu u penziji. Mnogi mladi koji su iselili iz Hrvatske kao jedan od razloga nerijetko na­vode i bijedne mirovine, pa je očito percepcija o tom pitanju u javno­sti izašla iz dobnog geta i postala opće poznata činjenica. Političarima više ne pomaže ni lažiranje ili „zao­kruživanje" statističkih pokazatelja o mirovinama, jer sada siromaštvo stanuje tu u susjedstvu, iza ugla, kod prvog kontejnera ili kante za smeće. Više ga se ne može previdjeti niti za­nijekati.

     Istraživanje ukazuje i na poveća­ni, posve razložno veći strah ženske populacije od socijalne nesigurnosti u starijoj dobi, a u nekim zemljama, poput Bugarske, Latvije i Slovačke, razlika u percepciji je izrazito visoka na rodnoj osnovi.

     Čemu ovakva istraživanja? Soci­jalna nesigurnost odražava smanje­nu kvalitetu života i odraz je nepo­stojanja mehanizama koji bi mogli amortizirati negativne učinke takvih socijalnih padova u ponor. Ujedno se istraživanjem ispitala sposobnost izloženih da se suoče s posljedicama socijalnih padova. Na prvom mjestu to odražava i kvalitetu javnih sustava i institucija, osobnih resursa za pre­življavanje i međuljudskih potpora.

Samo jedan posto živi bez straha

     Eto i strašnog podatka kako samo jedan posto stanovništva EU uživa najvišu razinu socijalne sigur­nosti u svim promatranim područ­jima (osobna situacija, stanovanje, zdravstvena skrb, zaposlenost i pri­hodi u starosti). Većina stanovnika osjeća višestruku nesigurnost koja je međusobno povezana, pa tako onaj koji ima vrlo nisku mirovinu ili padne u tu skupinu nakon smrti partnera, vjerojatnije je da će se osjećati i nesi­gurnim u stanovanju (hoće li recimo zbog ovrhe izgubiti jedini stan).

      Međutim, čak i oni koji su imuć­niji mogu osjećati osobnu nesigur­nost, pa se nesigurnima osjeća i više od 27 posto Europljana u dobi 75 i više godina kad odlaze do dućana ili banke (mrak, gužva, prebrzi semafo­ri...). I ta dimenzija utječe na kvalite­tu života.

     SUH je, primjerice, upravo zbog izoliranosti u ruralnim područjima i otocima ili na visokim katovima stambenih zgrada te slabog javnog prijevoza, zatražio da mirovine sla­bije pokretnima (ponovno) donose poštari na vrata, no nadležne institu­cije su to odbile jer im je - preskupo i jer su se tako dogovorile s bankama. Njima je naprosto jeftinije ostaviti starije osobe prepuštene vlastitoj ne­sigurnost, izoliranosti i nemoći.    Ipak, najnesigurnijima se osjećaju osobe s niskim prihodima, starije žene, udo­vice, razvedene žene, a najviše žene u samačkim domaćinstvima.

     Taj je strah razložan i osnovan, a hoće li otpornost spram socijalnih padova i promjena biti viša ili niža, ovisi o zakonima, društvenoj po­dršci, razini prava i kvaliteti javnih institucija. U Hrvatskoj nadležne javne institucije uopće ne zanima siromaštvo, niti to uzimaju kao zna­čajan faktor za donošenje strategija, politika ili potrebnih mjera.      Više se polaže pozornost ideološkom pri­stupu, nego stvarnoj socijalnoj po­trebitosti.

52 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva!

     Gotovo pet godina nakon što smo ušli u Europsku uniju, Hrvatska je jedna od najsiromašnijih članica, a najsiro­mašnija skupina su stariji od 65 godina. U većini zemalja EU najugroženija su djeca, no kod nas su to starice i starci, jer se društvo o najmlađima ipak done­kle pobrine. A stari neka crknu (kako su na Facebook stranici SUH-a nerijetko pisali građani).

     U Hrvatskoj 87 i pol tisuća osoba prima socijalnu naknadu od 440 do 980 kuna, što je tek svaka desetak oso­ba koja živi u ekstremnom siromaštvu. Zato ne čudi što svakog dana na ručak u pučku kuhinju dolazi 10 tisuća gra­đana.

Svaki peti građanin je u zoni siro­maštva, a svaki treći stariji od 65 godi­na. Europski prosjek stope siromaštva za tu dobnu skupinu je 18 posto, dok je kod nas brojka gotovo dvostruka. Najugroženija su staračka samačka domaćinstva, a osobito ona u ruralnim i socijalno i geografski izoliranim po­dručjima. Čak 43 posto siromašnih su žene koje žive same, a među starijima od 65 godina čak je i više od 60 posto žena u siromaštvu.

     Linija siromaštva u 2018. godini za jednočlano kućanstvo prema najnovi­jim podacima Državnog zavoda za sta­tistiku iznosi 2.321,42 kune, pa je time 52 posto svih mirovina temeljem rada (prema općim propisima) ispod linije siromaštva.    Prosječna mirovina je samo 23 kune viša od linije siromaštva!

     Još više šokira vrlo niska relativna vrijednost mirovine, odnosno udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći koji je u kolovozu iznosio samo 37,35 posto (najniži je od svih zemalja nastalih na području bivše Jugoslavije). Čak 160 tisuća umirovljenika ima miro­vinu nižu od 1.000 kuna. Što reći na sve to? Može se samo plakati.

     K tome, socijalne razlike sve su veće, a osobito među umirovljenicima. Samo 1,4 posto svih umirovljenika ima miro­vine više od prosječne plaće od 6.200 kuna, dok je taj udjel bitno drukčiji u skupini povlaštenih umirovljenika (pre­ma posebnim propisima), čak 25 posto ima više od prosječne plaće. Vlast, me­đutim, i dalje pogoduje bogatijima!