UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

SINDIKAT UMIROVLJENIKA HRVATSKE:

Olake najave mirovinske reforme

Sindikat umirovljenika Hrvatske sa zabrinutošću prati olake najave buduće mirovinske reforme, koja se, izgleda, svodi na tri dimenzije: prvo, kako dob za umirovljenje povećati na 67 godina; drugo, kako nastaviti privatizaciju mirovinskog sustava; te, treće, kako ”pojeftiniti” postojeće mirovine.

Od prve ideje se odustalo, jer se spoznalo kako Hrvati po umirovljenju žive bitno kraće od europskog prosjeka, pa je taj dio ”reforme” odgođen, te će do daljnjega vrijediti granica od 65 godina.

 

Drugo, privatizacija po modelu Svjetske banke se nastavlja tzv. jačanjem drugog stupa, tako da se od osakaćenog zdravstva oduzme 2% i prebaci u obvezatnu štednju drugoga stupa. Pri tom kao da nikoga nije briga za analize, jer bi se onda pogledalo prvo u vlastiti džep, pa saznalo kako su svi osim jednog ”privatnog” mirovinskog fonda lani poslovali s gubicima, nastavljajući trend od početka financijske krize 2008. (uz napomenu da stvari vlasnici fondova – radnici – nemaju nikakvog utjecaja na odlučivanje).

 

Također, saznalo bi se da je Hrvatska među rijetkim zemljama koje imaju obvezatan drugi stup i to na teret isključivo radnika (Makedonija, Bugarska, Albanija...), dok je znatan broj zemalja ili ukinuo drugi stup (Mađarska) ili prešao u dobrovoljni stup (Slovačka, Češka), odbio ga do daljnjega uvesti (Malta, BIH, Srbija, Crna Gora) ili zamrznuo/smanjio doprinose (Poljska, Estonija, Letonija, Litva, Rumunjska). I, uglavnom, drugi stup je u većini zemalja podijeljen između radnika i poslodavaca. Hrvatski drugi stup je ne samo preskup, negativno posluje, nego je k tome i netransparentne ulagačke politike, mogućno i podložne političkim utjecajima. Zašto ministar misli suprotno od vlada većine bivših socijalističkih zemalja, ne računajući većinu zapadnoeuropskih zemalja koje drugi stup uopće nemaju?

 

Treće, ministar glasno najavljuje kako će se usklađivanje mirovina maknuti s omražene „švicarske formule” (mješavina poravnanja prema plaćama i rastu cijena na malo) na praćenje troškova života. Sindikat umirovljenika Hrvatske godinama zagovara usklađivanje prema plaćama (odnosno prema rastu troškova života, ako plaće ne rastu  za određeno razdoblje), jer je neosporno da bi prijelaz isključivo na troškove života smanjio realnu i kupovnu vrijednost mirovina. SUH je mišljenja kako će ulaskom u Europsku uniju plaće i dalje rasti brže od troškova života, osobito od onih u koje se uračunavaju automobili, informatika i brojni drugi proizvodi i usluge koje umirovljenici gotovo i ne kupuju.

 

SUH pretpostavlja da je ministru i njegovoj ekipi vidljivo kako udjel prosječne mirovine u bruto plaći ubrzano pada, te je Hrvatsku već smjestio pri dnu europske ljestvice (24. mjesto), a osobito bi ga trebala zabrinuti činjenica da prosječna mirovina osoba koje su je ostvarile ove godine iznosi samo 1.797 kuna, što je 17% niže od „službeno” prosječne.

 

Sindikat umirovljenika Hrvatske stoga očekuje dovršetak posla s izdvajanjem svih tzv. mirovinskih davanja prema posebnim propisima iz općeg međugeneracijskog proračuna (pozdravljajući dosadašnje zahvate u povlaštene mirovine), prihvaća reviziju invalidskih mirovina, povrat tzv. „pune starosne mirovine” za 40 godina rada i plaćenih doprinosa te očekuje uvođenje dodatka i za radnike koji su morali ući u drugi mirovinski stup.

Međutim, ova će Vlada morati ispraviti veliku prevaru kojom je 1999. godine izračunata prva aktualna vrijednost mirovine u iznosu od 35,16 kn, odnosno samo 56 posto od stvarne zakonom propisane vrijednosti! Na osnovi te prve AVM određivane su daljnje vrijednosti automatskim povećavanjem prema formuli usklađivanja mirovina i – nepravda se samo povećava. SUH je na svoju predstavku dobio odgovor predsjednika Hrvatskoga sabora, kako je predstavka upućena Odboru za rad i socijalno partnerstvo, čiji ju je predsjednik uputio na izračun Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje. Odgovor se još čeka.

Sindikat umirovljenika Hrvatske uvjerenja je kako će se sva ova pitanja argumentirano raspraviti na sjednicama Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, čije se osnivanje i početak rada očekuje u rujnu. Nadamo se, prije „reforme”!

 

Jasna Petrović

                                                                                              v.d. predsjednica