UVODNA RIJEČ
Pandemijska škola etike
Piše: Jasna A. Petrović
Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jednoobrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shvaćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, nastoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?
Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.
No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriterije društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice zadužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.
Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vrijednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživljavanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu izazvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?
Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na granice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.
Web stranice naših podružnica
SUH zatražio da poštari (opet) nose mirovinu
Sindikat umirovljenika Hrvatske 11. rujna 2018. obnovio je Inicijativu za izmjene i dopune Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013) kojom bi se ponovo omogućila dostava mirovina potrebitima putem pošte. Inicijativa je upućena Ministarstvu rada i mirovinskog sustava.
Naime, nakon što je izmjenama ZOMO-a od 1. siječnja 2014. propisano da se mirovine i druga primanja iz mirovinskog osiguranja, koja su ostvarena i isplaćivana do 31. prosinca 2013. i dalje isplaćuju putem banaka, odnosno putem pošte na adresu korisnika i na teret sredstava državnog proračuna, istovremeno je ukinuto to pravo za umirovljene nakon 1. siječnja 2014., odnosno dopuštena je isplata isključivo putem banaka. Zakonodavna vlast takvo ukidanje dostave mirovine poštom pravdala je visokim financijskim troškovima, kao i mjerama jačeg nadzora nad korištenjem prava iz mirovinskog osiguranja.
Postojećim zakonskim odredbama neizravno i višestruko se diskriminira umirovljenike na osnovi mjesta stanovanja (boravišta/prebivališta) i zdravstvenog stanja. Iako zakon naizgled vrijedi jednako za sve, prilikom primjene istog vidljiva je diskriminacija nemalog dijela umirovljenika.
Nije ostvarena jednaka mogućnost korištenja mirovinskih prava kod korisnika, jer ne postoji ista rasprostranjenost poslovnica banaka i bankomata diljem Hrvatske čime dolazi do geografske izoliranosti koju karakterizira i slabija gradska prometna povezanost te nepostojanje iste prilikom loših vremenskih neprilika. Kod slučaja geografske izoliranosti (npr. otoci i ruralna područja) treba uzeti u obzir da je riječ i o zgradama koje se nalaze u urbanim središtima, ali nemaju lift ili prilagođen pristup osobama smanjene pokretljivosti.
Iz tih razloga Sindikat umirovljenika predlaže da se u okviru mirovinske reforme omogući onemoćalim i ranjivim korisnicima isplata mirovine dostavom do kućnog praga i to automatski određenim kategorijama invalida, odnosno svima koji od izabranog liječnika primarne zdravstvene zaštite ishode potvrdu o smanjenoj mobilnosti uslijed bolesti i starosti.