UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

MUKE PO UGOVORIMA

Nema smještaja u domu za „uzdržavane"

 

     B.R. se prijavila na listu zagrebačkog doma za starije osobe, a u međuvremenu je izgubila muža te ostala udo­vica s mizernom penzijom. U panici da joj netko ne ovrši kuću, potpisala je ugovor o doživotnom uzdržavanju s obi­teljskim domom u Dubravi, i bila je zadovoljna par godina dok je dom radio. Dobivala je puni pansion, a mirovina joj je služila za osobne potrebe. Vlasnici doma su po zatvara­nju B.R. smjestili u pomoćni objekt u dvorištu te su nastavili dostavljati joj hranu.

     Odjednom je dobila poziv iz doma za starije, gdje su je obavijestili da može dobiti smještaj u dvokrevetnoj sobi, ali njezini uzdržavatelji moraju potpisati bianco mjenicu da će snositi puni trošak smještaja. Naime, u ugovoru o uzdr­žavanju, na njezinu sreću, piše da su je uzdržavatelji dužni na svoj trošak smjestiti u dom kao alternativni smještaj. Ra­zveselila se kad je u Pravnom savjetovalištu SUH-a dobila takvo tumačenje. Međutim, dugo očekivanu sobu u domu je izgubila, jer su uzdržavatelji odbili plaćati punu cijenu i tražili da ona daje cijelu penziju, a oni će doplatiti razliku.

     Slično je prošla i M.K. iz Zagreba koja je tužila svoje uzdr- žavatelje zbog neizvršavanja ugovora o dosmrtnom uzdr­žavanju, jer je pola godine od potpisivanja nisu ni posjetili, niti joj donosili hranu, a živi u stanu koji je u zemljišnim knji­gama već prenesen u vlasništvo uzdržavatelja. Podnijela je tužbu za raskid ugovora i to traje već dvije godine. U među­vremenu je slomila nogu i nakon oporavka odlučila otići u dom. Međutim, u dom ju ne žele primiti, jer nema dovoljno visoku mirovinu, a u nadležnom centru socijalne skrbi su joj rekli kako, sukladno zakonu, ne može dobiti razliku pla­ćenu od države jer je potpisala ugovor o uzdržavanju.

     „Primatelji uzdržavanja dolaze tražiti pomoć i savjet što činiti dok se presuda ne donese. Društvo ne može biti in­diferentno prema ovakvim slučajevima, jer sudski sporovi obično traju jako dugo", ističe pravnik Milan Tomičić, vodi­telj Pravnog savjetovališta SUH-a.

     Kako je cijena domova previsoka za veliku većinu umi­rovljenika s mirovinom nižom od prosječne, čak i ako uspiju dobiti smještaj, potrebno je donijeti propise kojima bi se omogućilo da Centar socijalne skrbi namiri razliku smješta­ja za vrijeme trajanja sudskog spora. A kad se sudski postu­pak dovrši, što zna potrajati godinama, ili će uzdržavatelj namiriti razliku za smještaj, ili će se izvršiti prodaja nekret­nine vraćene u vlasništvo uzdržavane osobe.

     Nije pošteno da sudbina i preživljavanje uzdržavanih starijih osoba ovisi o dobroj volji uzdržavatelja, ili pak nekih činovnika u domovima za starije ili centrima socijalne skrbi.

 

Lažni uzdržavatelj

     Devedesetogodišnje sestre N. i T.H. potpisale su 2012. ugovor o doživotnom uzdržavanju s vlasnikom susjednog kafića. Nakon nekoliko mjeseci su shvatile da „ljubazni" susjed samo želi njihovu kuću na elitnoj lokaciji. Iako su u ugovoru imale uređeno da ni u ko­jem slučaju ne smiju biti smještene u dom, to je prvo što je njihov uzdržavatelj pokušao, jer je suvlasnik i dva obiteljska doma za starije osobe. Sudski postupak za raskid ugovora je trajao tri godine, a sestre nisu doče­kale presudu.      Njihovi daljnji rođaci su kao nasljednici nastavili postupak te ga na kraju i izgubili. Njihova kuća koja je bila spomenik kulture je srušena i sada se na tom mjestu nalazi stambena zgrada. Dugotrajni sudski postupak je zasigurno ubrzao smrt prevarenih sestara.

 

Skrb na daljinu

     M.P. potpisala je 2010. ugovor o doživotnom uz­državanju s K.B. U početku se davateljica uzdržavanja pridržavala ugovora, no kasnije je svoje obveze preba­cila na sina J.B., s obzirom na to da nije živjela u mjestu stanovanja primateljice uzdržavanja. M.P. je pokrenula sudski postupak za raskid ugovora protiv K.B., jer se J.B. nije pridržavao ugovorenih obveza. U međuvre­menu je M.P. preminula, a postupak su nastavili njeni rođaci, koji su spor izgubili na Vrhovnom sudu, pod obrazloženjem da se K.B. pridržavala ugovora, iako je živjela 300 kilometara dalje.