UVODNA RIJEČ

Vladajući, zašto ignorirate umirovljenike?

Piše: Jasna A. Petrović

     Počela je neslužbena kampanja za izbore za Pred­sjednika Republike Hrvatske. Sve su brojnije izja­ve aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića u kojima se spominje problematika različitih slojeva društva. No, ono što je vidljivo iz svih tih poruka jest da se ni u jednom od pre- dizbornih obećanja ne spominju oni najugroženiji - umirovljenici.

     Neshvatljivo je da čelni ljudi države ignoriraju više od 1.240.000 umirovljenika, kao i činjenicu da više od polovice umirovljenika, njih 58 posto, živi ispod hrvat­ske linije siromaštva, koja za ovu godinu za samca iznosi 2.496,5 kuna.

Relativna vrijednost mirovina (udjel prosječne bruto mirovine u bruto plaći) iznosi 27,7 posto te je, uz irsku mirovinu, najniža u zemljama Europske unije, što je do­velo do toga da je svaki treći građanin stariji od 65 go­dina potonuo u zonu siromaštva te svaki drugi samac.

     Gospodo i gospođe, čak 98 posto svih umirovljeni­ka ima mirovine niže od prosječne plaće! Nije li tragična takva budućnost umirovljenika koju nudite današnjim siromašnim radnicima?

Položaj onih koji su izgradili svoju zemlju vlastitim rukama i znanjem, da bi bili „namireni" dva puta godiš­nje s mizernim usklađivanjem mirovina, koje im pojedu besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje i povećani troškovi života, doista je ponižavajući.

     Nebriga vladajućih za umirovljenike i starije osobe dovela je do opće društvene marginalizacije starijih oso­ba, a kao što vidimo prema izjavama političke vrhuške, nema naznaka da bi se netko potrudio makar ih spome­nuti. O njima se šuti. Koga briga za 20 posto odbačenih starica i staraca?!

     Glavne teme o kojima predsjednica i premijer pričaju u javnosti uglavnom se svode na probleme iseljavanja mladih, slaba demografska kretanja, odnosa sa Srbijom i međunacionalnim ispadima, no nigdje nema ničeg o problemima umirovljenika koji jedva spajaju kraj s kra­jem, poniženi su i podcijenjeni, kopajući po kontejneri­ma i hraneći se po javnim kuhinjama.

     Gospodo, operite uši, jer jednog ćete se dana probu­diti u zemlji iz koje su mladi iselili, a stari pomrli od gladi!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

MUKE PO UGOVORIMA

Nema smještaja u domu za „uzdržavane"

 

     B.R. se prijavila na listu zagrebačkog doma za starije osobe, a u međuvremenu je izgubila muža te ostala udo­vica s mizernom penzijom. U panici da joj netko ne ovrši kuću, potpisala je ugovor o doživotnom uzdržavanju s obi­teljskim domom u Dubravi, i bila je zadovoljna par godina dok je dom radio. Dobivala je puni pansion, a mirovina joj je služila za osobne potrebe. Vlasnici doma su po zatvara­nju B.R. smjestili u pomoćni objekt u dvorištu te su nastavili dostavljati joj hranu.

     Odjednom je dobila poziv iz doma za starije, gdje su je obavijestili da može dobiti smještaj u dvokrevetnoj sobi, ali njezini uzdržavatelji moraju potpisati bianco mjenicu da će snositi puni trošak smještaja. Naime, u ugovoru o uzdr­žavanju, na njezinu sreću, piše da su je uzdržavatelji dužni na svoj trošak smjestiti u dom kao alternativni smještaj. Ra­zveselila se kad je u Pravnom savjetovalištu SUH-a dobila takvo tumačenje. Međutim, dugo očekivanu sobu u domu je izgubila, jer su uzdržavatelji odbili plaćati punu cijenu i tražili da ona daje cijelu penziju, a oni će doplatiti razliku.

     Slično je prošla i M.K. iz Zagreba koja je tužila svoje uzdr- žavatelje zbog neizvršavanja ugovora o dosmrtnom uzdr­žavanju, jer je pola godine od potpisivanja nisu ni posjetili, niti joj donosili hranu, a živi u stanu koji je u zemljišnim knji­gama već prenesen u vlasništvo uzdržavatelja. Podnijela je tužbu za raskid ugovora i to traje već dvije godine. U među­vremenu je slomila nogu i nakon oporavka odlučila otići u dom. Međutim, u dom ju ne žele primiti, jer nema dovoljno visoku mirovinu, a u nadležnom centru socijalne skrbi su joj rekli kako, sukladno zakonu, ne može dobiti razliku pla­ćenu od države jer je potpisala ugovor o uzdržavanju.

     „Primatelji uzdržavanja dolaze tražiti pomoć i savjet što činiti dok se presuda ne donese. Društvo ne može biti in­diferentno prema ovakvim slučajevima, jer sudski sporovi obično traju jako dugo", ističe pravnik Milan Tomičić, vodi­telj Pravnog savjetovališta SUH-a.

     Kako je cijena domova previsoka za veliku većinu umi­rovljenika s mirovinom nižom od prosječne, čak i ako uspiju dobiti smještaj, potrebno je donijeti propise kojima bi se omogućilo da Centar socijalne skrbi namiri razliku smješta­ja za vrijeme trajanja sudskog spora. A kad se sudski postu­pak dovrši, što zna potrajati godinama, ili će uzdržavatelj namiriti razliku za smještaj, ili će se izvršiti prodaja nekret­nine vraćene u vlasništvo uzdržavane osobe.

     Nije pošteno da sudbina i preživljavanje uzdržavanih starijih osoba ovisi o dobroj volji uzdržavatelja, ili pak nekih činovnika u domovima za starije ili centrima socijalne skrbi.

 

Lažni uzdržavatelj

     Devedesetogodišnje sestre N. i T.H. potpisale su 2012. ugovor o doživotnom uzdržavanju s vlasnikom susjednog kafića. Nakon nekoliko mjeseci su shvatile da „ljubazni" susjed samo želi njihovu kuću na elitnoj lokaciji. Iako su u ugovoru imale uređeno da ni u ko­jem slučaju ne smiju biti smještene u dom, to je prvo što je njihov uzdržavatelj pokušao, jer je suvlasnik i dva obiteljska doma za starije osobe. Sudski postupak za raskid ugovora je trajao tri godine, a sestre nisu doče­kale presudu.      Njihovi daljnji rođaci su kao nasljednici nastavili postupak te ga na kraju i izgubili. Njihova kuća koja je bila spomenik kulture je srušena i sada se na tom mjestu nalazi stambena zgrada. Dugotrajni sudski postupak je zasigurno ubrzao smrt prevarenih sestara.

 

Skrb na daljinu

     M.P. potpisala je 2010. ugovor o doživotnom uz­državanju s K.B. U početku se davateljica uzdržavanja pridržavala ugovora, no kasnije je svoje obveze preba­cila na sina J.B., s obzirom na to da nije živjela u mjestu stanovanja primateljice uzdržavanja. M.P. je pokrenula sudski postupak za raskid ugovora protiv K.B., jer se J.B. nije pridržavao ugovorenih obveza. U međuvre­menu je M.P. preminula, a postupak su nastavili njeni rođaci, koji su spor izgubili na Vrhovnom sudu, pod obrazloženjem da se K.B. pridržavala ugovora, iako je živjela 300 kilometara dalje.