UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

STANJE U DOMOVIMA

Stjenke jedu ljude, stari se bude krvavi

 

     U najbogatijem i najpoznatijem gradu u Hrvatskoj, u Gradu, pro­govorila je polovicom kolovoza djelatnica u Domu za starije i nemoćne Domus Christi i pri tom nije sakrila svoje ime, zove se Mirjana Raguž. Nakon šest godina što starce i starice u tom dubro­vačkom domu do krvi izgrizaju stjenice, otvoreno je portalu Dubrovnikpress.hr iznijela istinu.

     „Strah me otkaza, ali kako sam prije koji dan i u svoj dom unijela stjenice, in- sekte koji se hrane tako da sišu ljudsku krv, odlučila sam govoriti javno", nagla­sila je. Već šest godina upozorava ravna­teljicu Mirjanu Vujnović kako nije riječ o usputnom problemu, već o činjenici da se u sve više soba stari bude izgriženi, kr­vavi i natečeni, a prije svega preplašeni.

Na takve je primjedbe ravnateljica odgovorila da je riječ o usputnom pro­blemu, a župan Nikola Dobroslavić, u ime Dubrovačko-neretvanske županije kao vlasnika doma, da je tu riječ samo o pamfletu. Kažu: „Stjenica ima, ali nisu ve­liki problem jer ih tvrtka 'Krmek' redovito tretira."

     Dom ima oko 85 korisnika, a muku sa stjenicama muči njih dvadesetak, koji su smješteni u sobama gdje je drvo.

„Jedna je baka neki dan bila sva po­jedena, ubijala je po noći stjenice i jutro dočekala sa čašom s 21 stjenicom", poja­snila je Raguž. Čitatelji Facebook stranice SUH-a ostali su zgroženi:„Sramota, povra­tak u srednji vijek? Nemar institucija, be­šćutnost inspekcija i političara".

     „Neka ravnateljica spava u krevetu sa stjenicama, ili župan" - predložili su. Naj­tužnije je komentirao čitatelj P.M. rekavši: „Ako u Kristovom domu caruju stjenice, kako li tek izgleda raj?" Zašto, međutim, korisnici u domu to trpe? Zato jer nemaju kuda.

Bolje išta, nego ništa

     Domova u Hrvatskoj je premalo pa je preveliki pritisak, koji blago slabi para­lelno s  rastom cijene smještaja. Europski prosjek pokrivenosti domovima popula­cije starije od 65 godina je šest posto, od jedan do desetak posto. Najviše ima npr. Danska (10,5 posto), a Austrija je u pro­sjeku. Poljska i druge bivše socijalističke zemlje imaju   od jedan do dva posto po- krivenosti.

     U Hrvatskoj je stopa pokrivenosti samo 2,38 posto, a ekonomske cijene smještaja su od 3.500 do 10.000 kuna u tzv. društvenim domovima, dok cijena koju plaća korisnik sve više raste. U Hr­vatskoj imamo 1.544 udomiteljskih obi­telji, tri državna doma, 45 županijskih i još stotinjak privatnih, te više od 450 obiteljskih domova. Sve je to pod niskim nadzorom socijalne inspekcije (samo 10 socijalnih inspektora za cijelu Hrvatsku). Hrvatska je zemlja s vrlo visokim udje­lom starijih u samačkim domaćinstvima (25 posto), te je vrlo važno usmjeriti se ka gradnji institucionalnih kapaciteta, ali svakako treba imati na umu opremlje­nost, kvalitetu, humanost, kvalificiranost.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske predlaže stoga uvođenje civilnog nad­zora, odnosno, u suradnji s umirovlje­ničkim i stručnim udrugama educiranje timova koji bi obavljali preventivni nad­zor te time osigurali kvalitetniji i sigurniji smještaj.

Lječilište ili umiralište?

     Postaju li domovi za starije mučili- šta? Svakako. Obitelji se često žale na zanemarenost svojih dragih smještenih osobito u stacionare domova umirovlje­nika.     To su danas, u nedostatku palijativ­nih centara i hospicija prava napuštena i zanemarena umirališta. Zbog nedostat­ka zdravstvenih kadrova te niskih plaća, ali prije svega i zbog nedostatka stručne edukacije, stacionarni korisnici su ostav­ljeni doslovno sami. Pruža im se jedino temeljna higijena, promjena ono malo pelena i hranjenje, što kraće to bolje. Za razliku od brojnih domova u europ­skim zemljama, a osobito u američkim naseljima za starije osobe, ne pruža im se uključenost u različite kulturne i druš­tvene sadržaje. Na upit glavnoj sestri u jednom zagrebačkom domu zbog čega se ne omogući barem više i dulje po­sjete te interakciju s pokretnim korisni­cima, odgovorila je hladno kako ti ljudi

 

trebaju dobiti osnovnu higijenu i mir, jer oni tamo dolaze umrijeti.

     Katkad se korisnici domova žale i na čistoću, jer se, opet zbog manjka zaposlenih, sobe čiste tek naizmjence, jednom do dva puta tjedno, što stva­ra nehigijenske uvjete.     Nemar prema stanarima, grubo postupanje - fizički i verbalno, pa čak i davanje krivih lije­kova stanarima, tek su manji dio priče. Najbolniji je gubitak dostojanstva kroz agresivno djetinjast način komunikacije u deminutivima („dajte mi rukicu",„podi- gnite guzu"...), na što je u više navrata upozoravala i pučka pravobraniteljica.

     Osim psihološkog zlostavljanja, tre­tiranja starijih kao maloumne djece, te fizičkog zanemarivanja, nerijetko je i financijsko zlostavljanje, pa su zaposle­nici u domovima znali posuđivati novac za nabavku lijekova, potrepština ili vla­stite potrebe od korisnika, što je obično ostalo nepoznato široj okolini, a strah od odbijanja je bio uvjetovan mogućnošću dobivanja manje hrane i drugih usluga u domu.

     Novac je danas bitniji od morala, kažu mnogobrojni komentari na dubro­vački slučaj. I nikom ništa. Naime, kad je domova premalo, trpi se i miris urina koji vas „zapeče" već na ulazu u neke od njih. Prihvaćate i na tisuće ilegalnih do­mova, neregistriranih, tek toliko da ipak negdje smjestite svoga pretka, a da ne leži sam u mračnom stanu ili kućerku, u nadi da će dobiti sve potrebno, a ne da će dobiti samo dvije role toaletnog pa­pira na tjedan. Osnovno dostojanstvo se negdje pogubilo, a sa siromašenjem dr­žave i kriteriji nam postaju - siromašni. Zapamtite, tko ne bodi brigu o svojima, vratit će mu se isto od drugih.

Jasna A. Petrović