UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

STANJE U DOMOVIMA

Stjenke jedu ljude, stari se bude krvavi

 

     U najbogatijem i najpoznatijem gradu u Hrvatskoj, u Gradu, pro­govorila je polovicom kolovoza djelatnica u Domu za starije i nemoćne Domus Christi i pri tom nije sakrila svoje ime, zove se Mirjana Raguž. Nakon šest godina što starce i starice u tom dubro­vačkom domu do krvi izgrizaju stjenice, otvoreno je portalu Dubrovnikpress.hr iznijela istinu.

     „Strah me otkaza, ali kako sam prije koji dan i u svoj dom unijela stjenice, in- sekte koji se hrane tako da sišu ljudsku krv, odlučila sam govoriti javno", nagla­sila je. Već šest godina upozorava ravna­teljicu Mirjanu Vujnović kako nije riječ o usputnom problemu, već o činjenici da se u sve više soba stari bude izgriženi, kr­vavi i natečeni, a prije svega preplašeni.

Na takve je primjedbe ravnateljica odgovorila da je riječ o usputnom pro­blemu, a župan Nikola Dobroslavić, u ime Dubrovačko-neretvanske županije kao vlasnika doma, da je tu riječ samo o pamfletu. Kažu: „Stjenica ima, ali nisu ve­liki problem jer ih tvrtka 'Krmek' redovito tretira."

     Dom ima oko 85 korisnika, a muku sa stjenicama muči njih dvadesetak, koji su smješteni u sobama gdje je drvo.

„Jedna je baka neki dan bila sva po­jedena, ubijala je po noći stjenice i jutro dočekala sa čašom s 21 stjenicom", poja­snila je Raguž. Čitatelji Facebook stranice SUH-a ostali su zgroženi:„Sramota, povra­tak u srednji vijek? Nemar institucija, be­šćutnost inspekcija i političara".

     „Neka ravnateljica spava u krevetu sa stjenicama, ili župan" - predložili su. Naj­tužnije je komentirao čitatelj P.M. rekavši: „Ako u Kristovom domu caruju stjenice, kako li tek izgleda raj?" Zašto, međutim, korisnici u domu to trpe? Zato jer nemaju kuda.

Bolje išta, nego ništa

     Domova u Hrvatskoj je premalo pa je preveliki pritisak, koji blago slabi para­lelno s  rastom cijene smještaja. Europski prosjek pokrivenosti domovima popula­cije starije od 65 godina je šest posto, od jedan do desetak posto. Najviše ima npr. Danska (10,5 posto), a Austrija je u pro­sjeku. Poljska i druge bivše socijalističke zemlje imaju   od jedan do dva posto po- krivenosti.

     U Hrvatskoj je stopa pokrivenosti samo 2,38 posto, a ekonomske cijene smještaja su od 3.500 do 10.000 kuna u tzv. društvenim domovima, dok cijena koju plaća korisnik sve više raste. U Hr­vatskoj imamo 1.544 udomiteljskih obi­telji, tri državna doma, 45 županijskih i još stotinjak privatnih, te više od 450 obiteljskih domova. Sve je to pod niskim nadzorom socijalne inspekcije (samo 10 socijalnih inspektora za cijelu Hrvatsku). Hrvatska je zemlja s vrlo visokim udje­lom starijih u samačkim domaćinstvima (25 posto), te je vrlo važno usmjeriti se ka gradnji institucionalnih kapaciteta, ali svakako treba imati na umu opremlje­nost, kvalitetu, humanost, kvalificiranost.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske predlaže stoga uvođenje civilnog nad­zora, odnosno, u suradnji s umirovlje­ničkim i stručnim udrugama educiranje timova koji bi obavljali preventivni nad­zor te time osigurali kvalitetniji i sigurniji smještaj.

Lječilište ili umiralište?

     Postaju li domovi za starije mučili- šta? Svakako. Obitelji se često žale na zanemarenost svojih dragih smještenih osobito u stacionare domova umirovlje­nika.     To su danas, u nedostatku palijativ­nih centara i hospicija prava napuštena i zanemarena umirališta. Zbog nedostat­ka zdravstvenih kadrova te niskih plaća, ali prije svega i zbog nedostatka stručne edukacije, stacionarni korisnici su ostav­ljeni doslovno sami. Pruža im se jedino temeljna higijena, promjena ono malo pelena i hranjenje, što kraće to bolje. Za razliku od brojnih domova u europ­skim zemljama, a osobito u američkim naseljima za starije osobe, ne pruža im se uključenost u različite kulturne i druš­tvene sadržaje. Na upit glavnoj sestri u jednom zagrebačkom domu zbog čega se ne omogući barem više i dulje po­sjete te interakciju s pokretnim korisni­cima, odgovorila je hladno kako ti ljudi

 

trebaju dobiti osnovnu higijenu i mir, jer oni tamo dolaze umrijeti.

     Katkad se korisnici domova žale i na čistoću, jer se, opet zbog manjka zaposlenih, sobe čiste tek naizmjence, jednom do dva puta tjedno, što stva­ra nehigijenske uvjete.     Nemar prema stanarima, grubo postupanje - fizički i verbalno, pa čak i davanje krivih lije­kova stanarima, tek su manji dio priče. Najbolniji je gubitak dostojanstva kroz agresivno djetinjast način komunikacije u deminutivima („dajte mi rukicu",„podi- gnite guzu"...), na što je u više navrata upozoravala i pučka pravobraniteljica.

     Osim psihološkog zlostavljanja, tre­tiranja starijih kao maloumne djece, te fizičkog zanemarivanja, nerijetko je i financijsko zlostavljanje, pa su zaposle­nici u domovima znali posuđivati novac za nabavku lijekova, potrepština ili vla­stite potrebe od korisnika, što je obično ostalo nepoznato široj okolini, a strah od odbijanja je bio uvjetovan mogućnošću dobivanja manje hrane i drugih usluga u domu.

     Novac je danas bitniji od morala, kažu mnogobrojni komentari na dubro­vački slučaj. I nikom ništa. Naime, kad je domova premalo, trpi se i miris urina koji vas „zapeče" već na ulazu u neke od njih. Prihvaćate i na tisuće ilegalnih do­mova, neregistriranih, tek toliko da ipak negdje smjestite svoga pretka, a da ne leži sam u mračnom stanu ili kućerku, u nadi da će dobiti sve potrebno, a ne da će dobiti samo dvije role toaletnog pa­pira na tjedan. Osnovno dostojanstvo se negdje pogubilo, a sa siromašenjem dr­žave i kriteriji nam postaju - siromašni. Zapamtite, tko ne bodi brigu o svojima, vratit će mu se isto od drugih.

Jasna A. Petrović