UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

STANJE U DOMOVIMA

Stjenke jedu ljude, stari se bude krvavi

 

     U najbogatijem i najpoznatijem gradu u Hrvatskoj, u Gradu, pro­govorila je polovicom kolovoza djelatnica u Domu za starije i nemoćne Domus Christi i pri tom nije sakrila svoje ime, zove se Mirjana Raguž. Nakon šest godina što starce i starice u tom dubro­vačkom domu do krvi izgrizaju stjenice, otvoreno je portalu Dubrovnikpress.hr iznijela istinu.

     „Strah me otkaza, ali kako sam prije koji dan i u svoj dom unijela stjenice, in- sekte koji se hrane tako da sišu ljudsku krv, odlučila sam govoriti javno", nagla­sila je. Već šest godina upozorava ravna­teljicu Mirjanu Vujnović kako nije riječ o usputnom problemu, već o činjenici da se u sve više soba stari bude izgriženi, kr­vavi i natečeni, a prije svega preplašeni.

Na takve je primjedbe ravnateljica odgovorila da je riječ o usputnom pro­blemu, a župan Nikola Dobroslavić, u ime Dubrovačko-neretvanske županije kao vlasnika doma, da je tu riječ samo o pamfletu. Kažu: „Stjenica ima, ali nisu ve­liki problem jer ih tvrtka 'Krmek' redovito tretira."

     Dom ima oko 85 korisnika, a muku sa stjenicama muči njih dvadesetak, koji su smješteni u sobama gdje je drvo.

„Jedna je baka neki dan bila sva po­jedena, ubijala je po noći stjenice i jutro dočekala sa čašom s 21 stjenicom", poja­snila je Raguž. Čitatelji Facebook stranice SUH-a ostali su zgroženi:„Sramota, povra­tak u srednji vijek? Nemar institucija, be­šćutnost inspekcija i političara".

     „Neka ravnateljica spava u krevetu sa stjenicama, ili župan" - predložili su. Naj­tužnije je komentirao čitatelj P.M. rekavši: „Ako u Kristovom domu caruju stjenice, kako li tek izgleda raj?" Zašto, međutim, korisnici u domu to trpe? Zato jer nemaju kuda.

Bolje išta, nego ništa

     Domova u Hrvatskoj je premalo pa je preveliki pritisak, koji blago slabi para­lelno s  rastom cijene smještaja. Europski prosjek pokrivenosti domovima popula­cije starije od 65 godina je šest posto, od jedan do desetak posto. Najviše ima npr. Danska (10,5 posto), a Austrija je u pro­sjeku. Poljska i druge bivše socijalističke zemlje imaju   od jedan do dva posto po- krivenosti.

     U Hrvatskoj je stopa pokrivenosti samo 2,38 posto, a ekonomske cijene smještaja su od 3.500 do 10.000 kuna u tzv. društvenim domovima, dok cijena koju plaća korisnik sve više raste. U Hr­vatskoj imamo 1.544 udomiteljskih obi­telji, tri državna doma, 45 županijskih i još stotinjak privatnih, te više od 450 obiteljskih domova. Sve je to pod niskim nadzorom socijalne inspekcije (samo 10 socijalnih inspektora za cijelu Hrvatsku). Hrvatska je zemlja s vrlo visokim udje­lom starijih u samačkim domaćinstvima (25 posto), te je vrlo važno usmjeriti se ka gradnji institucionalnih kapaciteta, ali svakako treba imati na umu opremlje­nost, kvalitetu, humanost, kvalificiranost.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske predlaže stoga uvođenje civilnog nad­zora, odnosno, u suradnji s umirovlje­ničkim i stručnim udrugama educiranje timova koji bi obavljali preventivni nad­zor te time osigurali kvalitetniji i sigurniji smještaj.

Lječilište ili umiralište?

     Postaju li domovi za starije mučili- šta? Svakako. Obitelji se često žale na zanemarenost svojih dragih smještenih osobito u stacionare domova umirovlje­nika.     To su danas, u nedostatku palijativ­nih centara i hospicija prava napuštena i zanemarena umirališta. Zbog nedostat­ka zdravstvenih kadrova te niskih plaća, ali prije svega i zbog nedostatka stručne edukacije, stacionarni korisnici su ostav­ljeni doslovno sami. Pruža im se jedino temeljna higijena, promjena ono malo pelena i hranjenje, što kraće to bolje. Za razliku od brojnih domova u europ­skim zemljama, a osobito u američkim naseljima za starije osobe, ne pruža im se uključenost u različite kulturne i druš­tvene sadržaje. Na upit glavnoj sestri u jednom zagrebačkom domu zbog čega se ne omogući barem više i dulje po­sjete te interakciju s pokretnim korisni­cima, odgovorila je hladno kako ti ljudi

 

trebaju dobiti osnovnu higijenu i mir, jer oni tamo dolaze umrijeti.

     Katkad se korisnici domova žale i na čistoću, jer se, opet zbog manjka zaposlenih, sobe čiste tek naizmjence, jednom do dva puta tjedno, što stva­ra nehigijenske uvjete.     Nemar prema stanarima, grubo postupanje - fizički i verbalno, pa čak i davanje krivih lije­kova stanarima, tek su manji dio priče. Najbolniji je gubitak dostojanstva kroz agresivno djetinjast način komunikacije u deminutivima („dajte mi rukicu",„podi- gnite guzu"...), na što je u više navrata upozoravala i pučka pravobraniteljica.

     Osim psihološkog zlostavljanja, tre­tiranja starijih kao maloumne djece, te fizičkog zanemarivanja, nerijetko je i financijsko zlostavljanje, pa su zaposle­nici u domovima znali posuđivati novac za nabavku lijekova, potrepština ili vla­stite potrebe od korisnika, što je obično ostalo nepoznato široj okolini, a strah od odbijanja je bio uvjetovan mogućnošću dobivanja manje hrane i drugih usluga u domu.

     Novac je danas bitniji od morala, kažu mnogobrojni komentari na dubro­vački slučaj. I nikom ništa. Naime, kad je domova premalo, trpi se i miris urina koji vas „zapeče" već na ulazu u neke od njih. Prihvaćate i na tisuće ilegalnih do­mova, neregistriranih, tek toliko da ipak negdje smjestite svoga pretka, a da ne leži sam u mračnom stanu ili kućerku, u nadi da će dobiti sve potrebno, a ne da će dobiti samo dvije role toaletnog pa­pira na tjedan. Osnovno dostojanstvo se negdje pogubilo, a sa siromašenjem dr­žave i kriteriji nam postaju - siromašni. Zapamtite, tko ne bodi brigu o svojima, vratit će mu se isto od drugih.

Jasna A. Petrović