UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

STANJE U DOMOVIMA

Stjenke jedu ljude, stari se bude krvavi

 

     U najbogatijem i najpoznatijem gradu u Hrvatskoj, u Gradu, pro­govorila je polovicom kolovoza djelatnica u Domu za starije i nemoćne Domus Christi i pri tom nije sakrila svoje ime, zove se Mirjana Raguž. Nakon šest godina što starce i starice u tom dubro­vačkom domu do krvi izgrizaju stjenice, otvoreno je portalu Dubrovnikpress.hr iznijela istinu.

     „Strah me otkaza, ali kako sam prije koji dan i u svoj dom unijela stjenice, in- sekte koji se hrane tako da sišu ljudsku krv, odlučila sam govoriti javno", nagla­sila je. Već šest godina upozorava ravna­teljicu Mirjanu Vujnović kako nije riječ o usputnom problemu, već o činjenici da se u sve više soba stari bude izgriženi, kr­vavi i natečeni, a prije svega preplašeni.

Na takve je primjedbe ravnateljica odgovorila da je riječ o usputnom pro­blemu, a župan Nikola Dobroslavić, u ime Dubrovačko-neretvanske županije kao vlasnika doma, da je tu riječ samo o pamfletu. Kažu: „Stjenica ima, ali nisu ve­liki problem jer ih tvrtka 'Krmek' redovito tretira."

     Dom ima oko 85 korisnika, a muku sa stjenicama muči njih dvadesetak, koji su smješteni u sobama gdje je drvo.

„Jedna je baka neki dan bila sva po­jedena, ubijala je po noći stjenice i jutro dočekala sa čašom s 21 stjenicom", poja­snila je Raguž. Čitatelji Facebook stranice SUH-a ostali su zgroženi:„Sramota, povra­tak u srednji vijek? Nemar institucija, be­šćutnost inspekcija i političara".

     „Neka ravnateljica spava u krevetu sa stjenicama, ili župan" - predložili su. Naj­tužnije je komentirao čitatelj P.M. rekavši: „Ako u Kristovom domu caruju stjenice, kako li tek izgleda raj?" Zašto, međutim, korisnici u domu to trpe? Zato jer nemaju kuda.

Bolje išta, nego ništa

     Domova u Hrvatskoj je premalo pa je preveliki pritisak, koji blago slabi para­lelno s  rastom cijene smještaja. Europski prosjek pokrivenosti domovima popula­cije starije od 65 godina je šest posto, od jedan do desetak posto. Najviše ima npr. Danska (10,5 posto), a Austrija je u pro­sjeku. Poljska i druge bivše socijalističke zemlje imaju   od jedan do dva posto po- krivenosti.

     U Hrvatskoj je stopa pokrivenosti samo 2,38 posto, a ekonomske cijene smještaja su od 3.500 do 10.000 kuna u tzv. društvenim domovima, dok cijena koju plaća korisnik sve više raste. U Hr­vatskoj imamo 1.544 udomiteljskih obi­telji, tri državna doma, 45 županijskih i još stotinjak privatnih, te više od 450 obiteljskih domova. Sve je to pod niskim nadzorom socijalne inspekcije (samo 10 socijalnih inspektora za cijelu Hrvatsku). Hrvatska je zemlja s vrlo visokim udje­lom starijih u samačkim domaćinstvima (25 posto), te je vrlo važno usmjeriti se ka gradnji institucionalnih kapaciteta, ali svakako treba imati na umu opremlje­nost, kvalitetu, humanost, kvalificiranost.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske predlaže stoga uvođenje civilnog nad­zora, odnosno, u suradnji s umirovlje­ničkim i stručnim udrugama educiranje timova koji bi obavljali preventivni nad­zor te time osigurali kvalitetniji i sigurniji smještaj.

Lječilište ili umiralište?

     Postaju li domovi za starije mučili- šta? Svakako. Obitelji se često žale na zanemarenost svojih dragih smještenih osobito u stacionare domova umirovlje­nika.     To su danas, u nedostatku palijativ­nih centara i hospicija prava napuštena i zanemarena umirališta. Zbog nedostat­ka zdravstvenih kadrova te niskih plaća, ali prije svega i zbog nedostatka stručne edukacije, stacionarni korisnici su ostav­ljeni doslovno sami. Pruža im se jedino temeljna higijena, promjena ono malo pelena i hranjenje, što kraće to bolje. Za razliku od brojnih domova u europ­skim zemljama, a osobito u američkim naseljima za starije osobe, ne pruža im se uključenost u različite kulturne i druš­tvene sadržaje. Na upit glavnoj sestri u jednom zagrebačkom domu zbog čega se ne omogući barem više i dulje po­sjete te interakciju s pokretnim korisni­cima, odgovorila je hladno kako ti ljudi

 

trebaju dobiti osnovnu higijenu i mir, jer oni tamo dolaze umrijeti.

     Katkad se korisnici domova žale i na čistoću, jer se, opet zbog manjka zaposlenih, sobe čiste tek naizmjence, jednom do dva puta tjedno, što stva­ra nehigijenske uvjete.     Nemar prema stanarima, grubo postupanje - fizički i verbalno, pa čak i davanje krivih lije­kova stanarima, tek su manji dio priče. Najbolniji je gubitak dostojanstva kroz agresivno djetinjast način komunikacije u deminutivima („dajte mi rukicu",„podi- gnite guzu"...), na što je u više navrata upozoravala i pučka pravobraniteljica.

     Osim psihološkog zlostavljanja, tre­tiranja starijih kao maloumne djece, te fizičkog zanemarivanja, nerijetko je i financijsko zlostavljanje, pa su zaposle­nici u domovima znali posuđivati novac za nabavku lijekova, potrepština ili vla­stite potrebe od korisnika, što je obično ostalo nepoznato široj okolini, a strah od odbijanja je bio uvjetovan mogućnošću dobivanja manje hrane i drugih usluga u domu.

     Novac je danas bitniji od morala, kažu mnogobrojni komentari na dubro­vački slučaj. I nikom ništa. Naime, kad je domova premalo, trpi se i miris urina koji vas „zapeče" već na ulazu u neke od njih. Prihvaćate i na tisuće ilegalnih do­mova, neregistriranih, tek toliko da ipak negdje smjestite svoga pretka, a da ne leži sam u mračnom stanu ili kućerku, u nadi da će dobiti sve potrebno, a ne da će dobiti samo dvije role toaletnog pa­pira na tjedan. Osnovno dostojanstvo se negdje pogubilo, a sa siromašenjem dr­žave i kriteriji nam postaju - siromašni. Zapamtite, tko ne bodi brigu o svojima, vratit će mu se isto od drugih.

Jasna A. Petrović