UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

STANJE U DOMOVIMA

Stjenke jedu ljude, stari se bude krvavi

 

     U najbogatijem i najpoznatijem gradu u Hrvatskoj, u Gradu, pro­govorila je polovicom kolovoza djelatnica u Domu za starije i nemoćne Domus Christi i pri tom nije sakrila svoje ime, zove se Mirjana Raguž. Nakon šest godina što starce i starice u tom dubro­vačkom domu do krvi izgrizaju stjenice, otvoreno je portalu Dubrovnikpress.hr iznijela istinu.

     „Strah me otkaza, ali kako sam prije koji dan i u svoj dom unijela stjenice, in- sekte koji se hrane tako da sišu ljudsku krv, odlučila sam govoriti javno", nagla­sila je. Već šest godina upozorava ravna­teljicu Mirjanu Vujnović kako nije riječ o usputnom problemu, već o činjenici da se u sve više soba stari bude izgriženi, kr­vavi i natečeni, a prije svega preplašeni.

Na takve je primjedbe ravnateljica odgovorila da je riječ o usputnom pro­blemu, a župan Nikola Dobroslavić, u ime Dubrovačko-neretvanske županije kao vlasnika doma, da je tu riječ samo o pamfletu. Kažu: „Stjenica ima, ali nisu ve­liki problem jer ih tvrtka 'Krmek' redovito tretira."

     Dom ima oko 85 korisnika, a muku sa stjenicama muči njih dvadesetak, koji su smješteni u sobama gdje je drvo.

„Jedna je baka neki dan bila sva po­jedena, ubijala je po noći stjenice i jutro dočekala sa čašom s 21 stjenicom", poja­snila je Raguž. Čitatelji Facebook stranice SUH-a ostali su zgroženi:„Sramota, povra­tak u srednji vijek? Nemar institucija, be­šćutnost inspekcija i političara".

     „Neka ravnateljica spava u krevetu sa stjenicama, ili župan" - predložili su. Naj­tužnije je komentirao čitatelj P.M. rekavši: „Ako u Kristovom domu caruju stjenice, kako li tek izgleda raj?" Zašto, međutim, korisnici u domu to trpe? Zato jer nemaju kuda.

Bolje išta, nego ništa

     Domova u Hrvatskoj je premalo pa je preveliki pritisak, koji blago slabi para­lelno s  rastom cijene smještaja. Europski prosjek pokrivenosti domovima popula­cije starije od 65 godina je šest posto, od jedan do desetak posto. Najviše ima npr. Danska (10,5 posto), a Austrija je u pro­sjeku. Poljska i druge bivše socijalističke zemlje imaju   od jedan do dva posto po- krivenosti.

     U Hrvatskoj je stopa pokrivenosti samo 2,38 posto, a ekonomske cijene smještaja su od 3.500 do 10.000 kuna u tzv. društvenim domovima, dok cijena koju plaća korisnik sve više raste. U Hr­vatskoj imamo 1.544 udomiteljskih obi­telji, tri državna doma, 45 županijskih i još stotinjak privatnih, te više od 450 obiteljskih domova. Sve je to pod niskim nadzorom socijalne inspekcije (samo 10 socijalnih inspektora za cijelu Hrvatsku). Hrvatska je zemlja s vrlo visokim udje­lom starijih u samačkim domaćinstvima (25 posto), te je vrlo važno usmjeriti se ka gradnji institucionalnih kapaciteta, ali svakako treba imati na umu opremlje­nost, kvalitetu, humanost, kvalificiranost.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske predlaže stoga uvođenje civilnog nad­zora, odnosno, u suradnji s umirovlje­ničkim i stručnim udrugama educiranje timova koji bi obavljali preventivni nad­zor te time osigurali kvalitetniji i sigurniji smještaj.

Lječilište ili umiralište?

     Postaju li domovi za starije mučili- šta? Svakako. Obitelji se često žale na zanemarenost svojih dragih smještenih osobito u stacionare domova umirovlje­nika.     To su danas, u nedostatku palijativ­nih centara i hospicija prava napuštena i zanemarena umirališta. Zbog nedostat­ka zdravstvenih kadrova te niskih plaća, ali prije svega i zbog nedostatka stručne edukacije, stacionarni korisnici su ostav­ljeni doslovno sami. Pruža im se jedino temeljna higijena, promjena ono malo pelena i hranjenje, što kraće to bolje. Za razliku od brojnih domova u europ­skim zemljama, a osobito u američkim naseljima za starije osobe, ne pruža im se uključenost u različite kulturne i druš­tvene sadržaje. Na upit glavnoj sestri u jednom zagrebačkom domu zbog čega se ne omogući barem više i dulje po­sjete te interakciju s pokretnim korisni­cima, odgovorila je hladno kako ti ljudi

 

trebaju dobiti osnovnu higijenu i mir, jer oni tamo dolaze umrijeti.

     Katkad se korisnici domova žale i na čistoću, jer se, opet zbog manjka zaposlenih, sobe čiste tek naizmjence, jednom do dva puta tjedno, što stva­ra nehigijenske uvjete.     Nemar prema stanarima, grubo postupanje - fizički i verbalno, pa čak i davanje krivih lije­kova stanarima, tek su manji dio priče. Najbolniji je gubitak dostojanstva kroz agresivno djetinjast način komunikacije u deminutivima („dajte mi rukicu",„podi- gnite guzu"...), na što je u više navrata upozoravala i pučka pravobraniteljica.

     Osim psihološkog zlostavljanja, tre­tiranja starijih kao maloumne djece, te fizičkog zanemarivanja, nerijetko je i financijsko zlostavljanje, pa su zaposle­nici u domovima znali posuđivati novac za nabavku lijekova, potrepština ili vla­stite potrebe od korisnika, što je obično ostalo nepoznato široj okolini, a strah od odbijanja je bio uvjetovan mogućnošću dobivanja manje hrane i drugih usluga u domu.

     Novac je danas bitniji od morala, kažu mnogobrojni komentari na dubro­vački slučaj. I nikom ništa. Naime, kad je domova premalo, trpi se i miris urina koji vas „zapeče" već na ulazu u neke od njih. Prihvaćate i na tisuće ilegalnih do­mova, neregistriranih, tek toliko da ipak negdje smjestite svoga pretka, a da ne leži sam u mračnom stanu ili kućerku, u nadi da će dobiti sve potrebno, a ne da će dobiti samo dvije role toaletnog pa­pira na tjedan. Osnovno dostojanstvo se negdje pogubilo, a sa siromašenjem dr­žave i kriteriji nam postaju - siromašni. Zapamtite, tko ne bodi brigu o svojima, vratit će mu se isto od drugih.

Jasna A. Petrović