UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

PREDSJEDNICI NAJVEĆIH UMIROVLJENIČKIH STRANAKA O MIROVINSKOJ REFORMI

Različita mišljenja, različiti interesi

 

     U vrijeme kada Radna skupina za izradu „mirovinske re­forme" od svojih članova prikuplja prijedloge kako bi sustav trebao izgledati u budućnosti, javnost najviše informacija dobiva iz medija, koji se, očito, hvataju za svaku rečenicu u kojoj se spominje mirovina. Dosad je kroz takvu „javnu raspravu" iskristalizirano pet stvari koje bi trebalo riješiti do 1. siječnja 2019. kada bi na snagu trebao stupiti paket zakona koji regulira mirovinska pitanja. Upitali smo čelnike triju najvećih umirovljeničkih stranaka, Milivoja Špi- ku (BUZ), Silvana Hrelju (HSU) i Lazara Grujića (SU), što misle o dosadašnjim prijedlozima i mogućnosti njihove imple­mentacije.

     Na naš su upit odgovorili Milivoj Špika i Lazar Grujić, dok se Silvano Hrelja, jedina osoba koja može provući umirov­ljenička pitanja u Hrvatskom saboru, niti 14 dana nakon poslanog upita nije odgovorio. Telefonom je u nekoliko na­vrata obećao odgovoriti, no na kraju je rekao kako će odgo­voriti za neki od idućih brojeva našeg Glasa umirovljenika, jer sada ne stigne.

 

     Kakav je Vaš stav o rješenju Ministarstva rada i miro­vinskog sustava, kojeg podržavaju i umirovljeničke udru­ge, da se onima kojima je to povoljnije osigura pravo po­vratka iz II. obveznog mirovinskog stupa u I. stup ili da se, kako predlaže financijska industrija, svima iz dvostupnih mirovina osigura dodatak od 27 posto?

 

     „Ne vidimo nikakvo opravdanje za penali- zaciju „prijevremenog" umirovljenja, ako će se mirovina izračunavati isključivo temeljem upla­ta pojedinca u mirovinski fond. Mirovina mora biti posljedica nečijega rada i uplata u mirovin­ski fond ili pak nečije odluke, koji temeljem toga iz državnog proračuna isplaćuje nekome dio ili pak cijelu mirovinu po jednom od posebnim pro­pisa, a sve izvan toga se ne može nazivati miro­vinom, bez obzira na razlog"

Milivoj Špika, BUZ

 

Špika: Ukratko, BUZ jest za neki od oblika dobrovoljne štednje za buduću mirovinu, no nikako po modelu obve­znog II. stupa, kojeg neki njihovi zagovornici uporno pod­valjuju građanima pričom kao da se radi o III. dobrovoljnom stupu. Ključna „obmana" u ovom slučaju jest u definiciji vla­sništva uplaćenih sredstava, koji su u slučaju II. stupa samo virtualno vlasništvo osiguranika, budući da osiguranik ni u jednom trenutku ne može slobodno raspolagati „svojom" imovinom, dočim takve prepreke kada je riječ o III. dobro­voljnom stupu - nema.

 

„Dok se transparentno ne vodi poslova­nje i omogući dostupnost podacima, teško je uopće govoriti o održivosti sustava. U sva­kom slučaju, mirovinski sustav zahtijeva pro­mjenu i načina razmišljanja umirovljenika da izdvajaju što manje, a dobiju što veće mi­rovine. Rješenje je u poticanju dragovoljne štednje i uplaćivanja u neobavezne mirovin­ske fondove, odnosno, podizanje financijske kulture i pismenosti budućih umirovljenika"

Lazar Grujić, SU

 

Grujić: Naš stav je da treba usvojiti takva rješenja koja su povoljnija za većinu umirovljenika i one koji imaju manje mirovine. To znači da na ovo pitanje možemo odgovoriti tek kada znamo dugoročne i sveobuhvatne planove miro­vinske reforme. Naime, jedno ili drugo rješenje može biti trenutačno povoljnije, ali što se iza toga krije u budućnosti, nije nam poznato. Pri tome je II. stup privatna štednja koja se dekretom države umirovljenicima može oduzeti, pa tako niti nasljednici ne bi imali pravo na ta sredstva. U tom kon­tekstu, bolje je ne vjerovati političarima i ući u I. stup, biti na proračunu države te dijeliti sudbinu svih umirovljenika.

 

Držite li potrebnim razdvajanje mirovina po općim propisima od onih po posebnim propisima (povlaštenih); što je započeto 2014. i suspendirano od strane aktualne Vlade?

 

Špika: Apsolutno da! Držimo da je to nužan preduvjet za početak bilo koje ili bilo kakve mirovinske reforme.

Grujić: Izdvajanje po općim i posebnim propisima nije pravedno za korisnike braniteljskih mirovina koji nisu svojom krivnjom i željom otišli u mirovinu. Država se o njima mora trajno skrbiti, a razdvajanjem je moguće jednog dana ukinuti dodatke po posebnim propisima, jer nisu pravno zaštićeni kao oni po općim propisima. Za nas ove mirovine niti nisu povlaštene, a nije nam poznato da se za stvarno povlaštene mirovine, poput saborskih, poduzelo razdvajanje.

Umirovljeničke udruge tvrde kako sve mirovine ko­štaju 39 milijardi kuna, od čega se 22 milijarde uprihode temeljem doprinosa iz plaće. Udruge drže kako nije riječ o 17 milijardi kuna razlike, jer treba odbiti 5,24 milijarde za posebne/povlaštene mirovine i 6,6 milijardi tranzicij­skog troška II. mirovinskog stupa, što bi značilo da bi uz povećanje zaposlenosti mirovinski sustav doista mogao biti smatran posve održivim. Slažete li se s takvom pro­sudbom?

 

Špika: Računica je sasvim točna, kao i zaključak koji je izveden. No, takav način razmišljanja nas odmiče od fokusa na pravi problem, a to je da ne smijemo smetnuti činjenicu da je netko za svoju mirovinu izdvajao cijeli radni vijek i da to nije problem zbrojiti, kao ni izvršiti revalorizaciju uku­pnih izdvajanja kroz cijeli period, pa na osnovu toga i uz prosječni životni vijek izračunati koliko pojedinac od svojih uplata na koncu „povrati" kroz svoju mirovinu.

Grujić: Koliki je stvaran tranzicijski trošak II. stupa i s kojim sredstvima mirovinski fondovi raspolažu nismo upoznati. Iznose se paušalne procjene, a mi se bojimo da sredstva u II. mirovinskom stupu niti ne postoje, jer su ih strane banke, koje su vlasnici fondova, preusmjerile u neke njima financijski isplativije projekte. Dok se transparentno ne vodi poslovanje i omogući dostupnost podacima, teško je uopće govoriti o održivosti sustava. U svakom slučaju, mirovinski sustav zahtijeva promjenu i način razmišljanja umirovljenika da izdvajaju što manje, a dobiju što veće mirovine. Rješenje je u poticanju dragovoljne štednje i uplaćivanja u neobavezne mirovinske fondove, odnosno, podizanje financijske kulture i pismenosti budućih umirov­ljenika.

 

Podržavate li proširenje prava na rad i na druge kate­gorije umirovljenika prema općim i posebnim propisima? Trenutno ovo pravo imaju samo starosni umirovljenici, profesionalni invalidi i branitelji.

 

Špika: Svi bi umirovljenici trebali imati slobodan pristup tržištu rada, ali tek u slučaju kada se iscrpi sva raspoloživa nezaposlena radna snaga u navedenoj djelatnosti i u sredi­ni u kojoj živi. Dakle, treba maknuti sva ograničenja za rad umirovljenika, ali uz uvjet da se umirovljenici ne dovedu u situaciju da na bilo koji način svojom reaktivacijom ruše cijenu rada, odnosno, ugrožavaju zapošljavanje mladih ili nezaposlenih osoba.

Grujić: Za to se godinama zalažemo i u nekoliko smo navrata slali prijedloge da se primjeni tzv. češki model, koji se pokazao vrlo korisnim i efikasnim, osobito kada nedo­staje radne snage. Pitamo se zbog čega ne bismo tijekom ljetnih mjeseci aktivirali umirovljene liječnike, turističke vodiče, vozače, konobare koji su još u snazi i dobrog zdrav­stvenog i psihičkog stanja.

 

Smatrate li opravdanim udar na prijevremene umirov­ljenike, pa i one koji su dugogodišnji osiguranici?

Špika: Ne vidimo nikakvo opravdanje za penalizaciju „prijevremenog" umirovljenja, ako će se mirovina izraču­navati isključivo temeljem uplata pojedinca u mirovinski fond. Mirovina mora biti posljedica nečijega rada i uplata u mirovinski fond ili pak nečije odluke, koji temeljem toga iz državnog proračuna isplaćuje nekome dio ili pak cijelu mirovinu po jednom od posebnim propisa, a sve izvan toga se ne može nazivati mirovinom, bez obzira na razlog. Ako je nakon umirovljenja pojedinca„zarađena" mirovina nedo­statna za život dostojan čovjeka, onda je na državi da odre­di socijalni dodatak mirovini, koji se ne isplaćuje iz mirovin­skog fonda, već iz određene stavke državnog proračuna.

Grujić: Prijevremena mirovina mora biti penalizirana ako nije uvjetovana bolešću i profesionalnim oboljenjima.

 

Silvano Hrelja, predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika i jedini umirovljenički zastupnik, po svojim riječima nije imao vremena odgovo­riti na pitanja. U očekivanju odgovora za slje­deći broj Glasa umirovljenika, citiramo barem neku od njegovih novijih izjava:

„Koliko sam shvatio između redaka, čeka nas rigidno kažnjavanje prijevremenog umi­rovljenja i prije će se podići dob za odlazak u mirovinu sa 65 na 67 godina, što nikako ne možemo pozdraviti. Za buduće umirovljenike će te promjene biti štetne. Međutim, ima nekih poboljšanja, a ona se odnose na najave omo­gućavanja rada uz mirovinu i revizije u sustavu beneficiranog staža." (Večernji list)

Milan Dalmacija