UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

RADNIČKI SINDIKATI PROTIV RADA UMIROVLJENIKA?

Bolje Ukrajinci i Filipinci, nego domaći umirovljenici

 

     Tri najveće hrvatske sindikalne sre­dišnjice (Savez samostalnih sindi­kata Hrvatske, Nezavisni hrvatski sindikati i Hrvatska udruga radničkih sindikata) 12. srpnja 2018. uputili su svim članovima Radne skupine za refor­mu mirovinskog sustava svoje otvoreno pismo sa stajalištima i zahtjevima za ta­kvu reformu kojom bi se postigla održi- vost sustava i adekvatnost mirovina. Na­vode kako je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav.

     Nevjerojatno i istinito je da su rad­nički sindikati pronašli umirovljenike kao moguće „krivce" za „nova optere­ćenja i mirovinskog sustava i sustava rada". Ministarstvo rada i mirovinskog sustava je na stalno zagovaranje umi­rovljeničkih udruga, koje okupljaju bivše radnike, predložilo da se proširi krug umirovljenika koji mogu raditi i prima­ti mirovinu, jer pre­ma postojećim za­konskim propisima zaposliti se uz mi­rovinu, i to na pola radnog vremena, mogu samo tzv. sta­rosni umirovljenici i profesionalni invali­di, te po posebnim propisima branitelji.

     Sindikat umirovlje­nika je protiv takvog diskriminatornog rješenja iz mandata Miranda Mrsića, pokrenuo čak i zahtjev za ocjenu ustavnosti. Bezuspješno. Novi krug umirovljenika po općim propisima bili bi starosni umirovljenici za dugogo­dišnji rad te prijevremeni starosni umi­rovljenici, a prema posebnim propisima umirovljeni djelatni vojni i policijski služ­benici i ovlaštene službene osobe.

Nelojalna konkurencija

     Sindikati su se preplašili većeg ulaska na tržište rada domaćih umirovljenika, ali se, izgleda, ne boje Ukrajinaca i Fili­pinaca, Rumunja i stanovnika BiH. Piše u njihovom očitovanju jasno i glasno da su umirovljenici „nelojalna konkurencija radnicima".

     U kojoj biste to europskoj zemlji mo­gli naći sindikalnu središnjicu koja svoje bivše članove, dakle isto radnike, naziva konkurencijom, i to nelojalnom, jer da bi ovi pristali raditi za niže plaće i„po fleksi­bilnijim oblicima ugovora o radu"?! Neki sindikalni lideri su zamislili kako će onda radnici masovno odlaziti ranije u miro­vinu kako bi se odmah zaposlili uz niže plaće, kao da se u Hrvatskoj na svakom uglu nude radna mjesta.

     Prvo, posjetimo kako siva ekonomija u Hrvatskoj okuplja velik broj formal­no nezaposlenih i umirovljenih osoba. Međutim, službeno tržište rada starijih radnika u Hrvatskoj na ljestvici je najni­žih u EU. Naime, samo 38,1 posto Hrvata u dobi od 50 do 64 godine, a tri posto starijih od 65 godina - rade. S druge strane, prosjek zaposlenosti istih dob­nih skupina u Europskoj uniji je čak 72,4 posto, odnosno 9,5 posto. Hrvatski po­slodavci očito ne vole starije radnike, pa kako bi se pomamili za onima starijima od šezdesetak godina?

     To dokazuje i da je broj umirovljeni­ka koji su 2017. godine koristili zakonsku mogućnost zapošljavanja do pola rad­nog vremena uz zadržavanje mirovine, a to su mogli samo starosni umirovljenici, relativno nizak - samo 4.012 osoba. No, pogrešno je prosuditi kako u Hrvatskoj ne postoji tržište rada za starije osobe, odnosno umirovljenike, jer je dobro po­znato da oni masovno rade na crnom tržištu rada, osobito u području usluga u kućanstvu, socijalnih usluga skrbi o starijima, čuvanja djece, poljoprivrede i slično. Međutim, rade u pravilu na poslo­vima koji nisu konkurentni mlađim rad­nicima, a slično je i u drugim zemljama.

     Važnost povratka umirovljenika na tržište rada, posebice onih mlađih, odav­no su shvatile velike ekonomije Europ­ske unije, poput Njemačke, Francuske, Italije... Prema podacima Europske fon­dacije za poboljšanje životnih i radnih uvjeta, na europskom tržištu rada već je pet milijuna umirovljenika, a većina zemalja dopušta rad u mirovini bez obu­stave mirovine, a iznimno, dio država poput Mađarske, Njemačke ili Austrije ima ograničenu neoporezivu mjesečnu zaradu. Iako je u zapadnoeuropskim zemljama motiv umirovljenika za rad često želja za održavanjem aktivnog ži­vota i zadržavanja socijalne sredine, kod nas umirovljenici žele raditi zbog nedo­statnih prihoda te ostaje pitanje koliko bi njih zapravo željelo raditi da imaju mi­rovine dostatne za dostojanstven život.

Kako to radi EU

     U Austriji se umirovljenicima mlađim od 65 godina mirovina obustavlja ako je veća od 349 eura, ali za starije od 65 go­dina nema nikakvog limita niti obustave. U Bugarskoj nema limita, kao ni u Cipru i Italiji. Portugal nema limita, kao ni Slovač­ka. U Rumunjskoj se mogu kombinirati rad i mirovina ako je miro­vina niža od prosječne bruto plaće. U Sloveni­ji je također dopušten rad, uz zadržavanje mirovine, ako je osoba prešla starosnu dob za umirovljenje. I u Češkoj je sličan prin­cip bez ograničenja za one s mirovinama iznad starosne dobi.

     Estonija nema ni­kakvo ograničenje radu umirovljenika uz zadržavanje mirovine, kao ni Litva i Le­tonija, dok Poljska ima limite za one koji su mlađi od dobi za starosnu mirovinu. Švedska i Finska nemaju nikakvih ogra­ničenja, a Luksemburg ih ima samo za one koji su mlađi od 65 godina. U Špa­njolskoj se reducira mirovina prema du­žini radnog dana. Na Malti se za rad do 65 godina starosti plaća 10 posto plaće za doprinose, ali čim napunite 65 godi­na, doprinosi se ukidaju i na plaću.

     Kod nas za drugi dohodak, pa imao ti i 99 godina, moraš plaćati 50 posto svih doprinosa, čime se destimulira rad u sta­rijoj dobi. To što u većini zemlja plaćanje doprinosa prestaje kad se dosegne sta­rosna dob nije briga naše sindikalne lide­re, jer oni smatraju da umirovljenicima treba nabiti pune doprinose i za drugi dohodak, a isto bi priredili i studentima. Briga ih što je samo ove godine kvota za novo zapošljavanje stranaca u Republi­ci Hrvatskoj iznosila 29.769 dozvola za boravak i rad. Bolje kuhar s Filipina nego kuharica iz Slavonije?! Nazdravlje.

Jasna A. Petrović