UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

LAŽNI INVALIDI VIŠE NISU U OPASNOSTI

Vaga prešla na stranu nepravde

 

     Zamislite situaciju u kojoj vas HZMO zove svakih nekoliko godi­na na vještačenje kako bi potvrdio je li vaša invalidska mirovina pravilno dodijeljena. To je uvijek stres za prima­telja takve mirovine, jer uvijek postoji bojazan od gubitka stečenih prava. Ta­kva praksa nadležnih institucija bila je uobičajena s vremena na vrijeme, još od poslijeratnih vremena. Danas, kad se prilikom izmjene svakog propisa govori o„lažnim" invalidima, takav sustav u jav­nosti se smatra opravdanim.

     No, Ustavni sud očito smatra da takav sustav nadzora korištenja mirovinskih i invalidskih prava nije u skladu s općim propisima. Naime, 30. siječnja 2018. do­ nesena je odluka (U-I-1574/2016), ko­jom su ukinuti članci 103., 126.a, i stavak 5. članka 129. ZOMO-a koji su određivali uvjete naknadne kontrole i nadzora. Članak 103. je uređivao mogućnost da HZMO po službenoj dužnosti provodi naknadnu kontrolu i nadzor pojedinih slučajeva u kojima je doneseno rješenje da se ne može podnijeti žalba. To je zna­čilo, prema objašnjenju Ustavnog suda, da HZMO može izvan svih rokova za intervenciju u pravomoćna rješenja po­krenuti upravni spor kako bi utvrdio je li upotreba stvarnih prava u pojedinom slučaju zakonita ili nije.

Ništa sporno, ali...

U članku 126.a propisana je mo­gućnost obavljanja kontrolnog pre­gleda po službenoj dužnosti i to za osobe koje su stekla prava utvrđena na temelju smanjene radne sposob­nosti ili djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, tjelesnog oštećenja ili opće nesposobnosti za rad članova obitelji tijekom korištenja tih prava.     Slijedom toga, stavkom 5. članka 129. propisana je revizija Mi­nistarstva rada i mirovinskog sustava, ali ne na način da reviziju obavljaju isti vještaci koji su i donijeli prethodno rje­šenje. Takve odredbe ZOMO-a Ustavni sud smatra pretjeranim.

     „Ustavni sud smatra da zakonoda­vac ne smije omogućiti ispitivanje svih činjenica koje utječu na ostvarivanje, korištenje, gubitak i ponovno određi­vanje prava na mirovinsko osiguranje bez ikakvog vremenskog ograničenja", stoji u kratkom pojašnjenju odluke.

     Osnova za takvo mišljenje leži u Zakonu o upravnom postupku u ko­jem je propisano da se „pravomoćnost treba promatrati kao dio načela zaštite stečenih prava stranaka te se može po­ništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slu­čajevima propisanim zakonom. Takva intervencija u pravomoćnost moguća je samo ako je to nužno za postupanje u pojedinim upravnim područjima i nije protivno temeljnim odredbama i svrsi samoga ZUP-a".

     Ustavni sud smatra da HZMO može donijeti nove akte ako je činjenično stanje u pojedinom slučaju promije­njeno, ali samo ako je za to propisan rok. Prema ZUP-u, to može biti najvi­še tri godine od dana dostave pravo­moćnog rješenja stranci. Dakle, nije problem u nadzoru, već u vremenu njegovog provođenja. No, što to znači za korisnike?

     Ustavni sud donio je odluku ko­jom je, laički rečeno, zaštitio one koji su „lažni invalidi" čime je onemogu­ćio HZMO provede postupke kontro­le ako su se pojavile činjenice koje bi upućivale na to da je pravomoć­no rješenje o radnoj nesposobnosti dobiveno manipulacijama, lažnom dokumentacijom ili korumpiranjem državnih službenika. Dakle, korupci­ja nakon tri godine prestaje to biti, a laž postaje činjenica. HZMO će morati ubrzano raditi da pohvata rokove, no neke činjenice se naprosto saznaju slučajno, kasnije isplivaju na površinu, a ako je rok prošao, lažni invalidi su za­štićeni. Nazdravlje.

Suci protiv sudaca

     Zanimljivo je da su ustavni suci Miroslav Šumanović i Branko Br- kić dali izdvojeno mišljenje.

     „Nema pozivanja na stečena pra­va ako je stjecanje prava posljedi­ca nezakonitosti, a posebice ako je pravo na mirovinu stečeno na laž­noj izjavi, lažnoj ispravi ili lažnom dokazu. U tom je slučaju radi zaštite javnog interesa nužno onemogućiti daljnje korištenje toga prava. Takvo pravo - formalno stečeno pravomoć­nim upravnim aktom, u biti se zasni­va na manipulaciji i prijevari, pa sva­kom novom mjesečnom isplatom narušava pravni poredak, povjerenje u pravnu državu, a kod onih građana koji se uzdržavaju vlastitim radom i pritom od svoje zarade izdvajaju za one koji su na nedopušten način ste­kli tobožnje pravo na mirovinu, svaki put nanovo izaziva osjećaj nepravde i nepovjerenje u pravo i državu, stva­ra osjećaj da nepravo dominira iznad prava (nikada pravo ne smije ustupiti pred nepravdom)", napisali su Šuma­nović i Brkić. Tome su dodali i socijal­nu komponentu navodeći kako „laž­ne invalidske mirovine omogućuju radno sposobnom stanovništvu da živi bez rada, na teret onih koji rade, a ove potonje stavlja u svojevrsni 'ropski' položaj jer su dužni uzdrža­vati kao invalide one koji može biti 'pucaju od snage".

Ipak, jezičac vage pravde ovaj put je otišao u smjeru nepravde.

Milan Dalmacija