UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

DUGO VRELO LJETO

Dehidracija - naš najveći neprijatelj

 

     Dehidracija - isušenje organizma - stanje je koje se često ne pre­pozna, može pogoditi ljude svih dobi, a katkad može biti fatalno. Svatko od nas u određenom trenutku doživljava dehidraciju. Budući da njeni rani simp­tomi (glavobolja, suha usta, vrtoglavica, umor) nisu specifični, ljudi obično ne uoče da su dehidrirali, uzmu nešto te­kućine, odmore se i to djeluje. Međutim, ako dopuste da se ta loša situacija pre­dugo održava, mogu se izložiti ozbiljnoj opasnosti.

     Uzročnici gubitka tekućine iz tijela, primjerice toplina, hladnoća, tjelovježba, produženo izlaganje niskoj vlažnosti zra­ka, povišena tjelesna temperatura, pro­ljev i povraćanje, mogu stvoriti uvjete za potencijalno opasnu dehidraciju. Lišeno tekućine, tijelo izvlači tekućinu iz tjele­snih stanica s ciljem da obnovi uobičajen volumen krvi.      Budući da se nedostatak stanične tekućine nastavlja, taj pokušaj obnavljanja krvi ne uspijeva. Nedovoljna količina krvi znači pad krvnog tlaka, što dovodi do umora, vrtoglavice i glavobo­lje. U ovoj fazi dehidracije, mjere koje se mogu poduzeti su odmor i uzimanje te­kućine. Međutim, kad je dehidracija jače izražena, kad je prisutna mučnina, grčevi u mišićima ili čak nesvjestica, potrebna je hitna medicinska pomoć.     Krvni tlak može pasti na opasno niske razine.

 Skriveni neprijatelj

     Jedan od problema je taj što je žeđ slab indikator potreba tijela za tekući­nom. U normalnim okolnostima do vre­mena kad osjetimo žeđ već smo izgubili oko jedan posto tjelesne težine u teku­ćini, to jest oko 75 dekagrama u osobe teške oko 75 kilograma. Mnogi ljudi nisu svjesni te potrebe za tekućinom. Osoba teška 65 do 70 kilograma treba unijeti minimalno dvije litre tekućine dnevno putem pića i hrane. Za vrijeme vrućih dana, eventualno s dodatkom neke tje­lovježbe, unos tekućine u organizam mora biti povećan proporcionalno ono­me što je izgubljeno.

     Kad je toplina uzročni faktor, dehi­dracija može dovesti do toplotnog is­crpljivanja. Zajedno s gubitkom vode, tijelo gubi i elektrolite, prvenstveno na­trij, kloride i kalij, koji su neophodni za normalno funkcioniranje stanica i živaca. Toplotni udar nastaje za vrijeme dugo­trajnog izlaganja toplini, tjelovježbom ili kombinacijom jednog i drugog.    Tjele­sna temperatura često naraste iznad 40 stupnjeva, puls je ubrzan, koža je topla i suha, vid se zamućuje, a slušanje je ote­žano. Ako se tjelesna unutarnja tempera­tura brzo ne smanji, mogu nastati grčevi, koma i - fatalni svršetak.

     Posebna pažnja treba biti posvećena djeci, jer ona imaju manje žlijezda znoj- nica nego odrasli, a i njihovi su tjelesni sustavi za reguliranje topline još nedo­voljno razvijeni. Također i osobe starije od 55 godina imaju manje djelotvorne tjelesne„termostate" i slabiji osjećaj žeđi.

 

Kako izbjeći dehidraciju?

     Osim što je potrebno piti šest do osam čaša vode dnevno, smanjite unos kave, čaja, alkohola i bezalko­holnih pića koja sadrže kofein, zato jer svi oni pospješuju eliminaciju vode iz tijela. Osobe koje planiraju dodatnu fi­zičku aktivnost, trebaju povećati unos vode i sokova prije same aktivnosti.

     Ako je mokraća bistra, hidrirani ste u dovoljnoj mjeri. Međutim ako je ona intenzivno jače žuta, organizam treba tekućinu! Ako tijelo ima dovoljnu ko­ličinu tekućine, koža je mekana i elas­tična. Kad je tijelo dehidrirano, koža postaje sve više suha i kruta. Liječenje dehidracije zahtijeva mirovanje na svježem, hladnom mjestu, uzimanje tekućine - u težim slučajevima i putem infuzije. Dobra metoda za nadomje- štanje elektrolita je pileća juha, koja je izvrstan izvor vode, kalija i soli. Prepo­ručljivo je nositi odgovarajuću odjeću, koja omogućuje tijelu da „diše" i tako se samo hladi.

     Tinejdžeri i mlađe odrasle osobe skloni su postupati sa svojim tijelom kao da su besmrtni. Oni su posebno ra­njivi na iscrpljenost i dehidraciju u vri­jeme kad ih neko sportsko natjecanje, ponos, ambicije ili obaveze tjeraju da postižu što bolje rezultate, a zanema­ruju temeljne ljudske potrebe - umje­renost, odmor i vodu. Ne dopustite da se to i vama dogodi!

dr. Ivo Belan