UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


MUKE PO REŽIJAMA

Kada nastupa zastara za naplatu računa?

 

     Često se u praksi susrećemo sa slučajevima gdje potroša­či dobivaju opomene za račune od prije tri, pet, pa i 10 godina. Budući da nemaju uvijek sačuvane uplatnice tih računa, ponovo ih plaćaju, što je pogrešno. Kako riješiti ovaj problem? Treba se pozvati na zastaru i račun se ne mora pono­vo plaćati.

     Svi računi koje plaćamo svaki mjesec ili tzv. režije, suklad­no odredbama Zakona o zaštiti potrošača zastarijevaju godinu dana od njihova dospijeća, osim komunalne naknade koja za­starijeva za tri godine. Primjerice, račun za potrošnju električne energije koji je imao datum dospijeća, odnosno plaćanja 15. lip­nja 2017. zastarijeva 16. lipnja 2018. Zastara se uvijek računa od prvog sljedećeg dana od dospijeća računa. To konkretno znači da potrošač nakon tog datuma nije obvezan platiti taj račun.

     Ovdje treba biti na oprezu, jer zastara ne djeluje automatski, već se potrošač pisanim putem treba obratiti davatelju usluge ili javnom bilježniku, ako je on poslao opomenu i pozvati se na zastaru. Prigovor na dostavljenu opomenu za zastarjeli račun treba napisati odmah, a najkasnije 15 dana od primitka opome­ne i poslati poštom, preporučeno s povratnicom.

     Ako je potraživanje već utuženo, a bilo je u zastari, potrošač se i na sudu treba pozvati na zastaru. Naime, sud ne vodi računa po službenoj dužnosti o zastari i ako se potrošač ne pozove na nju, sudit će kao da je nema, odnosno, presudit će da je potro­šač dužan platiti račun koji se potražuje.

     Komunalna naknada je vrsta poreza i za nju zastara nastupa protekom roka od tri godine. Ako potrošač dobije opomenu za neplaćenu komunalnu naknadu, a prošlo je više od tri godine od njezina dospijeća, treba postupiti jednako kao i u slučaju ra­čuna za „režije". Ako je potraživanje za komunalnu naknadu već utuženo i postoji pravomoćna sudska presuda i ovršno rješenje, zastara nastupa nakon 10 godina od pravomoćnosti.

     Potrošači, također, moraju paziti da ne prekinu zastaru, pri­mjerice tako da im se ponudi da plate samo kamate ili potpišu izjavu da će podmiriti dugovanje. Ako učine neku od tih radnji, zastara se prekida i ponovo teče rok od 10 godina kada se dug može naplatiti.

Ana Knežević, predsjednica HUZP