UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


 

PROŠIRENJE RADA UMIROVLJENIKA

Bolje rad, nego glad

     Kako se boriti protiv siromaštva najstarije i najpotre­bitije populacije? Europska komisija drži da je to moguće učiniti prije svega - adekvatnim mirovina­ma, mirovinama od kojih se može preživjeti. No, hrvatski zakonodavci smatraju da je to jednostavnije i jeftinije učiniti proširivanjem kruga korisnika mirovine koji će moći raditi, pa Ministarstvo rada i mirovinskog sustava smatra da će time smanjiti broj umirovljenika koji su u riziku od siromaštva i ujedno povećati prihode i socijalnu sigurnost starijih osoba.

     Prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, samo neki korisnici mirovine mogu raditi: korisnici starosne miro­vine do polovice punog radnog vremena te korisnici invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, odnosno invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti puno radno vrijeme. Sindikat umirovljenika je uputio čak i zahtjev za ocjenu ustavno­sti takvog zakonskog rješenja i zatražio da se broj kori­snika proširi i unificira. Ustavni sud je otprilike odgovorio kako država ima pravo odlučivati što god hoće, te da to  nije diskriminacija. U međuvremenu su umirovljeni bra­nitelji svojim zakonom dobili pravo na rad bez obustave mirovine, pa su umirovljeničke udruge ponovile svoj za­htjev. I, eto, čini se da će to biti ostvareno. No, i ovdje ima jedan - ali.

     Pučka pravobraniteljica je u najnovijem izvještaju pozdravila mogućnost da se, primjerice, i korisnicima prijevremene starosne mirovine omogući neki oblik rada, osobito jer se radi o osobama koje su mlađe od korisnika starosne mirovine. „Međutim, postavlja se pi­tanje treba li MRMS smanjivanje rizika od siromaštva promatrati samo kroz prizmu umirovljeničkog rada. Rad umirovljeničke populacije primarno bi trebalo proma­trati u kontekstu podizanja zadovoljstva i kvalitete živo­ta te prenošenja znanja i uspostavljanja novih socijalnih kontakata, a ne bi smio biti, nakon cijelog radnog vijeka, nužan za osiguravanje vlastite egzistencije", smatra pra­vobraniteljica. SUH drži da bi trebalo oboje, i više mirovi­ne i pravo na rad uz mirovine. Uostalom, kao i u drugim europskim zemljama.