UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


 

PROŠIRENJE RADA UMIROVLJENIKA

Bolje rad, nego glad

     Kako se boriti protiv siromaštva najstarije i najpotre­bitije populacije? Europska komisija drži da je to moguće učiniti prije svega - adekvatnim mirovina­ma, mirovinama od kojih se može preživjeti. No, hrvatski zakonodavci smatraju da je to jednostavnije i jeftinije učiniti proširivanjem kruga korisnika mirovine koji će moći raditi, pa Ministarstvo rada i mirovinskog sustava smatra da će time smanjiti broj umirovljenika koji su u riziku od siromaštva i ujedno povećati prihode i socijalnu sigurnost starijih osoba.

     Prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, samo neki korisnici mirovine mogu raditi: korisnici starosne miro­vine do polovice punog radnog vremena te korisnici invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, odnosno invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti puno radno vrijeme. Sindikat umirovljenika je uputio čak i zahtjev za ocjenu ustavno­sti takvog zakonskog rješenja i zatražio da se broj kori­snika proširi i unificira. Ustavni sud je otprilike odgovorio kako država ima pravo odlučivati što god hoće, te da to  nije diskriminacija. U međuvremenu su umirovljeni bra­nitelji svojim zakonom dobili pravo na rad bez obustave mirovine, pa su umirovljeničke udruge ponovile svoj za­htjev. I, eto, čini se da će to biti ostvareno. No, i ovdje ima jedan - ali.

     Pučka pravobraniteljica je u najnovijem izvještaju pozdravila mogućnost da se, primjerice, i korisnicima prijevremene starosne mirovine omogući neki oblik rada, osobito jer se radi o osobama koje su mlađe od korisnika starosne mirovine. „Međutim, postavlja se pi­tanje treba li MRMS smanjivanje rizika od siromaštva promatrati samo kroz prizmu umirovljeničkog rada. Rad umirovljeničke populacije primarno bi trebalo proma­trati u kontekstu podizanja zadovoljstva i kvalitete živo­ta te prenošenja znanja i uspostavljanja novih socijalnih kontakata, a ne bi smio biti, nakon cijelog radnog vijeka, nužan za osiguravanje vlastite egzistencije", smatra pra­vobraniteljica. SUH drži da bi trebalo oboje, i više mirovi­ne i pravo na rad uz mirovine. Uostalom, kao i u drugim europskim zemljama.