UVODNA RIJEČ
Nemao pa nemao
Piše: Jasna A. Petrović
Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mnoge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si prethodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Višnja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.
No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada nemaju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio davati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Njima se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugradio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.
Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvatsko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina. Nećemo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i znali. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale. Možda je najbolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabogda nemao pa nemao.
Web stranice naših podružnica
BANKE I MIROVINE
Poštar više ne kuca na vrata
Da uštedite svoje vrijeme, primajte mirovinu na svojem kućnom pragu. Poštar Hrvatske pošte donijet će vam vašu mirovinu i isplatiti vam je u vašem domu, bombastična je ponuda Hrvatske pošte na njihovoj web stranici.
„U suradnji s Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje (HZMO) Hrvatska pošta obavlja isplate mirovinskih primanja na adresi primatelja. Riječ je o tradicionalnoj usluzi Hrvatske pošte poznatoj brojnim umirovljenicima. Ako koji slučajem niste kod kuće kada poštar svrati do vas s mirovinom, ne trebate se brinuti. Poštar će vam ostaviti obavijest o prispijeću mirovinske uplatnice. Na obavijesti je zabilježeno u kojem poštanskom uredu i u kojem roku možete podići svoju mirovinu", nastavlja se u poruci umirovljenicima. Ne navode, međutim, da je prijašnja besplatna dostava sada „privatizirana", pa se i debelo plaća.
Kako je to u stvarnosti? Nakon više godina podnošenja pritužbi Sindikata umirovljenika Hrvatske Uredu pučke pravobraniteljice, umirovljenici umirovljeni nakon 1. siječnja 2014. godine i dalje nisu u mogućnosti ostvarivati pravo na besplatnu dostavu mirovine do kućnog praga, jer je to pravo ukinuo Mirando Mrsić svojedobnim izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju. Briga bivšeg ministra za invalidne i slabo pokretne osobe, za one koji žive u zabitima ili na otocima gdje nema banaka niti bankomata.
Kad ministar voli banke
Mrsić je naprosto napravio dogovor s bankama kako se mirovine trebaju isplaćivati isključivo na bankovne račune, a ako nema banke u blizini, ili umirovljenik ne može doći do banke, preo- staje mu svoju privatnu karticu (koju je dobio poštom) i osobni PIN dati prvom pokretnom susjedu ili rođaku. Briga njega što se time stvara čvrsti temelj za zloporabe i prijevare umirovljenika, a čini se da glava ne boli niti ekipu sadašnjeg ministra Marka Pavića, jer unatoč tome što su predstavnici umirovljenika u Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe to u više navrata tražili i dalje toga nema u budućim izmjenama ZOMO-a.
Mrsić je, svoje tradicionalno dobre odnose s inozemnim bankarima, začinio i zabranom dostave mirovina poštom čak i za one potrebite, već je propisao da svatko umirovljen nakon 1. siječnja 2014. mora otići (biti odnesen?) do banke i tamo otvoriti svoj tekući račun, a onda i redovito dolaziti jednom mjesečnom podići svoju
mirovinu. Gdje su vam srca i socijalna osjetljivost?
Zlorabljenje povjerenja
Od 1. siječnja 2014. mirovinu putem pošte primaju samo oni koji su je primali i prije tog kobnog datuma. Dakle, samo 97.244 umirovljenika od ukupno 1,14 milijuna svih umirovljenika prema općim propisima. U Izvješću Pučke pravobraniteljice za 2017. opet se navodi kako„novim umirovljenicima i dalje nije moguće dostavljati mirovinu putem pošte što zanemaruje utjecaj starosti na zdravlje i posebno teško pogađa one najosjetljivije, osobe krajnje narušenog zdravlja, nepokretne ili nastanjene u izoliranim i prometno nepovezanim područjima. S obzirom da do svoje mirovine mogu doći isključivo putem banke, prepušteni su uslugama rodbine, prijatelja ili susjeda, koji ponekad zlorabe ukazano im povjerenje te ih, koristeći situaciju za vlastitu financijsku ili drugu materijalnu korist, iskorištavaju."
Pučka pravobraniteljica je jedina koja po treću godinu za redom u svom godišnjem izvještaju piše preporuku, no na pogrešnu adresu: „Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, da u opravdanim slučajevima omogući dostavu putem pošte". SUH je u više navrata postavljao isti zahtjev na sjednicama Upravnog vijeća HZMO-a, no oni su mirno odgovorili kako je to u nadležnosti Ministarstva rada i mirovinskog sustava i promjene zakona. Uzalud nam trud, svirači.
Jasna A. Petrović